Živko Gavrilović

 

Živeti kao crkveni miš u društvu pacova

MIŠJI NAKOT

 

ružičasti crkveni miš beli sreću deli kroz pacovske kanale

Gladan, i švorc k’o crkveni miš, obraćam se prijateljima i poznanicima da mi pozajme neku crkavicu, da nekako preživim.

I uvek dobijam isti odgovor: „Švorc sam k’o crkveni miš!“

Najzad shvatih da je vrag odneo šalu i da su se, kod nas, crkveni miševi itekako namnožili. Srećom, mali su pa se hrane mrvicama, i tako preživljavaju. Strahuju samo da ih ne potamane njihova sabraća – kancelarijski pacovi. Ima ih mnogo, pohlepni su i halapljivi. Uvukli su se u svoje rupe, pa glođu li, glođu! Svaku odluku koja zadire u njihovu životnu i interesnu sferu, za tren oka pogrickaju i pretvore u mrtvo slovo na papiru.

Vešto izbegavaju mamac. Ne plaše se deratizacije. Na sve su imuni. Imaju samo jednu moru: Primorani su da se pretvaraju u „slepe miševe” i žmure pred ogromnim pacovima koji podrivaju i pustoše zemlju. Krupni su i moćni. Veoma proždrljivi. Prosto nezasiti. Oglodaše sve živo! Kad ih mišolovka ščepa za rep, izazovu velike potrese i oko njih se podigne ogromna prašina. Stvori se nepodnošljiva situacija, pa do izražaja dođe imunitet. I pacovski kanali.

Onda se pojavi „miš beli što sreću deli”. Sve se stiša i smiri. Priča o njima se privede kraju i dobije epilog: „Tresla se gora, rodio se miš!”

. . .

Priča iz zbirke kratkih priča „Najkraće priče 2011“, priredio Djordje Otašević, IK Alma.