Jedna Bus Plus vožnja ili hodam kao zombi

Samo malo, da prođem …

 

Preživjesmo i tu, 2012 g. Volejom udareni  uđosmo, skoro, naglavačke u 2013 g. Bitne razlike – nema! Papak je ostao – papak, šupak se još uvjek, zove šupkom, dok su kokuzi našli  fenomenalan slogan:„Gladan sam – dakle jesam“!

Ispod nakostriješenih obrva, 7 miliona ljudi, ove zemlje, curi patnja i nemoć. Iz  14 miliona očiju kaplju suze… šta kaplju!? Vodopadom se otkidaju iz bezumnih pogleda, skrivajući nemaštinu i jad! Mediji su puni čestitki za 2013 g. Sve najbolje! Političari vježbaju zadovoljni i optimistični osmjeh. Čak i oni, koji su juče ušli u tu, istu … Brzo se pregrupišu snage.

Preživjećemo mi  i ovu pošast, nego, žao mi je vas – nekoliko hiljada! Kako da mi duša bude mirna, dok se vi patite, primajući minimalce od 100 000-500 000 din. Ili, dok se patite u prevozu, zaglavljeni u crnim džipovima, u saobraćaju, kojeg prosto guše, ti nepotrebni milioni stanovnika. Ti isti se rakole po hladnim i razdrndanim, gradskim autobusima, putujući satima na posao za koji ih niko ne plaća. Ako, slučajno, nekom od vas padne na pamet misao o takvima, samo okrenite glavu! To će biti dovoljno. Nema potrebe, da na vaš metabolizam utiču tako beznačajne stvari. Lica  ljudi u 5 ili u 6h, ujutro!? Taj savršeni optimizam, koji frca iz ugašenih očiju? Ne, ne! Ne uzbuđujte se, gospodo. To traje samo par desetina godina. Proći će, kao i svaki ptičiji grip. Do tada, imamo cvjetne asfalte buvljih pijaca. Prostrte najlone, na kojima se šepuri, sve ono što posjedujemo. Zarađenih 300 din, za taj dan, biće potrošen za neki PDV ili bilo šta drugo. No, ako vam smetamo i u tim predjelima, slobodno pozovite dio državnog aparata i očistite tu gamad! Pobogu, pa oni smrde! Otmite im te drangulije, vrijedne preživljavanja i bacite u kamione gradske čistoće. Dajte komunalnim policajcima da se na nečem uče. Svakako su učmali, od sjedenja po autobuskim stanicama, štiteći Gradsko saobraćajno i Bus Plus od  gnjevnih građana, koji imaju, a neće da plate.

Izvinite što vam uzburkavam želudačnu kiselinu, baš pred doručak, u skupštini ili nekoj drugoj kuhinji! Znam da vas tamo muče sa kojekakvim đakonijama! Pa onda kažu, poslanici ne dolaze na zasjedanja! Kako!? Pa valja to svariti! Dok milioni tog dragog naroda, jedu sendviče, nošene od kuće ili ne jedu ništa, vi se patite! Srce vam se cijepa, dok gledate kroz, svježe izglancan prozor kancelarije, kako saobraćajni  kolaps protiče, negdje dole…daleko.

Primjerci  gradskog  saobraćaja su, nekada, brujali od razgovora, smjeha… Ovih dana, to su pokretni muzeji, voštanih figura! Navratite! Provirite! Nema potrebe za strahom. To su stanovnici ove zemlje, Srbije. Utihle. Pa i ako se neka suza otkine! Njihova je, nije vaša!

 

Branislav Makljenović

. . .