Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Kultura

Cvijet Nezaboravak – uspomene jednog malog grada i njegovih žitelja

Jagoda Kljaić

 

CVIJET  NEZABORAVAK

 

 

Svjetske metropole i škatuljica od našega gradića nemaju sličnosti čak ni u detaljima. Pogotovo na prvi pogled, u usputnom razgledavanju, ovlaš bačenom pogledu dolaznika – namjernika, zalutaloga prolaznika ka selima što se gase poput fenjera u svitanje. Rijetko netko izvana upre pogled prema unutra.

Ponekad to učinimo samo mi, domaći, starosjedioci – razigrana dječurlija, ulične ekipe, kauboji i indijanci, cura i dečko – zaljubljeni par, oni što su pisali u spomenare pred više desetaka godina:

            Ko te voli više od mene,

            Neka novi list okrene.

            Ako lista nema više,

            Ja te volim ponajviše.

Za koje je dugo postojala samo pjesma – Sedamnaest ti je godina tek.

To su uspomene, sjećanja, podsjećanja, erupcije emocija, žal, mašta, nostalgija, kako bi bilo da je bilo, svjesnost, mirenje, korak naprijed, pa korak nazad, trenutak prolaznosti, kratkotrajno postojanje i vječno nepostojanje, cvijet nezaboravak.

Samo tada mi vidimo  – unutra, sa strane, okolo, iznad, ispod, na krovu, uz prozore, na ulaznim vratima, na okvirima balkona. Sličnost sa velikim i poznatim gradovima, opjevanima u ljubavnim baladama i šansonama, oslikanima nepostojećim bojama majstora i umjetnika, razasutima po svim turističkim mapama svijeta.

Možda bi samo vrsni arhitekt staroga kova i majstor svoga zanata pronašao sličnost. Male varoši, smještene ni tu ni tamo, ni iznad ni ispod, ni blizu ni daleko, ni južno ni sjeverno, ni sa lijeve ni sa desne strane, ni pobjednika ni gubitnika, ni osvajača ni osvojenoga – sa čudesnim ljepotama evropskoga građevinarstva.

Oko znalca prepoznalo bi reljefe na fasadi, statue iznad bočnih zidova, isklesane kamene glave pored prozora, izlivene ukrasne ograde balkona koje kao da pričaju nečiji život, izrezbarena ulazna vrata što skrivaju mnoge tajne bogataških trgovačkih porodica.

Našlo bi možda još koju Listovnu uložnicu, osim one na kući bogatoga trgovca Petra Peleša u kojoj je Josip (Josif) Runjanin 1846. godine, prvi puta na violini, a poslije na klaviru, odsvirao taktove „Lijepe naše“.

Sve je manje onih koji u Gradu znaju o Gradu. Tko od njih ne nauči danas, sutra će biti prekasno.

Za književnike Antu Kovačića, Petra Preradovića i Ivana Trnskoga.

Za slikara Zlatka Šulentića.

Za skladatelja i pijanistu Natka Devčića.

Za opernu pjevačicu Blaženku Krnic i svestranoga umjetnika – amatera Đuru Opačića.

Za karikaturistu Pjera Križanića i kipara Simeona Roksandića.

Neki od  njih rođeni su u gradiću i tu proveli djetinjstvo, drugi su službovali, treće je dovela vojnička ruta. Svako od njih ostavio je neki znak, na nama je da ga pronađemo u oronulim zidovima i obilježimo.

Da bi se spoznala i vidjela ljepota  n a š i h  platana u  n a š e m  parku nije potrebno stručno oko. Samo smisao za  gracioznost i eleganciju. Naziv ljepotice potječe od grčke riječi platanos, što znači široko. Slobodna sam dodati i – visoko, jer stablo može narasti i do pedeset metara. A doživjeti starost od nekoliko stotina godina. Što znači da ove ljepojke, posađene sredinom devetnaestoga stoljeća, kad je u mjestu služio kao pukovnik  budući ban Josip Jelačić, imaju još vremena i za rast i za sazrijevanje. Zaslužile su posebnu pažnju, čudi me da se već nisu pobunile što ih njihov grad nije uvrstio u turističku atrakciju.

Nekoliko dječaka je, tvrde i danas, kad su previše veliki da bi izmišljali avanture, prošlo kroz više stotina metara dugača tunel – kanalizaciju u centru grada. Ušli u parku, izašli poslije Skvera. Kroz tunel, obložen ciglama, dovoljno prostran da se nisu morali saginjati i da dvojica mogu paralelno šetati. Širok i visok dva metra, podzemni hodnik je nekad bio siguran put vojsci.

Zgrada Katastra i aleja dudova iza nje, popularna Oberstarija, rođeni su tik početkom devetnaestoga stoljeća. Očevi su im Francuzi, vojnici cara Napoleona i sluge njegove provincije.

Na staklenim vratima nekadašnje apoteke još se može pročitati natpis: „Kraljevska dvorska ljekarna“ što ga je kralj Kraljevine Jugoslavije Aleksandar prvi Karađorđević podario ljekarni nakon posjeta gradu, 1931. godine. Priča kaže, zahvaljujući ljepoti i šarmu supruge tadašnjega apotekara.

Sredinom devetnaestoga vijeka umro je, u našem gradiću gdje je i živio, ugledni  doktor, kojemu bi se ipak nešto moglo vjerovati. Nije legenda. Svako jutro išao je na Vilino vrelo ispirati bolesne oči i tvrdio da mu to koristi za poboljšanje vida. Možda bi i danas netko pošao podno brda, sa nadom u ljekovitu vodu, al…

Moderna vremena i ljudi stasali u njima potpuno su se odrekli starih vrijednosti.

Ima u gradiću mnogo ljepota zaostalih iz nekih davnih vremena, otprije dvije stotine i više godina. Prelijepih malih vila, možda nekada ladanjskih kuća. Što nisu bile smještene u samom centru, pa zato nisu srušene i zamijenjene novogradnjama. Dovoljno je samo malo podignuti glavu na bilo kojem pravcu ulaska i izlaska iz mjesta – od Topuskoga, Dvora ili Petrinje, i ukazat će vam se, na trenutak, čar velegrada. Arhitektonsko bogatstvo za koje ste bili uvjereni da je rezervirano samo za spomenute prijestolnice. Učas pomislite da ste u Beču.

Eh, da je novca za važno i korisno, pa da se krene od zida do fasade, od lica do naličja, od vrata do krova, kuću jednu po jednu, ulicu do ulice. Eto čuda od ljepote u malome, moglo bi se prohodati za sat vremena. Prisiliti ljupkošću, skladnošću i mirnoćom putnike, što sada samo prođu kroz gradić put lječilišta ili mora, da se zaustave, predahnu i osvježe jednostavnom ljepotom.

Ima naša kutijica, neoptočena biserima, jedan biser u sredini. Ime. Naziv. Trostruko značenje. Grad – Rijeka – Vrsta tla. Nisam čula dokazanu tvrdnju njihove uzročno – posljedične veze. Vjerojatno danas nitko ne može tvrditi što je bilo prvo, drugo i treće. Pretpostavljam da je sve počelo od zemlje gline – ali gdje. Da li na mjestu izvira rijeke, blizu Slunja, ili na ovom na  kojem je iznikao gradić. Ili je možda rijeka bila blatnjava, pa zato dobila to ime. Čini mi se da je ona ipak bila u prednosti pred  gradićem, što se prvi puta spominje u trinaestom stoljeću i da je naselje dobilo ime po tekućici. Onda opet postajem sigurna da nije tako, jer, nisu rijeke imale imena u to doba.

Ne znajući kako je spajano, dodavano, miješano, zamiješeno, sušeno i mijenjano, tvrdim samo ono što znam. Mnogobrojna su naselja, a mislim i na svjetske metropole, koje leže, lješkare, šire se, lijeno razvlače, usnivaju, plutaju, gaze u visinu, kipte, gromoglasno viču, zazivaju u pomoć, mole da ih se ostavi na miru – što žive svoje nastajanje na rijeci i uz njenu nesebičnu pomoć. Uvijek zahvalna vodotoku koji ih nikad ne napušta.

Pomognite mi, međutim, odgonetnuti rebus čije je pitanje – nabrojite poznate gradove koji nose isto ime kao rijeka što kroz njih protječe. Ili obrnuto. Znam samo jedan odgovor…

. . .

Priča iz knjige „PJESMA  ZA KORZO  –  Glinski spomenar“ autorica Jagoda Kljaić

2 komentara

  • ЦВИЈЕТ НЕЗАБОРАВАК – то ће бити ГЛИНСКИ СПОМЕНАР Јагоде Кљајић.

Ostavite komentar