Velibor Mihić Srpski

 

Da pomognem koliko mogu, a vi da poslušate koliko hoćete!

Moj savet je da me poslušate – da se ne brukate među pismenima!

Pravopis i muke s govorom i pisanjem


 

Ne znam da li ih imaju svi, malo je verovatno, ali meni smetaju “biseri” u govoru i pisanju. U redu, možda sam i “opterećen” (svojim, mada ne i sadašnjim zanimanjem jer sam omatoreo) – da, zanimanjem, ali… tako je (kako je)…

“Vidimo se, sutra!” – kaže, neko, umesto “videćemo” se (uz “sutra” ili bez njega, zavisi šta, tačno, mislimo). Pa, makar da je sintagma (grupa reči, u ovom slučaju tri reči) “vidimo se, sutra” – besprekorno buduće vreme zbog priloga “sutra” pa sadašnje vreme “vidimo se” jasno određuje kao buduću radnju, meni smeta. Što, prirodno, ako se naveden izraz odomaći, obuhvati većinu, ne znači da neće jednog dana (a ja bih voleo nikad!) postati pravilan, to jest, gramatika ga priznati.

Bezbroj je ovakvih primera. Sve gorih od gorih ili boljih od boljih, kako god da shvatim (a vi kako ćete, ne znam).

“Zatvoreno zbog renoviranja” – piše na vratima radnje (moderni – oni što im vire pera crno/belog luka iz zadnjice ili oni – nema razlike – što piju kafu s mlekom i s malo uzdignutim malim prstom – bi rekli “lokala”) – a treba “radi”; treba “Zatvoreno radi renoviranja”. Jer, radnja je i zatvorena da bi se renovirala, cilj je popravka, “renoviranje”, a nije uzrok!…

“On se je okrenuo da…” – treba “on se okrenuo”, bez “je”!…

“Bila je na žurci i sprovela se k’o bosa po trnju!” – ovde ima, ravno, tri greške: treba “žurki”, ne “sprovela” već “provela”, a nije potreban apostrof u reči “k’o”, tj., ovde nije opravdan (nije lični govor kojim se “boji” lik, a nije ni navedeno mesto, itd.)… Da ne ostane bez preporuke, treba “kao”… O, o, o… kako je jezik/govor složen: da ste navedenu rečenicu, samo, čuli – ne videći je napisanu – mogli biste pomisliti da se radi o nekoj Bosi, a ne o nekom ko je neobuven, tj., bos… Mada nije Bosa luda da ide, gazi, vuče se, skače, hoda, prelazi, nabada… po trnju! “Hoće” da boli!…

“Reći ću kolezi” – glumac Lane Gutović je ovo često upotrebljavao pa smo se smejali; hvala mu na lekciji(ci)…

Ipak, ne mislite da je sve kao u apoteci. Daleko od tog! U jezičkim priručnicima ćete često naići na: treba, može i, običnije, zastarelo, u zapadnim/istočnim krajevima, može i, samo u govornom jeziku, netačno preneto iz… i sl. Pa i sami lingvisti – meni je to neverovatno! – greše i u govoru i u pisanju. Iznosim dva svoja “slučaja” (verovatno grešim i ja, ali to treba da kaže drugi!): prvi je iz sale “KNU” (“Kolarčevog narodnog univerziteta”) u Beogradu. Sedeo sam do lingviste uvažene starine D. Ć., kad, za vreme predavanja – takođe o jeziku – on reče, meni, na uvo: “sekunda”! Odmah sam ga ispravio: treba “sekund”; kao “kilo” a ne “kila” (“kila” je hernija, može biti preponska). Pocrveneo je zbog “sekunda” (ž. rod) jer mu se omaklo…

Šaptali smo, nas dvojica, tiho, a, ipak, nekulturno jer je predavanje bilo u toku. Rekao sam mu da će i predavač – takođe linvista – i to, čak, magistar, reći, na kraju “Zahvaljujem vam se na pažnji!” Bio je to lingvista A. Đ. “Nemoguće!” – šapnuo mi je D. Ć. (ne treba dodati “na uvo” jer mi nije mogao šaptati – ne šaputati – s metar/metra rastojanja!) – “gospodin A. Đ. nije nepismen!” “Nije, slažem se s Vama, ali će, ipak, reći! On tako kaže i na kraju radio-emisije koju uređuje i “vodi” na Prvom programu “Radio-Beograda 2″… Naravno, rekao je: “Zahvaljujem vam SE na pažnji!”… D. Ć. je, samo, pognuo glavu… D. Ć. je doktor a A. Đ. je magistar !…

Jednom sam, pre godinu-dve-tri, prolazio preko Trga Republike, u Beogradu i pročitam na “Narodnom pozorištu”, iznad balkona, reklamno obaveštenje – 10 x 4 metra – bogami, vidi se, i od “NAME” – koje, više, nema… i od bioskopa “Jadran” koji, više, ne postoji! – o predstavi: “Vilijam Šekspir: Učene žene vindzorske”… Napose, to, što je ispravno – u duhu našeg jezika – “Vindzorske učene žene”… nego – ime pisca!… Umesto “Vilijam” treba “Vilijem” – mi nismo Englezi nego Srbi. I, umesto da istog časa uđem u “Narodno pozorište” – služben ulaz je iz Dobračine ulice (ili iz Ulice Dobračine) i “autora” koji je napisao “Vilijam” protresem i “zgrabim za gušu” – odlazim kući i telefoniram. Naravno, pronađem “autora”, to je koreograf Iks Ipsilon, i ponudim mu – jer on neće – da ispravim jedno slovo – tj., napišem kako treba: “Vilijem”!… Kad sam mu objasnio, samo je treptao (pretpostavljam jer smo telefonirali preko klasičnog telefona a ne videofona): na engleskom piše William, a mi treba da pišemo na srpskom onako kako izgovaramo jer je naš pravopis glasovni, tj., fonetski – “Vilijem”! Uzgred, nemačko Vilhelm i holandsko Villem kao Vilhelm i Vilem… Uskoro je predstava “skinuta” s pijedestala – pristigle su druge premijere – pa je nestala i reklama s netačno – čitaj: nepismeno! – napisanim imenom Velikog, ma Najvećeg među Najvećima, Šekspira!…

Da privodimo kraju?… E, pa… ima, još…

“Jeli došao Mika?” – Treba odvojeno, “je li” (a “jeli” je od “jesti”)…

“Na sebi je imala haljinu na tufne…” – Ne treba “na sebi”…

“Zec u pacu” – treba “zečetina”… Ne biste, valjda, rekli “Vo u kupusu”!… Nego “govedina”. I zašto “u kupusu”, treba s kupusom. Bilo bi smešno “Govedina i kupus”!…

“Pomislio je u glavi…” – Ma nemoj mi reći, a ja, već, pomislio “u ramenu”!…

“Uzela je rukom” – ne treba “rukom”, ne može nogom, mada… ali neću o tom… tugaljivo je… Isto važi i za “držala je rukom”…

Kaže se “šaptati” a ne “šaputati”!… Otud: šapći, šapćeš… Bio je, u Sokobanji, u mom detinjstvu, izvesni “Šapućko” – tiho je govorio – ne znam kako bi se njegov nadimak pravilnije odredio, nisam tako velik stručnjak… Ne bi moglo “Šapćko” – jezik – ovaj u našim ustima – bunio bi se… stalno bi ubacivao u… u… u!…

“Andrej i Sara su bili ogorčeni jedan na drugog…” – Treba “jedno na drugo”… Različiti polovi, tad se koristi gramatički srednji rod… da “pomiri” prirodne rodove…

“Boba i Vlada su seli u voz i uputili se za Knjaževac.” – Jedna i po greška – ne treba “seli” nego “ušli”, “vozili se”, možda “stajali” ako nije bilo mesta za sedenje; pola greške zbog tog što se ne zna odakle su se uputili: ako su iz Sokobanje, to ne može jer u Sokobanji nema voza. Ako su se uputili iz, na primer, Beograda, a u Knjaževcu nema voza, to bi, onda, značilo da moraju da presedaju. A ako ima pruge u Knjaževcu, trebalo je reći “u Knjaževac” a ne “za” (“za” je pravac putovanja a ne cilj)… Nek mi neko javi da li u Knjaževcu ima pruge… Sramota me je, ali, priznajem, ne znam… A tolike godine sam – ravno 17 – živeo u Sokobanji, na domaku ili nadomak Knjaževca… (Malo udaljavanje, što bi rekli “učeni” – digresija… Nisam bio ni u Zaječaru, ni u Pirotu, ni u Leskovcu… o, povelik je spisak gde nikad nisam bio niti ću otići… Nema se para, ni sad kao ni pre… Bio sam siromašan, u Sokobanji, takva je sudbina izbeglice – ja iz Mostara davne-predavne 1944 – imali smo, tek, za krompir,  kupus, pasulj, retko musaku ili punjene paprike… Eh, bez para, nema putovanja… Ali neko se, pametan, setio, kao, na primer pokojni srpski slikar Malešević “Tapi” – u vreme kad su svi išli u Italiju po “šimike” i “šuškavac” (špicaste cipele i najlon-mantil) – on – genijalan kakvog ga je Bog dao – lepo sam sebi “nacrta” (dobro ste pročitali, mada je još bolje – “naslika”) voznu kartu!… Da, sam je pričao, a ja čuo i zapamtio – pomoću lupe i najtanjih četkica i pera za pisanje, na odgovarajućem kartonu, pomoću boja i tuševa – napravio bi voznu kartu i – pravac Trst!… Bio je dete, nije znao da je to falsifikat!)…

Nastavljam…

“Nebo je bilo bez ijednog oblačka.” – “Fraza”!… To je moglo da “prođe” prvi put, ali ne i 1.001! “Izlizalo” se… kvari stil… A može i da vas “razotkrije” da niste “u životu” pročitali više od 2,5 knjige!… Dakle, pazite na svoje dostojanstvo, “učeni” ne bi propustili da kažu “renome”!…

Umesto “praher”, “plahat”, “helihopter” treba “praker”, “plakat”, “helikopter”…

Umesto “buranija”, “kronpir” i “šangarepa” treba “boranija”, “krompir” i “šargarepa”…

Umesto “obzirom” treba “s obzirom”…

Umesto “ljucki” treba “ljudski”; umesto “srbski” treba srpski; umesto “zmiski” treba “zmijski”; umesto “dvanajst” treba dvanaest; umesto “iljada” treba “hiljada”…

“Čak šta više” – treba: ili “čak” ili “šta više”, a ne zajedno…

“Ja sam intelegentan” – malo sutra, da jesi, rekao bi “inteligentan”…

“Razboljevali su se” – treba “razbolevali” su se”; ne “odelenje” već “odeljenje”…

“Kajš”, “kajiš” – treba “kaiš”; isto i “tain”, “laik”… (prvo je vojnički hleb a drugo nestručnjak, neko ko nije upućen u nešto, “verziran” što bi rekli “lingvisti” odnosno nazovi-stručnjaci za jezik)…

“Nakon” – treba “posle”, “pošto”… “Nakon” je “hrvatizam”… J. Ć. je izdao “Srpsko-hrvatski rečnik” – možete li, vi, to da zamislite – a radi se o jednom istom jeziku! Jezik Srba i Hrvata se razlikuje u manje od 1%… A o “bosanskom” ili “crnogorskom” neću da trošim reči… (U “crnogorski” jezik – obratite dužnu pažnju: pišem između navodnika jer takav jezik ne postoji! – današnji crnogorski “lingvisti” su u azbuku uveli novo slovo – meko š – ovde ću ga pisati pomoću * (to jest, zvezdice jer nemam to slovo – i Bogu hvala što nemam! – na “tastaturi” – tj., među slovima i znacima na kompjuterskoj mašini ili “mašini” – i, šta hoću da kažem za to – crnogorsko slovo * – meko “š”… S tim slovom nema ni jedne reči u “crngorskom” jeziku (čitaj: srpskom!!!) pa su se “znalci” našli na muci kako da ga opravdaju u azbuci… Bogami, nađoše! To je neki taksist(a) koji ima nadimak *elo – pa, zar, zbog nadimka jednog tasista(e) da uvedu – na silu Boga – novo slovo u azbuku – e, da, samo da se razlikuje od srpske azbuke!!!…

Molim?… To je, posle sveg ovog, vaš komentar?!… I moj je, isti takav!…

Ne “sumlja” i “sumljati” – nego “sumnja” i “sumnjati”…

Ne “biblioteka ima bogat književni fond” – nego “knjižni”…

“Suze joj potekoše iz očiju” – ne “iz očiju”, ne mogu “iz ušiju”… dovoljno je, samo, “suze joj potekoše” ili, još bolje, “zaplakala je”…

“Pogledao ga je pogledom prepunim tuge…” – ne treba “pogledom”, kako bi drukčije, nego, samo, “pogledao” ga je, a, još, bolje “tužno ga je pogledao”…

“U mesecu aprilu” – ne treba “u mesecu”, zna se da je to mesec, a ne sat ili godina… ili, na primer, vek, sve besmisleno…

“Rođen je 1936. godine” – ne treba “godine”…

Pogledajte šta je ovde lektor propustio: “Ušli su u kuću u trenutku kad su njegovi roditelji ušli u kuću” – dva puta “ušli” i isto toliko puta “kuću”!… Lektor je zadremao, očigledno. Ili skrenuo pogled s teksta da srkne kafu! Trebalo je “Zajedno s njegovim roditeljima su ušli u kuću”… E, i “guska na ledu ponekad posrne”, “i u velikog Homera talenat ponekad zataji”, a, tek, kod našeg najboljeg srpskog pisca Crnjanskog – pokojni Nikola Milošević je te “omaške” Miloša Crnjanskog nazivao “mucanje genija”… Slažem se!… Iskoristite ovo mesto da se u društvu napravite važni, ja iskoristih!… Na jednoj takvoj jezičkoj bravuri (dopadljivom mestu), “ulovio” sam svoju prvu suprugu, molim lepo… Posle je ispalo da sam “ulovljen”!… “Ulovljen lovac!”… Ha-ha!…

Dalje…

“Ležali su u krevetu…” – prirodno, ako je spavaća soba, a jest, nisu, sigurno, na stolici/-cama… Dakle, brisati “u krevetu”… Otkud ono “u” umesto “na”, ne znam… Ne leži se “u” stolu, “u” stolici, pa ni “u” krevetu (“u krevetu” nema dovoljno vazduha za disanje!) već “na”, itd.

“Orkestar je izvodio Bahovu…” – ne “izvodio” već svirao…

“Obraćam vam se ispred Skupštinskog odbora…” – treba “u ime”…

“Ta potajna sumnja koja ga je izjedala, odvijala mu se u glavi…” – ne “u glavi”!… pobogu!… prvo, to – pa neće, valjda, u kolenu!… Zatim, ne “odvijala” (zavrtanj se zavija i odvija; stomak može da zavija; u hartiju se, “za poneti”, zavija burek; zmija se zavija ili uvija oko štapa; sarma se, takođe, zavija… ali sumnja… e, sumnja ne može, nego, npr., progoni, budi, preti, nervira, prati, ne da mu mira, izaziva mu savest, tišti ga, sveti mu se… ili ga je, kako je navedeno, “izjedala”…

“Ekstra Nena i Neda Ukraden interpretiraju…” – ne nego pevaju…

“Dani u Njujorku su bili izuzetno vreli, već posle nekoliko koraka po ulici, odeća se neprijatno lepila uz telo” – ne treba “uz telo”, pa nije, valjda, uza zidove, bandere, automobile… gde će nego uz telo!… Ono što je suvišno, očigledno, što je jasno i malom detetu, ne treba pisati a ni govoriti…

“Paprike punjene sa sirom” – ne treba “sa”… samo, sirom…

A, gle, ovo: “Imala je potrebu da govori…” – ne valja, ne treba “potrebu” nego, samo, htela je da govori, govorilo joj se…

Blizu je kraj ovog mog “nagvaždanja”, hvala na strpljenju… “Ocenite” stil ovog “zatezala”: “A šta bi, na primer, pretpostavimo, to, s velikom dozom sigurnosti (mada ni suprotno od tog nije nemoguće, to jest nesigurnost), bilo, kad bi stigao sat kasnije, ili tri sata, ili sedam sati, ili jedan dan, ili sedam dana, ili nikad?!” – ja bih ovakav stil nazvao prenemaganjem!…

“Srećan put!” – treba “putovanje”!… Sećate li se onog filma “Otac na službenom putu” – jasno vam je da Kusturica nije imao lektora, zar ne?!

Na kraju – pozdravljam vas – onako kako treba a ne kao A. Đ. – zahvaljujem vam SE! Nema “se”! Dakle, zahvaljujem vam. Da, na pažnji… Ili, još bolje: hvala vam…

oOo