Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Život

Pogled iz bašte korova na korov koji stoji, hoda i govori

Jagoda  Kljaić

 

 

POGLED  IZ  KOROVA

 

 

Hvala na nepostavljenom pitanju. Dobro sam, odlično, sve potaman.

Da, čupam slabašni korov iz suve zemlje. Nije me sramota, ne ustručavam se, ne moram nikoga pitati, znam što radim, ne kradem, ne lažem o tome i nikoga se ne bojim. Ime mu je tušt, tušanj, tušac, portulak, tutanj. Gorkastoga je okusa, ali čim se malo prokuva postaje zapravo bez okusa.

–    Ala, kakav će okus to jelo imati – podrugljivo, svisoka, prijekorno i nipodoštavajuće pitanje o nečemu već poznatome i nesakrivanome. Ne berem korov prvi put. Ali valjda sam prva osoba na koju se toga jutra mogao istresti neki drugi jad. I bile su to prve riječi upućene meni toga jutra, što su zauvijek obilježile jednu subotu. Nekako gorko, oporo, sluzavo, ne pomažu ni bijeli i žuti šećer, ni u granulama ni u kocki. Ne vrijedi dodati ni rahatlokum od ruže ili oraha, ni javorov sirup, ali bogme ni bagremov med.

Bezbroj odgovora momentalno mrmljam u pola glasa ili samo vrtim u mislima, jer ne mogu tako brzo izgovarati riječi kako ih mogu misliti. Odjekuje od mene:

–    Što te briga, nećeš ti jesti.

–    Draga dušo, nije važan okus. Pogotovo ne za mene. Kao što ne bi trebao biti ni za tebe.

–    Lako je za okus. Ovu gorčinu ću jednostavno doraditi u slatkoću, ako mi tako bude pasalo.

–    Ne brini, neću se otrovati, uostalom, riječ je o meni, ne o tebi.

Što bi to – okus – uopće trebalo značiti. Zgrozi se nekidan dijete na okus čokolade za kuvanje, a drugo istovremeno pojede cijelu tablu. Vraća mi se samo eho. Niko ništa ne čuje. Niko ne sluša. Nikoga ne zanima. Jer, ne radi se o njemu.

Uporno, na sav glas i svima oko sebe govorim: nije bitno kakav će okus imati današnji ručak. Važno je da danas, u sred ljeta, ne padne snijeg. Nekako mi to prvo ulazi na pamet kroz dupla prozorska stakla, dok gledam urnebes od kiše i slušam lambada ples gromova. Sve u nadi da, kad grmi, neće biti leda, zapamtila sam to kao dijete, dok su stariji pametovali. I još hiljadu drugih stvari je danas važno i za tebe i za mene i za one oko nas, za sve druge što su nam daleko, a poznajemo ih i čija bi nevolja i nama uzrokovala žalost i brigu.

Ali, tko bi razumio. Previše je korova oko nas i sami smo, do glave, u njega zarasli. Pa više ne vidimo i ne čujemo što i kad treba. Jedva se krećemo, sve se vrteći ukrug, ne nalazeći puteljak kojim smo planirali krenuti.

Sa svakom stabljičicom tušta razgovaram, nadjenem joj ime, ubacim u lični opis neke prevarantske i lopovske karakteristike, i meni poznate, pa joj onda lagano, sa korijenom, oduzmem život. Jadan tušt. Umjesto njega ostavljam u zemlji po jednu žalosnu misao upućenu onome koji danas ni toliko nema za pojesti. Poslala bih mu komadić moje gredice sa bezvrijednim, ismijavajućim korovom, vlažnom zemljom iz koje bi se mogla popiti kap vode i crvenim puževima od kojih se vjerojatno može napraviti ukusan saft. Znam, osušilo bi se i razasulo iz visina, kao da je nečiji pepeo prosut iz urne. Mogao bi biti i moj.

Nema gorčine u hrani. Gorki dom je u misli, riječi i postupku. Oholost, bahatost zbog imanja, posjedovanja, gomilanja, makar i korova,  postala je najveća vrlina.

Kakav okus, on je sporedan, lako se mijenja, dotjera, podložan je svim mogućim utjecajima. Važan je miris! On prevladava prostorom, on prvi privlači ili odbija, za njim se ponekad vučemo. Miris je ona povodljiva ljubavna nit u koju se upletemo.

Ako ljubav zaista dolazi i raste kroz želudac, onda to nije zbog okusa, nego zbog mirisa.

Samo, miris ne može biti gorak dok ga se ne proba, pa tu onda nastaje zavrzlama. Kao sa mojim korovom neisprobanim u hrani i unaprijed ocijenjenim negativno. Kao i ja koja ga berem, sretna što bar to imam svoje. Da ne moram trpati u džep i u buđelar nekome koji je  izrastao u jači korov, pa dobro zarađuje na nama, kržljavima i zaostalima, jer moramo jesti da bismo  preživjeli.

Moj pileći paprikaš sa tuštom pretvori se u jelo bogova, a dan u jedan dan iz snova. Opet nešto naučih – ne mora se uvijek dan po jutru poznati.

. . .

1 komentar

  • Ovo – Pogled iz korova – je baš bez veze, sve smuljano, tek tako da se nešto napiše. Izgleda da autor nije znao šta da kaže pa nešto nadrobio tek tako da načini nekakav čorbuljak
    Zar zaista niste u stanju pribaviti neki kvalitetan prilog?

Ostavite komentar