Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Branislav Makljenović

 

Jahorina i Treskavica -„Praznik ljepote“

28 – 30.09.2012.

 

Jahorina je planina  u opštini Pale, RS, udaljena od Sarajeva 30km, a od Pala 15km. Pripada Dinarskom planinskim sistemu. Najvišu vrh je Ogorjelica, 1916m nv. Ljeti je prekrivena gustom travom, a zimi snijegom do 3m. Alpske discipline skijaši upražnjavaju na 20km staza. Vrlo popularan skijaški centar.

Treskavica je planinski masiv u južnoj BiH. Pripada dinarskim planinama. Veći dio je na teritiriji RS, a manji  u Federaciji BiH. Najviši vrh je Đokin toranj.2086m, na planini Pašini. Samo 300m je niža od najviše planine u BiH-Maglića. 16 ledničkih jezera se nalazi u masivu.

Polazak u petak, 28.09 u 23h iz Skerlićeve ulice.Vožnja preko Šapca, Zvornika, Sokoca i Pala.

Subota: Dolazak na Jahorinu oko 6h. Priprema za pješačku turu. Penjanje do najvišeg vrha, Ogorjelice-1916m. Staza počinje sa 1550m. Povratak sa vrha oko 12h. Nastavak puta, preko Trebevića u Sarajevo. Obilazak Baščaršije i ručak. Oko 16h krećemo ka Trnovu. Dolazak na Treskavicu, u planinarski  dom na Sustavcu(1180m). Kombi ostaje u selu Turovi, a grupa sa rančevima pješači 45min do doma. Smještaj u sobe, večera, druženje.

Nedelja: Ustajanje u 6h. Polazak na pješačku turu u 7h. Na predlog domaćina izabraćemo najprimjereniju turu za taj dan. Vjerovatno ćemo ići do najvišeg vrha-Đokin toranj(2086m). Neko od jezera će nam se otkriti na stazi. Povratak u dom do 15h. Pakovanje rančeva i polazak do minibusa. Povratak za Beograd preko Foče, Višegrada i Užica. U Beogradu smo oko ponoći.

Oprema: jakna, kapa, rukavice, štapovi, vreća za spavanje(obavezna).

Obavezna važeća dokumenta: lična karta ili pasoš, zdravstvena knjižica i ovjerena planinarska knjižica.

Hrana: iz ranca. Cijena: prevoz minibusom i noćenje 40E.

Vodiči: Branislav Makljenović   tel: 064/350-56-52    email: [email protected]

               Milanka Arsić  tel: 064/1824-440   email: [email protected]

. . . . .

Kako je bilo

Cjelonoćno  putovanje nije ostavilo traga na planinarima iz Vršca, Pančeva, Zrenjanina i Beograda. Dok smo prelazili preko Romanije, srebrno svitanje se uplitalo iza kapaka, pomalo, krmeljivih očiju. Asfalt  nas  je vukao za gume i provozio kroz mrak, preko Užica, Mokre Gore, Višegrada, Rogatice, Mokrog i na kraju noći nas ispljunuo na Jahorini, na parkingu ispred hotela Bistrica. Blistavo jutro nam je milovalo zgužvana lica, dok smo prepakivali rančeve. Uđoh u hotel da provjerim ima li šanse da dobijemo kafu, tako rano. Iz mračnog dijela  recepcije začuh pitanje: „Dobro jutro! Mogu li šta pomoći“?

„Planinari smo, hoćemo do Ogorjelice! Možemo li popiti kafu, prije uspona“? Ljubazan mladić pronađe konobara, koji je i sam bio krmeljiv, ali nam pristavi kafu i posluži  je bez gunđanja. Čovjek sa recepcije me uputi  detaljno o stazi, koja se vidjela na velikoj karti, okačenoj na zid hola. Upotrebismo i hotelski toalet, pa tako okrepljeni i  razbuđeni, krenusmo u 8h na stazu.

Sa tih 1440 m bacali smo poglede ka grebenu Jahorine, odakle nam se cerilo jutarnje zlato. Početni dio staze prolazi pored načičkanih vikendica i motela. Dvanaest nasmješenih planinara, od kojih jedan Mihailo, sa cijelih osam godina, pružali su interesantan prizor vikendašima. Krenuo je uspon, vodivši utabanu  i markiranu stazu ispod ski- žičare. Sva ta metalna skalamerija, malo je kvarila utisak, ali kako smo odmicali u visinu, tako nas je planina uzimala pod svoje skute. Taj spoj sunca, mirišljave trave ogoljelog grebena, širio nam je nosnice i zjenice. Pomalo zadihani i vidljivo zadovoljni, popesmo se na Ogorjelicu. Najviši vrh, sa svojih 1916m dao nam je priliku da vidimo daleko, na sve četiri strane.

Mahali smo Romaniji i crvenim stijenama. Trebević nas je dozivao brkatim vrhom. Igman i Bjelašnica, pomalo uobraženo, u grčevitom zagrljaju. A, grebenom povezana Treskavica, ogromna, a stidna, rasprostrla se pred našim pogledima, kao da zna da smo joj sutra u gostima.

Sama Jahorina, vitka i šarmantna, obukla je to jutro svečanu zelenu  haljinu , protkanu žuto-crvenkastim motivima. Skoro pobožno uživasmo u toj ljepotici, kao u prvim poljupcima. Doručak na travi je krunisao poodmaklo jutro. Više od toga bi bilo bolno!

Krenusmo grebenom da pravimo kružnu putanju. Malo stazom, malo neugaženom travom, strmoglavismo se u Rajsku dolinu, dok nas je nekoliko krava, iz obližnjeg šumarka, začuđeno posmatralo.

Već u 11h smo bili ponovo na parkingu. Presvlačenje, toaleta i još jedna kafa u restoranu. Kafa i nije bila čemu, ali otvoreno srce, hotelskog osoblja, je bilo veliko. Oko podne krenusmo starim putem, preko Trebevića, za Sarajevo. Iako je vozač gunđao zbog rupa i krivina, vrijedilo je par minuta vidjeti  grad sa malog vidikovca. Ponešeni  tom slikom, obresmo se preko Vraca i Grbavice, u samom centru. Ogromna gužva, nas je natjerala na čitav krug oko Baščaršije, natrag do Skenderije. Jedva nađosmo parking ispred Doma Mladih. Dok je jedan dio ekipe imao dogovor sa prijateljima u gradu, ostatak družine provedoh kroz centar, prisjećajući se ulica i zdanja iz vremena prije ratnih dešavanja. Čaršija krcata turistima i predizbornim kampanjama. Teško je proći, nekadašnjom  Vese Miskina ulicom. Popismo ledenu vodu ispred Begove Džamije, a onda, neizbježno, ne markiranom stazom, dođosmo do poznate ćevabdžinice „Sport“, kod Ferhatovića. Deset u pola, sa lukom!? Niko se nije dvoumio. Pitah konobara: “Care, primate li evre“? „Jarane, primamo sve osim batina! More komotno“!

Tako osokoljeni  jednostavnošću plaćanja, naručismo „Sarajevsko“ točeno i izgladnjelim pogledima pratismo kako mali, slatki, zalogaji odlaze za susjedne stolove. Ubrzo pristigoše lepinje, pune mirisa, dok je  oko nas vreva šarolikog svijeta, gušila uličicu, dovodeći je do krešenda. U takvim uslovima ispoštovao sam osnovno pravilo: pojedi, popij i razguli! Blic razgledanje u povratku do Skenderije je ličilo na slalom između sporih turista.

Napokon kombi! Ukrcavanje je trajalo kratko. Preko Grbavice, Hrasnog, Otoke, Alipašinog polja i Dobrinje stigosmo do bus stanice u srpskom dijelu Sarajeva, gdje nas je čekao Dražen. U 15h bili smo na putu za Trnovo. Prateći tok rijeke Željeznice, stigosmo brzo u to malo mjesto, na granici Republike Srpske i Federacije.Kad sam telefonom, pitao Ognjena, koliko kilometara posle prolaska kroz grad, ima do skretanja za Turove, on reče:“ Prijatelju, nije to grad, to je nešto malo“… Par kilometara dalje skrenusmo ka selu Turovi, gdje je bila poslednja stanica vožnje minibusom. Na kraju asfaltnog puta dočekao nas je koš sa drvenom tablom i dvojicom dječačića, koji ga nisu mogli dobaciti loptom. Dok smo spremali rančeve i pripremali se za pješačenje do planinarske kuće u Sustavcima, gledaše nas klinci pomalo plašljivo i sa strahopoštovanjem.

Pronađoh jednu staru nenu, ubrađenu šarenom maramom i priupitah za pravac ka domu. „ Vidiš onu grbu od stijene? Ispod nje je Sustavac. Samo pravo, putem! Imate sahat hoda“! Zahvalih se neni na uputama. Vozača  sa kombijem poslah na spavanje u motel, malo izvan Trnova, a planinarska družina, natovarena kompletnom opremom, krenu ka cilju. Već  je iz Turova pogled opčinjeno bludio obroncima Treskavice. Malo umorni i znojavi, za jedan čas hodanja, banusmo pred dom. A tu slika čarobna! Prelazeći drveni mostić, preko potoka  koji  okružuje bungalove, dođosmo pred  kuću i domara Dragu. Srdačan doček i predivna priroda nas, u trenu, razgali. Začas se smjestismo po sobama. Umih se ledenom vodom, na izvoru koji je u svom drvenom koritu, skrivao nekoliko flaša piva. Nešto kasnije, okupismo se ispod hladnjaka, gdje je gorila vatrica i širio se razgovor. Večera je za neke značila i kraj dana, pa odoše spavati. Ostatak ekipe je dao sve od sebe, da veče pretvori u dobro sjećanje. Plan za sledeće jutro je bio,  da se krene na stazu u zoru.

Prije svitanja smo i ustali.Popili čaj i kafu. Prpipremili opremu i kada je vidljivost bila zadovljavajuća, krenuli  markiranom stazom ka Đokinom tornju, najvišem vrhu Treskavice. Prethodno veče sam dobio izcrpne informacije o stazi. Planinari iz Sarajeva su bili predusretljivi, kao i domaćini iz Trnova.

Naspavani, sa obnovljenom energijom, živahno se uputismo kroz šumu. Tako čista, umivena, primala nas je u  svoju utrobu, lagano i željno, kao djevica. Ptice su svoju pjesmu cvrkutale, prosipajući taj mili zvuk preko naših glava. Prolazeći kroz prašumske dijelove, sva čula se izoštriše. Oči gladno upijaju prizore koje je  priroda oslikala. Presušeni potoci govore da suša nije  poštedila ni ovaj kraj. Treskavica je svoje obilje vode prepustila suncu.  Kod prvog izvora dopunjavamo zalihe vode i nastavljamo stazom koja od planinara pravi  posvećenika planinama!  Posle dva sata oštrog tempa, izlazimo na zaravan ispred Velikog jezera. Raskrsnicu staza je označila dobra markacija. Ostavljamo  gospođu Sofiju i  mama Maju sa njenim Mihailom, da se izležavaju pored jezera, dok ostali pustiše nogama na volju. Otvorio se pogled na vrhove, koji, kao da padaju sa nebesa! Niko se nije uplašio napora koji sledi. Samo su se glave podizale ka visovima i oči blistale od želje. Visoko rastinje  zamjenjuju kržljaviji izdanci crnogorice. Proplanci posuti borovnicama i brusnicama mame na branje. Međutim, upozorenje o postojanju mina još ne uništenih, smo poštovali dosledno. Drugi izvor je izbijao iz stijene i pružio nam razlog za finu pauzu.

Ima još dosta do vrha, pa se previše ne opuštamo. Naslućujem stazu preko zubatih stijena. Opreznim koracima, povećavamo visinu. Izlazak na greben, na skoro 2000 m je bio spektakl! Udar vjetra nas je lomio, dok smo pokušavali  sagledati  moćne grebene i planine koje ih okružuju. Ubrzo se penjemo do Pašine planine i vrha od nekih 2070 m. Vidjevši  kupolu na vrhu pomislih da je to Đokin toranj, međutim on sam me demantovao, kada sam pogledao dalje, duž  grebena. Trebalo je još dosta hodati, pa produžismo odmah ka njemu. Sad je staza vijugala između stijena, kao neka dugačka ,lijena zmija. Nailazimo na ostatke rovova, telefonskih kabala i djelova granata. Sablasan prizor, dok nas vjetar pokušava oduvati sa planine. Napokon, posle 4,30h penjanja, stigosmo do vrha, kojeg  Srbi  zovu Đokin Toranj, a muslimani Mala Ćaba. Sa tih 2086m Treskavica priča drevnu priču o nastajanju planete. Pridržavam se za kamenu kupolu, da ne bih odlepršao ka Bjelašnici. Iz izmaglice vire poznati  i nepoznati vrhovi bosanskih planina. Naslućujem Maglić i Zelengoru. Vidi se Jahorina, Romanija, Trebević… A moćna Treskavica oko  nogu i kukova opasala suknju od iskonskih šuma, protežući  na sve strane stjenovito poprsje, grleći  nebo,grebenskim rukama  i cijepajući oblake zubatim vrhovima…

Povratak istom stazom nije bio dosadan. Na toj planini nema ničeg dosadnog! Malo umorni, ali radosni zbog viđenog, pustismo koljena neka klecaju. Ponovni susret sa izvorom je proizveo polusatni odmor. Umivanje, užina i malo izležavanja, činilo je dan bajkom. Naglo naoblačenje, praćeno sa nekoliko kapi kiše, nije nas požurilo. Brzo je kiša stala, kao što je i umor izčilio iz udova. Fotoaparati su se borili sa zaboravom. Treskavica se zabola u dušu!

Odvojiti se iz epicentra ljepote, nije ni malo jednostavno! Nevoljko objavih pokret, stavljajući ranac na mokra leđa. Silazak nam je pokazao i Platno jezero, koje se, nešto iznad Velikog, skrivalo od pogleda, u toku penjanja. Nikog nema na obali, što govori da je trio uživalaca kraj jezera, otišao u dom, ne čekajući na nas. Nismo imali vremena da i sami kvasimo noge u gorskim očima. Brzo se spustismo, ostatkom staze, sve do makadamskog puta koji je vodio do doma. Milan i Dražen pođoše da vide vodopad Skok, koji se nalazi ispod puta. Ja i jovanka krenusmo radoznalo, za njima. Na žalost, vode nije bilo, a znak postojanja je davala visoka stijena. Okoliš vodopada tj. potoka je potpuna džungla! Nismo pogriješili!

Izlazkom na ušuškanu livadu ispred doma, označio je kraj planinarske ture, ali ne i priče o nestvarnoj ljepotici, zvanoj Treskavica. Imali smo još malo vremena, da se spakujemo i popijemo kafu. Čika Drago i njegov drugar Mišo su nam pomogli da rastanak sa planinom ne boli. Vesela atmosfera je titrala proplankom, dajući nam snage da se otrgnemo želji da ostanemo zauvjek u krilu čarobnice. Aco, čovjek iz  PD „Treskavica“ se zatekao u domu sa svojom Ladom Nivom i ponudio se da nam preveze rančeve do Turova. Kako tako nešto odbiti! Potrpasmo stvari u auto i oprostismo se od domaćina, kao od dragih izdanaka familije. Čika Drago  reče na kraju: „ Ajde, bolan, dođite nam opet! Ko  u svoje! Samo javi drugi put, da bacimo nešto ispod sača“!

Razdragana ekipa  se stuštila do Turova za 45 minuta. Vidno nervozni vozač nas je sačekao ispred kombija. Valjda uvrjeđen što sam mu rekao da dođe malo ranije. Oprostismo se od Ace i  njegovog saputnika, sela Turovi i klinaca pod košem. Put nas je vodio prema Foči. Imali smo još 3h do smiraja dana. Potajna želja mi je bila da stignemo u Višegrad, za vida. Prođosmo ubrzano, Foču i Goražde!

Poslednji  tunel nas izbacuje pred čuvenu ćupriju, na Drini. Izlazimo iz minibusa, i šetamo drevnim mostom, koji mrzovoljno skuplja svoje lukove, reumatične od tolike, hladne vode i  krvave  istorije.

Prođosmo centrom i čuvenim višegradskim korzom. Zapušteni  Bikavac nas je blijedo gledao sa svog, nekada, opjevanog vidikovca. Došetasmo i do Andrić grada. Radovi na tom kopleksu  su žestokom jeku! Dobar dio grada je već iznikao iz sportskog centra-Ušće. Tamo gdje Drina prima Rzav u svoje skute, rađa se grad iz snova!  Bikavac bdije nad Ušćem. O, koliko ljubavi pamti to brdo i šetalište kraj rijeke!

U momentu odmahnuh glavom, kao  magarac kojeg napadaju muhe, kobeljajući se iz sjete. Mrak je pao na Višegrad, ali ne i na naše utiske. U 18,30h krenusmo ka Mokroj Gori, granici sa Srbijom. Dolinom Rzava  sjene su već skončale. Ispod stijene u Dobrunu, pozdravi nas, odlično osvjetljen manastir. Crkva posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, spajala je svoj zvonik sa  planinom, rijekom i okom umornim.Samo što prođosmo manastir, iz mraka iskoči  saobraćajni policajac! Formalnosti oko papira prevoznika, prevaziđosmo pričom o Treskavici. Planinari!? „Jeste bili na Đokinom tornju? E, moj jarane! Al se gore ginulo“! Prođosmo prema granici, bez posledica. Na rampi policajac uzima dokumenta i pita: „Planinari!? Koja planina? Treskavica!? E, moj care! Kako se gore ginulo“…

Brzo, bez pogibije uđosmo u Srbiju, željni  neke hrane. U Bjeloj Zemlji navratismo u kafanu gdje nikad nema gužve, a dobro se jede! Kako stigosmo, napravi se velika gužva, i bismo posluženi, onda kad nam je želudac curio svim sokovima…

Nervozni vozač je nastavio ostatak puta do Beograda i Pančeva, da nas oduševljava svojim, bravuroznim ulijetanjem u krivine, kočenjem da plombe otpadaju ! Nekako stigosmo u komadu, do naših malih, kutija šibica, zvanih dom, osjećajući da više nismo isti. Već  sledećeg ponedeljka, gledajući prvi žbun, drvo ili parče livade, znali smo da dom se zove, upravo to…

. . .

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: