Ivo Andrić

 

Iznad pobeda i poraza

.

Iz godine u godinu slušam urlik o pobedi a sve je manje hleba na svetu i snage u ljudima, dok zemljom prolazi laž o pobedi.

Vaša pobeda ima nisko čelo i crvene oči. U pobednika je nemiran pogled. Prokleto je vaše ognjeno pobedničko vino. O, ne okrepljuje ono i ne veseli!

Bog drži ruku na temenu pobeđenih a pobednik je sâm i njegova radost plamti i gasne. Sve što je nade, utehe i lepote na svetu otkriva se očima pobeđenih; pobednici su slepi, drhte i gore, i nemaju ništa do svoje divlje plamene radosti iza koje ostaje pepeo.

Jer šta su drugo današnje pobede nego sutrašnji porazi? U očima čoveka samca nema dobivenih ni izgubljenih bitaka, nego u svim ratovima jednako: dobivenim kao i izgubljenim, jedno poraženo čovečanstvo.

Vetrovi putuju i kiše idu, dobre i plodne, uvek jednake, a zastave se polako rastaču i cepaju; i boje blede i sve se zaboravlja a čovek ostaje uvek isti, pognut pod bolom i ustrajan u radu; venu venci i trunu zastave a ostaje čovek koji seje i radi i kiša koja mu pomaže. Ko će pobediti čoveka?

To je samo Bog načas okrenuo lice i ostavio svet u tami, a vi urlate: pobeda, ali pobeda nema, nego jedna mala krvava laž i jedna velika nesreća.

Ti pobednici su bledi sa velikim ružnim ustima, a krvi im je nasela na oči, ali će ih postideti jednog jutra more svojim mirom i njive svojom svetom tišinom.

Sve je to samo kratak ružan san, taj govor o pobedama. Nema poraza ni pobeda nego uvek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobednika, napaćen i ponižen čovek.

. . .