Moj djed i kako sam rodjen u cvijeću
Putovanje „Ćirom“
Otac me doveo do stanice „Bistrik“ i zamolio konduktera da me pripazi, uz put. Jutarnji voz je bio postavljen i otvorenih vrata na vagonima, spremno primao, ono, malo putnika. Iz lokomotive je bučno izlazio dim, dok se pripremala za polazak. Otac me uvede u prazan kupe, jednog od nekoliko putničkih vagona. Iza putničkih, nastavljao se dugački niz teretnih, što je davalo vozu izgled ogromne, zmijolike nemani. Kupe je pripadao drugoj klasi, sa drvenim sjedištima. Ostavivši torbu sa mojim stvarima, na policu iznad sjedišta, otac mi dade upute o ponašanju u vozu, poljubi me u obraz i reče:
„Nemoj da praviš neke gluposti! Budi dobar! Čika kondukter će paziti na tebe. Pozdravi babu i djeda i sretan ti put“!
Pištaljka otpravnika vozova se oglasila prodornim tonom. Znak za polazak je dat. Parna mašina je ubrzano huktala, polako pokrećući voz. Mahao sam ocu sa otvorenog prozora. Stanična zgrada je nestajala iz vidokruga. Padine Trebevića su izbušene tunelima, upućivale voz ka Palama. Naslonjen laktovima na okvir prozora, posmatrao sam nadolazeće predjele, na pola skrivene velom crnog, gustog dima iz lokomotive. Prva podstanica Dovlići, ostala je iza nas, dok je stanični službenik pozdravljao mašinovođu. „Hu,hu!!! Hućićićihućićići“… Hukćući i kloparajući zvuk gvozdene beštije se razlijegao okolnim brdima.
Otegnuti pisak je najavljivao stanicu u Palama. Svako zaustavljanje je trajalo dugo. Ubrzan je silazak i ulazak putnika, dok se utovarala roba i pošta namjenjena adresama usputnih mjesta. Iz hodnika vagona, piljim kroz prozor, da vidim otpravnika kako pištaljkom daje znak za polazak. Ječi mašina, pokrećući gvozdenog gmaza. Htjedoh se uzpentrati preko ivice, otvorenog prozora, da posmatram čađave oblake dima, ali me primjeti kondukter, pa me uputi u kupe, govoreći:
“De, de! Nemoj izvoditi bijesne gliste! Hoćeš da padneš kroz prozor!? Sjedi tu i miruj“!
Naravno, obećah da ću biti miran, dok su mravi predivne avanture, jurcali venama. Čim je moj čuvar otišao u drugi vagon, izašao sam u hodnik i prošao ga cijelog, posmatrajući malobrojne putnike po kupeima. Kako nisam vidio ništa interesantno, vratih se svom sjedištu. Voz je, ponovo, ubrzavao ispuštajući sijaset gromoglasnih zvukova. Kad pomislih da će mašina eksplodirati i svi vagoni se raspasti, već usledi kočenje i ulazak u neku stanicu. A stanice su se ređale nizom poznatih mjesta: Koran, Sjetlina, Podgrab, Prača…Od Prače do Ustiprače, pruga je pratila rijeku. Dok je rijeka Prača skakutala stjenovitim kanjonom, dotle je Ćiro uskim šinama jurio kroz brojne tunele. Jeza ma spopadala dok je kupe obuzimao mrkli mrak. Što je tunel bio duži, strah od mraka je bivao veći. Ipak, naviknuh se na te smjene mraka i svjetlosti , trudeći se da pogledom ulovim taj momenat, kada tamni otvor u stijeni guta gvozdenu zmiju.
Prođosmo Brčigovo i Mesiće. Na samom ušću Prače u Drinu, zaustavismo se u mjestu Ustiprača. Plavo- zelena ljepotica -Drina je probijala put izmađu nasrtljivih brda. Gledao sam je skoro pobožno, dok se kupala u podnevnom suncu. Ostatak putovanja sam proveo zalijepljen za staklo prozora, potpuno zabijenog pogleda u divlju ljepotu predjela. Prođosmo i Međeđu, selo okačeno na stijene iznad rijeke. Stanična zgrada je bila najveće zdanje. Par radoznalih mještana je ispraćalo pogledom, dimom prekrivenog Ćiru. I ja sam ispratio njih. Dok je dan klizio popodnevnim satima, dokotrljasmo do ušća Lima u Drinu.Tu se pruga razdvajala, niz Drinu za Višegrad, uz Lim za Rudo. Usporeno i skoro oprezno, voz je prelazio željezni most iznad bajkovitog prizora. Lim je, urličućim talasima izkakao iz sopstvenog kanjona i zabijao se u Drinu, pretvarajući je u zapjenjenu ekstazu. Prije nego je voz ušao u prvi tunel iznad litice, vidio sam kako vodenim šalom, maslinaste boje, Lim prekriva plavičastu Drinu. Pod pravim uglom, dvije rijeke su se susretale i srastale u jednu. Samo su Jastrebovi i četinari izrasli iz litica kanjona, imali privilegiju da,svakodnevno, gledaju čežnjivi zagrljaj rijeka.
Pogled sam bacao u strmoglav kanjona. Na nekim mjestima, nije se nazirao kraj stijenama. Dole, duboko, Lim je satirao prepreke. Mada je mašina poklapala sve zvukove, naslućivao sam huk vode koja probija put ka ušću. Djevičansku divljinu cijepao je piskavi zvuk iz lokomotive. Kloparanje se nastavljalo u beskraj. Hu, huuu!! Hućićićihućićićiiiii… Izlazeći iz kanjona, kratko stadosmo u Strmici. Tu su se brda, malo, razmakla. Iz šumskih prostranstava, stidljivo je izvirivao po koji proplanak i na njemu poneka kuća. Približavajući se cilju, postajao sam nestrpljiv. Prođosmo staničnu zgradu u Dolovima i ubrzo projezdismo i Setihovo. Tu je Lim bio nešto mirnijeg izdanja, dopuštajući mještanima i da ponešto posiju, u toploj plodnoj zemlji. Mrsovo je stanica prije Rudog. Tu je trebao djed da me sačeka. Uzeh torbu i privukoh je vratima.
Kondukter se pojavi iz drugog vagona. Tapšući me po leđima reče:
„Dobar si ti, dečko! Nisi iskočio kroz prozor! Ja ću ti dodati torbu. Samo polako. Kad skroz stane voz, a ti siđi. Eto, hajde sad! Evo ti torba. Sa srećom“!
Vidjeh djeda na stanici, pored otpravnika. Tražio me pogledom. Dohvativši torbu iz ruku mog čuvara, proderah se: „Đedeee! Evo me“!
Ugleda me i priđe govoreći kroz brkati osmjeh: „Ene đedovog unuka, stigo“!?
Pomilova me po glavi, čvornatim prstima lijeve ruke, dok je desnom preuzimao torbu, da ponese. Tek kad začuh lavež iza leđa, shvatih da je i Šarov došao sa djedom, da me dočeka. Obradovah se tom čupavom stvoru, koji me prepoznao posle godinu dana. Skačući po meni, lizao me i cvilio od radosti. Djed Savo reče: “Nisam ga htio povesti, ali džaba! Navalio za mnom ko june! Vidiš kako te poželio. Skoro ko tvoj đedo“.
Smijuckao se očima ispod čupavih obrva.
„E, nek si došo đedu svom da pomogneš! Hajmo polako. Trebamo namiriti stoku prije mraka,a i baba Zorka nas čeka. Biće, valjda, neka pita za večeru“.
Krenusmo pored pruge, osjećajući miris dima, tek prohujalog voza. Posle jednog kilometra hoda, spustismo se do Lima, na viseći most. Mnogo se ljuljao i škripao, dok smo išli ka drugoj strani. Daske ispod nogu su, na nekim mjestima nedostajale, pa sam čvrsto stegnuo djedovu ruku. Lim je na tom mjestu bio dubok i prosto mamio u ledeni zagrljaj. Preko sela Polimlje, lagano dođosmo do Dorića, odakle se naziralo brdo Kozlovača, koje je natkrivalo djedovo imanje, zvano Ravan. Preostalih nekoliko kilometara, pređosmo, penjući se grebenom, sve do Smrekovače, njive okružene šumom smreke, a posijanom ječmom. Preostalih tristo metara, kroz hrastovi gaj, prođoh trčeći. Šarov me prestizao, pa se vraćao, lajući kao pomamljen. Srce mi je lupalo kao bubanj. Već sa guvna vidim dragu, staru kuću i babu Zorku kako izlazi iz kolibe, preko puta. Savijena kao paučak, u vječitoj crnini, otresala je ostatke brašna sa kecelje. Pritrčah joj, vrišteći kao mali indijanac i bacih se u zagrljaj, za malo je ne oborivši.
„O, baba! Stigoh ja! Jesi li me poželila!? Ja gladan! Ima li šta da se jede“?
„Djete, pobogu, prepade me! Vidi ga što je porasto!? Ljubi ga baba. Napravila sam ti zeljanicu, znam da nju najviše voliš. Peče se. Brzo će“.
Dok me baba propitivala o roditeljima, školi i Sarajevu, djed je stigao sa torbom i zasjeo na klupu ispod jabuke. Sunce je poniralo ka zapadu, pozlaćujući Ravan i okolne planine. Sjeverac je donosio sa Volujšnice miris ozelenjelih šuma. Čulo se blejanje ovaca u obližnjoj livadi. Krava Bikulja se javljala iz štale, gladnim mukanjem. Stari, sivi mačak je ležao ispod kolibe i lijeno posmatrao pijevca kako se udvara kokoški Pirgi. Zagrabih iz kante, lončić vode,donešene sa izvora Jelah i popih u dušak. Ponesoh i djedu pun lončić, a on zašilji brk i upita:
„Ko je tebe rodio“?
„Ti, đede“!
„A gdje sam te rodio“?
„U cvijeću“
„Ehe, vidi vraga! U cvijeću“…
Branislav Makljenović
Zapisaću što ne zapisah kad pročitah „Moj djed i kako sam rođen u cvijeću – Putovanje Ćirom“:
„Da li čitam Ćopića ili i više od Ćopića?“, pitah se do kraja priče, zagledah priču, ime ispod priče.
Dobro, toplo, drago srcu. Savršeno.
Savršeno!
„Ko je tebe rodio?“
„Ti, đede!“
„A gdje sam te rodio?“
„U cvijeću“
„Ehe, vidi vraga! U cvijeću…“