Vladika Nikolaj Velimirović

 

Iznad Istoka i Zapada – Mučenje za telo i mučenje za dušu

 

Rasuđivanje sedmo

MUČENjE ZA DUŠU I MUČENjE ZA TELO

Sveti Jovan Mučenje za dušu i mučenje za telo Iznad Istoka i Zapada

Istok se muči za dušu, Zapad se muči za telo.

Istok ne veruje u zemaljski raj.

Zapad ne veruje u nebeski raj.

Post je za istočnjaka prvi uslov spasenja. Za zapadnjaka je post ludo odricanje ponuđenih zadovoljstava.

Nekad je Zapad držao post i ostala plotska uzdržanja radi spasenja duše. No mi govorimo o sadašnjem Zapadu, o duhovno jehtičavom, koji se boji posta da mu telo ne bi omršalo. U ostalom kad su i Crkve na Zapadu odbacile svaki post, zar će se očekivati od svetovnjaka da razumeju značaj posta i da drže post?

Svi tvrde ono što je svima jasno, a to je, da se zapadni narodi vraćaju paganizmu. No malo ko razlikuje paganizam od paganizma. Ne vraćaju se zapadni narodi paganizmu istočnom nego paganizmu zapadnom. Jer istočni paganizam skopčan je sa teškom askezom, sa postom i telesnim mučenjima razne vrste.

Kad bi se evropski narodi vraćali paganizmu istočnom, oni bi postili i mučili sebe onako kako muče sebe narodi u Indiji, u Tibetu i u Kitiju. Ali oni se ne vraćaju tome asketskom paganizmu istočnom nego se vraćaju raskalašnom paganizmu zapadnom, t.j. paganizmu svojih nekrštenih predaka evropskih.

Paganizam zapadni je bio krvav, surov i raskalašan od početka do kraja. Takav je bio među Jelinima, još žešći kod Rimljana, i još žešći kod starih Germana i Franaka. Zar su mogli znati za post stari Jelini kad je pred njihovim očima stalno lebdeo olimpijski razvrat njihovih bogova? I zar je moglo biti reči o nekom uzdržanju kod krvoločnih rimskih careva, koji su pored svoje trpezarije imali bljuvaonice, da bi mogli izbljuvati jedan ručak pa ponovo ručati? ili kod rimskih bogatuna, koji su pravili ručkove od slavujskih jezika? Kakav post i kakvo uzdržanje se moglo i zamisliti kod franačkih i tevtonskih naroda, koji su jeli sirovo meso nagnječeno pod sedlom jahača?

Otpad Zapada od Hrista znači povraćaj Zapada paganizmu, no ne paganizmu indijskom, sažaljivom i rezignirnom, nego paganizmu svome, zapadnome, krvoločnom i razvratnom, bez duha i bez savesti. Što se sve na delu i u praksi na naše oči pokazuje.

Islam je nesumnjivo duhovniji od paganiziranog Zapada. Jer zna za post i molitvu, i za Boga i za dušu. Zaista je duhovniji od one intelektualne gange koja se smeje postu i molitvi a odriče Boga i dušu i muči se samo za raj zemaljski.

Ali su Islam i paganizirani Zapad u jednome srodni: u shvatanju budućega raja.

Istina, muslimani zamišljaju raj na nebu a ne na zemlji, dok pagani zapadni zamigoljaju raj na zemlji a ne na nebu. Zaista, ta dva raja, može se reći topografski su veoma udaljeni jedan od drugog, ali su u suštini istovetni. Jer i muslimani i zapadnjaci zamišljaju raj kao punoću telesnog života i puno zadovoljenje svih telesnih strasti. Da bi takav raj zadobili muslimani se muče postom i molitvom, i klanjanjem, a zapadnjaci tobožnjim naučnim istraživanjima i društvenim prevratima.

Na suprot jednim i drugim Indija i Tibet muče se, i to strašno muče, ni za raj zemaljski ni za raj nebeski, nego za uništenje života, za prestanak reinkarnacije, za nesvest i neosetljivost, za nirvanu. Jer je za njih život Maja, obmana, i Samsara, vrtlog, u kome se nalaze i ljudi i bogovi. Za njih ne postoji ni raj nebeski niti, još manje, raj zemaljski. Čak ni bogovi njihovi nisu u Raju, nego u nesreći postojanja, u obmani ličnog življenja, u vrtlogu Samsare. I koliko ljudi očekuju spasenje od bogova, isto toliko bogovi očekuju spasenje od ljudi.

Zbog toga je Gautama Buda imao smelosti da kaže: Ja sam došao da spasem ljude i bogove!

Zaista, lažan je pojam o Bogu i o čoveku tamo gde se takav jezik mogao čuti. No nije manje lažan jezik na Zapadu gde se govori: Uživaj! Endžoj jurself! (Zadovolji samoga sebe! govore Englezi). To ne samo da nije jezik hrišćanskih naroda, nego to nije jezik ni boljih i otmenijih filosofa jelinskih. Ni Sokrat, ni Platon, ni Aristotel nisu se usudili tako govoriti. Nego je tako progovorio onaj koji predstavlja kukolj i bolest jelinske filosofije. – Epikur. On se usudio reći
groznu reč:

Grabi dan!

To jest, uživaj danas, jer sutra možeš biti mrtav za večnost. Grabi svaki nozi dan i sisaj ga do krvi. To je paganizam zapadni kome se nekadanja hrišćanska Evropa sada privolela.

Šta da kažemo na pogledu mučenja istočnog i zapadnog čovečanstva, na ogromnoj panorami mučenja radi nestvarnog i neostvarljivog cilja?

Nestvaran je i neostvarljiv cilj, kome teži i radi koga se muči islamski svet Istoka. Jer na nebu ne postoji telesni i strastni raj.

Neostvaren je i neostvarljiv cilj, kome je hiljadama godina težio i za koga se mučio svet Velike Azije, Srednje i Krajnje. Jer postoji Bog, jedan i jedini, koji je stvorio sve duše i koji ih sve čeka u krilo svoje. Samouništenje je zločin i Nirvana laž.

Neostvaren je i neostvarljiv cilj naučnog i bezbožnog Zapada. Raj na zemlji jeste raj bez proroka; takav raj nije ni obrečen ni prorečen, niti je bio niti će biti.

Tamo je raj gde je ljubav. A ljubav je tamo gde je Roditelj. Prema tome raj nije na zemlji nego na nebu, nije čulan nego duhovan, niti je haremski nego angelski.

Jasno je iz svega ovoga, da pravoslavni narodi ne mogu stajati između Istoka i Zapada nego – iznad. Naročito pravoslavni Balkan, koji je plakao u ropstvu pola hiljade godina, više nego ma koji drugi hrišćanski narod u svetu. Balkan mora biti vidovit i razlikovati dan od noći i pšenicu od kukolja.

Ne sme se Balkan kolebati između Istoka i Zapada, t.j. između islamskog nebesnog ali čuvstvenog raja i materijalističkog zemaljskog raja zapadnih naroda.

Balkan nije ni Istok ni Zapad, niti je između Istoka i Zapada. Nego je Balkan iznad Istoka i Zapada. Jer Balkan vidovito vidi i proviđa, da je mučenje istočnjaka mučenje za smrt i da je mučenje zapadnjaka mučenje za smrt. Tamo da se pomoću askeze pređe u Nirvanu, ovde da se pomoću uživanja umre za navek ili pak da se po smrti siđe u podzemne podrume Valhale, gde se produžuje telesno orgijanje početo na zemlji.

Balkan mora stajati između svih nečistih rajeva Istoka i Zapada; i mora znati za prečisti raj Hristov, koji nije ni orgijanje niti očajanje. Samo tako hrišćanska Srbija može imati apostolski zadatak, da privoli Istok krštenju a Zapad pokajanju.

Da bi tako sav rod ljudski bio blagosloven kao jedno stado jednog pastira, na vek veka. Amin.

. . .