Jagoda  Kljaić

 

Kava za komšije i prijatelje

NA  KAVI  U  JEŽEVOJ  KUĆICI

 

 

razne vrste kava u šalici

Jedva bih izbrojila koliko kava mjesečno skuham ili pripremim. Ma, nisam ni u školi naučila dotle brojiti. Morat ću lupati recke. Već sam pripremila notes. Iako ove godine puno manje negoli više godina unatrag. Ne biste vjerovali, ali, radila sam, bila u radnom odnosu. Dogodilo se čudo o kojemu su u varošici i vrapčići cvrkutali. Nije dugo trajalo, kao ni jedno čudo, ali je ipak bilo ukazanje. Za mene i vrapce velika radost, nakon dugoga ništakoristi perioda. Tako je, zbog čuda, bilo puno posla, a manje kava.

Ova moja ježeva kućica, kako tom starom i prilično dotrajalom obitavalištu volim tepati, uvijek je imala otvorena vrata. I za namjernike i za slučajne prolaznike. Nije ulica već dugo sokak, ali bila je u vrijeme kad se ježeva kućica formirala i nakon što se u njoj dvadesetak godina živjelo bez vodovoda, kanalizacije i asfalta. Što znači – s vodom iz bunara, septičkom jamom i  blatnjavom cestom.

Eh, te kave, da se ne udaljim od osnovne misli. Volim i popiti i skuhati kvalitetnu, jaču „tursku“ kavu. Aparat za espresso nemam. Znam mnoge koji ga imaju, ali ne koriste, jer, nikad im kava ne ispadne kao pravi espresso u kafiću. Pa u tu spravicu nisam ni investirala, čak ni onda kad sam kupovala svakojake gluposti od rezalica, drobilica, hvataljki, sjeckalica za sve poznate i tada još nepoznate vrste voća i povrća, kao što su aronija i batat. Bilo je to vrijeme rada, redovitih i sigurnih plaća, povoljnih kredita.

I kasa uzajamne pomoći! Kako to gordo zvuči – uzajamna pomoć. Što li je od toga odnosa ostalo? Znaju, možda,  samo oni sretni i malobrojni koji imaju stalni i siguran posao, ali nikoga od tih srećkovića ne poznajem, pa ni u to nisam sigurna.

Budući da se nisam udala, jer me ni jedan pravi muškarac nije želio pored sebe dvadeset i četiri sata dnevno, a ja na kraće nisam pristajala, tako nisam dobila aparat za espresso ni kao poklon za vjenčanje. Jako sam zakinuta, znam.

Društvo iz moga sokaka i šire, iz varošice,  pije različite kave i u različito vrijeme. Ne biste vjerovali koliko je nesličnosti samo u ispijanju kave. Većina hoće standardnu, takozvanu „tursku“, ali netko „kako ispadne“, drugi sa više šećera, treći bez šećera. Najgora mi je varijanta jedno društvo sa različitim navikama. Pa se sva spetljam i druženje se svede na moje kuhanje jedne, pa druge, pa treće kave. I ja bih isto tako lijepo sjela i razgovarala sa čestim ili rjeđim gostima. Oni sjede i pričaju, a ja brojim šalice vode, pa žličice šećera, pa kave. Još je napetije, naravno, za mene kao dobru domaćicu, kad u ponudu uključim i cappuccino: vaniliju, čokoladu, classic, neclassic. Pa još dodam mogućnost „nesice“. Ne zaboravljam ni korisne reklame iz sapunica o divoti ispijanja kave koja se zove: dva u jedan ili tri u dva ili tri u jedan – vjerujem da će brojevi rasti, industrija radi svoje – i eto cijele drame.

Onda slijede šećeri. Za sada se ipak svode samo na bijeli, smeđi, u granulama, u kocki ili bilo koje umjetno sladilo. I mlijeko je posebna priča – nemasno, srednje ili punomasno, svatko pije uglavnom drugačije, netko voli hladno doliti u vruću kavu, drugima po želji zagrijavam mlijeko ili do vrenja ili do 50 – 60 stupnjeva, poneki gost dodaje mlijeko i u cappuccino ili te kave sa matematičkim zadacima.

Dok ja to sve propitam, zapamtim ili ne, provjerim, zamutim i zakuham, dotle onoj prvoj kavi iskipi pjena i eto ti belaja. Kako ćemo vidjeti budućnost ako nema pjene i soca? Kako mi se to moglo dogoditi? Pa još dok serviram u odgovarajuće šalice kojih uglavnom nemam dovoljno niti odgovarajućih, umorim se, baš pošteno, kao da sam pripremala palačinke. Društvo ispije kavu i ode, bili su samo na kavi. Da sam umutila sanjane palačinke, to bi već bilo nešto, bar bi rekli: mi bili kod  J. na palačinkama.

Odlučih izbaciti pola toga iz ponude. Može samo obična ili jedna vrsta cappuccina.

Objavih da uglavnom ne kuham kavu. Onima koji su mi bliže i mogli su čuti, dadoh do znanja – kad pođu k meni na „čašicu razgovora“, neka sebi sami kod svoje kuće skuhaju i pripreme kavu kakvu vole piti i ponesu sa sobom. A u ježevoj kućici ih čeka ježić ježurka, a ne kava.

Prorijedili su se oni koji kod mene piju kavu  To je samo zato što sam bila zaposlena i nisam imala vremena kao prethodnih ohoho godina.

. . .