Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Jagoda Kljaić

 

Jedan prijatelj, jedno pismo i jedan odlazak u cipelama

PISMO  PRIJATELJU

 

 

Pismo prijatelju o odlasku prijatelj i cipele, bakandže, cokuleSada je naš rezultat jedan – jedan. Ne može biti nula – nula, jer je nekada bio znatno viši. Skoro da sam stajala na pobjedničkom postolju, ali mi se tron izmakao ispod nogu i tresnula sam o hladnu i vlažnu zemlju, a na vlagu sam alergična. I mogla bih se ugušiti. Preživjela sam već nekoliko takvih, neplaniranih i neželjenih, situacija, pa znam što ti govorim.

Od tada, od toga pada, kad si me odgurnuo, da li namjerno, nespretno ili slučajno, nisam analizirala, čuvam se. Hodam polako, pazim da se ne sagnem previše, ne uspinjem se. Ne plivam, samo se praćakam u plićaku. Svaki čas se osvrćem, izdaleka biram mjesta na kojima ima klupa za oda’nuti. Cvijeće ne berem na proplancima, samo na livadama. Runolist je moj nedohvatljivi san. Priznajem, i pčele su hrabrije od mene.

Čim ovlaži, pa makar bila i sredina ljeta, obuvam stare cokule i u njima sam nekako najsigurnija. A podnose i snijeg, što znači da ih ne izuvam do sljedećega ljeta. Čuvam se tako prehlade, alergije, bronhitisa, sinusitisa. Ništa opasno po život, ali, nikad se ne zna što slijedi poslije bezazlenoga i naivnoga. Može ništa, ali može i ono što bi se učinilo važno i vrijedno pažnje. Pa da mi se život opet okrene naopačke – a ne, to nikako, taman sam se priviknula živjeti sa glavom nadolje, kažu da je zdravije, znači da mi prijeti dugovječnost.

Bakandže nemam, izgubile se, našle drugi par nogu.

Otišla sam odavno. U cipelama na štiklu, takozvanim salonkama, od zmijske kože. Jest da sam se spoticala, ali sam uspjela otići na vlastitim nogama koje više nikada nisu osjetile štiklu. Neko vrijeme sve je izgledalo kao Gradić Peyton – terilen suknjica na falde i cipele bez pete, balerinke, a onda su se i one ofucale i ostalo je samo ono što je sigurno, pouzdano i čvrsto, jednostavno i kvalitetno. Cokule i ja.

Prestali smo se viđati, onda i sve rjeđe razgovarati, otpala sam kao nevažni komadićak od zatvorenoga kruga onih koji tebi trebaju. Možda se krug smanjio, ali je ostao okrugao. Sve to vrijeme ja nisam više ni znala što je krug. Zaboravila. Izgubio se iz moga sjećanja. Pretvorio se u trokut što bode sa svih strana. Pa u ravnu liniju bez završetka, što nikako da postane kvadrat ili pravokutnik. Što tada nije bilo važno ni meni, a tebi još manje.

Bilo mi je sasvim dobro na toj neprekinutoj liniji. Čak sam se nekad osjećala kao vedri lik iz crtića Linea. Nekud idem, ne znam kamo, kojim putem i zbog čega. Ubrzam, zatopćem, pa se stropoštam. Pridignem se, pa sunovratim. Zakoračim, stanem. Usnim, pa odmah ustajem. Nema cilja, baš je bilo opušteno. Ptičje pero u nabujaloj rijeci. Cvijet jorgovana u oluji. Zraka sunca iznad duge. Fatamorgana u pješčanoj oluji. Ljepota u ništavilu.

Nećeš vjerovati, ali uvijek sam znala razlog odlaska. Postala sam odjednom neka druga, krvavo i smrtno nagrađena, sa posebnom životnom pričom koja se više nije mogla uklopiti u tvoj uspješni rezultat. Znala sam, bez da mi je itko trebao reći, da je bolje da se udaljim, jer mogu samo opterećivati, komplicirati, donositi glavobolju, smetati. Svojim odlaskom tebe sam zapravo obradovala i tebi olakšala  način našega udaljavanja. To ti ne bi nikada priznao, ali ja to mogu reći.

Sve što bih govorila ostajanjem bilo bi ponavljanje, postavljanje pitanja koja nemaju odgovor. Moglo se dogoditi, da sam ostala, da bih nešto i trebala, zatražila ili bi ti bio prisiljen, nakon nekoga tobože nevažnoga razgovora, osjetiti i znati da trebam. To bi u tvoj život unijelo samo neugodni nemir i dodatnu brigu kakvu do tada nisi poznavao. Koja ti nije trebala, razumjela sam to, jer bi te kočila i usporavala u vlastitom hodu prema naprijed. Ili možda natrag, tko bi to danas znao. Varljive su životne zamke. Taman kad pomisliš da si dokučio rješenje, na izlazu odjednom neka teška vrata, bez kvake i ključa. Ne čuju se koraci s druge strane.

Puno puta, zapravo stalno i neprekidno, nešto sam trebala. I nisam dobivala. Bio je to osjećaj ljubavi ili prijateljstva u koji si se, riječima, bio spreman zaklinjati. Ali, poslije riječi ostajalo je prazno polje, prekriveno samo čistom snježnom bjelinom, koju sam samo ja okom i mirisom i sluhom osjetila.

Znam, reći ćeš da si mi uvijek bio spreman pomoći, ali nisi znao kako. Čujem: nisi dala do sebe, izolirala si se, povukla u svoj svijet. Nikad se nisi upitao zašto sam to učinila ili pokušao proniknuti u moj svijet, na bilo koji način. Istinski se udubiti u misli i proviriti u moj pakao. Bez straha da bi i ti mogao biti u njega povučen.

Mogao si izabrati da budeš  dosadan, uporan, srdačan, bezobrazan, nametljiv – bilo je puno načina i oblika da se dođe do mene. Nisi znao kako bi? Kako uvijek znaš kako ćeš kad je tebi važno i potrebno? To je za mene uvijek bilo pitanje svih pitanja i uvijek mi je odgovor bio potpuno jasan, čist i bistar.

Ne zavaravajmo se, nije ti ni bilo toliko važno ni toliko stalo do mene da bi učinio neki veći napor, nešto nepredviđeno, štogod što ne bih mogla odbiti, bar zbog iskrenosti i posebnosti ideje. Uvijek sam cijenila posebne ideje ili načine na koje se nešto može dogoditi i ostvariti. Imaš ti toga dara, ali pažljivo biraš kome ćeš ga pokloniti. Osim ako nisi ostario, pa te napustili snovi, želje, ideje, misli…

Godinama ne pitaš za mene. Sada više ne znaš  da li sam uopće normalna i živa. Zaboravio si ono što nikad nisi smio. Ne odgovorim li ti ja sama na to pitanje, nema tko drugi. Mogla sam ja za te druge, ali oni ne mogu za mene. U tome je razlika između svih nas koji smo nekada bili zajedno u bilo čemu. Vjerujem kako još uvijek misliš da bih ja jedna trebala pitati za vas desetero i na sve vas misliti, a od vas deset nitko se ne upitati kako je – ona. Pogrešno, dragi moj. Govoriš mi s tim da sam manje vrijedna, da sam tebi podređena, da sam na nižoj stepenici, da bih ja trebala reagirati na neki tvoj udaljeni znak. Prepoznajem prokleti osjećaj nadmoći – tvoje, i nemoći – moje, i ne želim taj osjećaj u svojoj blizini. Možda ti prijateljstvo tako zamišljaš, ja ne.

Stoga, preuzmi hrabro svoj dio odgovornosti za naš sadašnji rezultat. Nabavila sam nove balerinke, pogledavam i na štikle. Možda se i vratim, ali samo na polovicu puta kojim sam otišla.

I, ovo nije ljubavna priča. Nemoj se zavaravati.

. . .

 

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: