Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Jagoda  Kljaić

 

POTRAŽI  ME  U  MOBITELU

 

Ne poznam muškarca, nikad ga nisam vidjela, nije ni moj tip pa mi ne pada na pamet da ga nešto priupitam. Al’ on progovara dok stojimo na tramvajskoj u Vlaškoj i analitičar u meni za nekoliko minuta saznaje previše. Ide do mame na Ravnice, neće biti dugo, samo da ruča, doći će i Niko sa curom, da, to je ona ista, u povratku mora na bankomat Privredne, nije valjda zaboravio PIN, sjeo mu honorar od 3.500, mora navratiti do stana, to mu je sve na jednom potezu, možeš li zapisati broj moga novoga mobitela, ‘ajde ga ukucaj, 098 itd., pričekat ću, onda se možemo naći oko sedam na Mladosti, idemo na piće, navečer imam sudar sa Irenom, da, to je ona medicinska sestra kod doktora Grubora na Rebru, planiram je počastiti večerom u Okrugljaku, kad sam već dobio ovu lovu… Dok sam čekala dvanaesticu, saznah o potpunom neznancu dovoljno da mi više nije nepoznat.

Opet muškarac, ovaj jest moj tip, dolazi mi ususret u ne baš prometnoj Ogrizovićevoj, ali, jao, priča sam sa sobom. Gestikulira objema rukama, dobro da me nije po nosu opalio jer me nije ni primijetio, „ … ma pošalji ti njega u …, on je uvijek bio budala, kako to nije uspio njima uvaliti, sve je bilo dogovoreno, što je spominjao naš spor sa Deadeom… „, vidim, zgodan je i šarmantan, al’ prolup’o.

– Stara, nismo imali zadnji sat, pa ću ostati sa curama u parku … vara majku djevojčica, iz kafića, a parka ni u blizini.

Kao što je Rita Pavone nekad pjevala: Parole, parole, parole… tako već dugo čekam hit: Mobiteli, mobiteli, mobiteli… da zamijeni onaj od ABBE: Money, money, money … Iako su i danas vrlo popularni, i riječi, i novac, i mobiteli, prosto ne znam čemu bih dala prednost.

Više sam se puta opasno stresla na ulici kad je netko nečujan iza mojih leđa grunuo zvonkim glasom, kao da doziva ovce s jednoga brda na drugo. Nešto nesuvislo i nepovezano, nema više kredita. Jednom sam čak pomislila da se džip zalijeće prema meni, kad je mrgud povikao da će nazvati kasnije. Koliko sam ljudi svrstala u one pametnjakoviće što i na cesti razgovaraju sami sa sobom. Za sve oblike tih šokova krivi su mobiteli.

Potrebni su i korisni. Često zato da se nitko ne pridržava dogovora, da se smišlja što šira lepeza laži, stvara privid da možemo utjecati na životne tokove. Moram li provjeravati dijete, fulala sam dobrano negdje u odgoju i izgrađivanju povjerenja. Javljam onome na kome svijet ostaje da obuče jaknu kad du’ne vjetar, a ne pitam se zašto to radim. Srednjoškolac ne zna pročitati koliko je sati na pravom satu sa cagerima, a „mali maturant“ ne zna u trgovini kupiti šećer, ulje i vegetu. Zašto bi išta od toga trebali znati, kad imaju mobitele i ne moraju razmišljati i pamtiti.

Odnedavno  sam počela sumnjati da me dragi vara, a znam da to neće prestati samo zbog toga što smo na istoj mreži. Zato ću se svako malo uslikati i memorirati sebe na ekran njegovoga mobitela. Pa da vidim kako će mu biti kad krene nazvati prijateljicu, a ja ga cmoknem s ekrana. Mislim da će frknuti mobilni u položaj stabilni, što za mene samo može biti dobro. I da će odmah osnovati grupu na Facebooku – Dolje mobiteli. Bit ću prvi prijatelj u grupi.

A onaj muškarac iz Vlaške, neka se ne začudi kad ga opljačkaju ili mu provale u stan. Sve je rekao nama koji smo slušali. Netko zainteresiran je zapamtio.

. . .

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: