Dragana Rajblović

Grdoba, manastir Pustinja, kanjon Trešnjice, Soko Grad

Vodi vas na istraživanje prirode klub Alti:  www.alticlub.org.rs

 

Beloglavi Sup

Želja grupe poslovnih ljudi, je bila da provedu 2 vikenda u prirodi sa obilascima i šetnjama koje neće biti duže od nekoliko kilometara. Kako su meni prepustili izbor, prvog  vikenda sam se odlučila za zapadni deo Srbije.

Na putu od Valjeva ka Debelom brdu, kod sela Poćuta zaustavili smo se kod manastira Pustinja.  Pretpostavlja se da je osnovan kao rudarska crkva i da je ktitor kralj Dragutin. U crkvi, iznad zapadnih vrata nalazi se natpis koji govori da je izgradnja hrama započeta «meseca marta i bi završena 25. juna 1622. god». Crkva manastira  živopisana je 1622. Zidne slike su delo zografa Jovana i Nikole. Najpoznatija je freska Jovana Krstitelja. Manastir je u veoma maloj skrivenoj udolini, sa svih strana okruženoj strmim brdima.

Manastir PustinjaŠarene stene na penjalištu u Grdobi

Ta “strma brda” ili bih pre rekla stene, povremeno posećujem kada idem sa prijateljima na treninge sportskog penjanja, jer se u blizini manastira nalazi Grdoba gde je opremljeno penjalište i gde sem penjača retko ko svraća. Imali smo dovoljno vremena da obiđemo i penjalište, tek da još malo pokažem koliko nam priroda pruža mogućnosti da se u istoj aktiviramo na najraznovrsnije načine.

Kada se od Debelog brda krene ka Ljuboviji, nalazi se skretanje za Gornju Trešnjicu, gde se uskim putem stiže do jedne škole i crkve gde smo izašli iz autobusa i krenuli u pešačenje par stotina metara do mesta koji meštani zovu Majdan (kamenolom).  Odatle staza vodi kanjonom reke Trešnjice, jedino što smo mi ušli u kanjon na njenom izlazu :)

Naime Trešnjica izvire u jugozapadnoj strani Povlena na visini od 1185 metara, a uliva se u Drinu kod Gornje Trešnjice na visini od 180 metara. Dugačka je 23 kilometra, njen ukupni pad iznosi 1006 metara. Srednjim tokom protiče kroz živopisni kanjon dug blizu 6 km koji je usečen u 800-1000 metara visokoj površi.

Stene kanjona Trešnjice

Važna je lepota i uživanje, a pravac je manje bitan, te smo hodali levom sranom reke skoro ravnom stazicom, sve do ušća reke Tribuće odakle počinje uspon.

Pored šarolikog reljefa, kanjon Trešnjice je prirodno dobro od izuzetnog značaja, koje je stavljeno pod zaštitu, radi očuvanja staništa populacije prirodne retkosti beloglavog supa, koji još jedino živi u kanjonu reke Uvac. Beloglavi sup je ugrožena vrsta kojoj preti istrebljenje i ekolozi čine sve da ih spasu od nestajanja. Ženka u toku godine položi samo jedno jaje i iz tog razloga ih je izuzetno teško zaštititi i sačuvati od nestajanja.

Pred ulazak u kanjon TrešnjiceStaza kroz kanjon Trešnjice Sama reka veoma je bogata ribom, posebno potočnom pastrmkom, a zbog svoje čistoće prirodno je mrestilište mladice. Zbog ove činjenice, u kasnim popodnevnim satima posle odlične rekreativne šetnje i čišćenja pluća dobrim vazduhom, utrčali smo u autobus, čekajući da se na putu do Soko Grada, zaustavi kod restorana sa pastmkom, gde nam je večera upotpunila ovaj raznovrsan dan, a noćenje u konacima manastira Sveti Nikolaj pružilo miran i spokojan san u tišini kakvu nam nikada ne može pružiti grad.

Soko Grad je tvrđava, koja nikada nije osvojena borbom već je uvek menjala gospodare mirovnim ugovorima. Ona je jedna od tvrđava u kojoj su se Turci najduže zadržali i koja je sa još nekoliko gradova predata knezu Mihajlu Obrenoviću 1867. godine. Podno grada je podignut manastir svetog Nikole.

Soko Grad je nastao još u srednjevekovnoj Srbiji, ovo utvrđenje je postojalo i davno pre turske okupacije, kao kapija za čuvanje prilaza Velikom Majdanu, Rudni i drugim okolnim bogatim nalzištima rude olova i cinka. Kao takvo se pominje u pisanim dokumentima još početkom 15. veka. ali je najpoznatiji po svojoj ulozi tokom Otomanske okupacije Srbije tokom koga je postao jedan od najozloglašenijih mucilišta pravoslavnog stanovništva. Neki od najstarijih podataka potiču iz davne 1476. kada se spominje i dizdar tvrđave Sokol Kemal. Bio je neosvojiv sve do 1862. godine kada su ga Turci pod pritiskom svetskih sila predali Srbima koji su ga na njihov zahtev srušili. Grad je prema ugovoru, nakon odlaska turske vojske i posade miniran i dobrim delom uništen.

Soko gradCrkva u Soko gradu

Danas je ostalo vrlo malo ostataka bedema i kula, a u samoj utvrdi je na temeljima jedne od kula podignut betonski plato na kome je izdignut veliki pozlaćeni krst, (visine 13,5 metara i težine 2280 kilograma). koji je kao znak pokajanja nemačkog naroda za učešće u bombardovanju 1999. godine poklonila porodica Vrobel iz Nemačke. Episkop Šabacki – Preosvećeni Vladika Lavrentije je u podnožju Soko Grada podigao manastir posvećen Vladiki Nikolaju Velimiroviću, a vojska Srbije je 2001.godine uradila put do ovog manastira  Uz kolski put od manastira do utvrde (tj. do platforme sa krstom) podignuto je 10 kapela od kamena koje su prigodno oslikane i u kojima je ispisana po jedna Božija zapovest.

Posle desetogodišnje gradnje, manastir danas pored crkve ima biblioteku sa čitaonicom, muzej sa eksponatima iz istorijske i pravoslavne prošlosti ovog kraja, likovnu galeriju sa ikonama i skulpturama od drveta, veliku trpezariju okruženu tremovima, jezero sa čamcem i veslima i četvorospratnu zgradu konaka, sa oko tridesetak soba.

Ostaci utvrđenja Soko grada

Priroda u Soko gradu Tako nam je nedeljni dan pružio obilazak manastirskog kompleksa, kao i obližnjih stena i pećina, preko kojih se obrušavaju i razlivaju hučni vodopadi, neprestano dopunjavani bistrim izvorima planinskih potoka, a posebno uspon od dva kilometra do vrha utvrđenja odakle se pruža pogled sa vrha Soko grada na grabove šume Sokolskih planina.

Šetnja do samog vrha nije bila ni malo zahtevna, penjući se zavojitim i živopisnim putem, pravili smo pauze, fotografisali okoliš i sedeli na klupicama koje su postavljene uz kapelice, Pored Božijih zapovesti koje su ispisane na svakoj od 10 kapela, naši slikari su unutrašnjost kapela prigodno oslikali.

U popodnevnim satima krenuli smo teška srca nazad, žaleći što je vikend tako brzo prošao.  Ipak put do Beograda nam je povremeno odvraćao misli od radnih dana, dok smo gledali s naše leve strane modro zelenu Drinu i kao najlepši ukras, pogled na Mali Zvornik koji je na obali reke izgledao kao gradić na moru. Pogled sa Soko grada na manastirski kompleks

. . .

Dragana Rajblović je prva žena sa Balkana koja se popela na najviši svetski vrh Mont Everest. Živi za putovanja po svetu i obilaske prirodnih lepota širom zemlje i sveta. Vlasnik je sportskog kluba Alti koji za pojedince, grupe i firme organizuje planinarske uspone, avanturistička putovanja, vikend šetnje, timsko druženje i takmičenje, motivaciju u prirodi.

www.alticlub.org.rs