Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

Rajko Glibo

 

Svako ima svoj biljeg

DVA STOJEĆKA

 

Nikada nije bilo tjeskobno, rijetko škakljivo u ovim zlatnim pejzažnim slikama sve tamo dokle ti oko dopire. Provaljivali su povremeno nagoni za rušilačkom pljačkom.

crvene papuče na trotoaru photo by Vlada Marinkovic biljeg ili stećak

Pitaš što radim? Tu sam. Grijem se vatrom vlastite borbe. Visinama se propinju sve moje tvorbe.

Kako, kako?

Osvajam, rode, prostore slobode. Spusti malo, spusti, da bolje kužim. Smiješ se. Učo, molim te, znam tko si i što si, ali daj da pričamo po naški. Zar nije bolje da pričamo ja po svom, ti po svom? Nije, nije! Ma, jasno mi je da čisto srce čiste misli sije, ali po naški te tvoj pajdo još bolje razumije.

Učo postaje pomalo opor i sve vidljivije ne može u kolo sa sitnim dušama čiji bahati ego smrdi grabežljivošću pa one kao pasići na povodac koji im drži njihov čvrsti zagrljaj provincije u masu kao u spasonosni biljeg uskaču. Onda dvojbene misli siju po masi i okružju u iskonstruiranoj auri „čistoće“ i „čestitosti“.

Moj djed kaže, kako zaulareni ljudi sami trče u masu. Tada zaborave „č“ od čovječnosti. Popije im ga masa. Gube svoj biljeg, ili mu trag skrivaju u sebi. Biljeg mase prožme ih pa ga nose na sebi kao pokaz. Biljeg mase je kratkotrajan i često nasilan. Ma, daj ti Učo meni reci koju o ova dva biljega ovdje ispred nas kraj šumskog puta Solakova Kula – Donja Vast.

Ova dva stojećka su krasni biljezi. Jedni takav biljeg zovu stećak, drugi stojećak, nije važno. Biljeg je biljeg.

Svako ime u ovom kraju ima i čuva svoj biljeg samo ga valja znati prepoznati. Onaj narativni biljeg o njima imaju samo daroviti. Priča se da su ovo biljezi ramskih vojskovođa. Oni se ne smiju dirati. Onaj koji počne ispod njih kopati, zmaj će ga ispod kamena drpiti i u pakao odnijeti. A što ti ga je zmaj? To je zmijin mužjak. Po svoj prilici jedan od pokojnika ima svoje ime pretočeno u toponim gore u vrhu planine. Za nas je to planina, a za one koji blizu obitavaju to je brdo zvano Mijina Glavica. Eto, dragoviću moj? Sve što je blizo malo je baš kao Mijina Glavica čiji se kostur dugo bjelasao na visokoj drvenoj stožini.

. . .

Priča iz zbirke kratkih priča „Najkraće priče 2011“, priredio Djordje Otašević, IK Alma.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: