Jagoda Kljaić
Ladna kava za nas
Ne ni mlaka, ne ni ohladjena, već ladna kafa kojom vas posluže govori nešto.
Kolikogod mi mislili, a često nas to sustiže, da u naš život ulazi nešto novo, zapravo samo spajamo, paramo, krpamo, prekrajamo, od staroga, kao, novo. Opet se iznenadimo što je od našega kroja ispalo, jer nije nikad po mjeri, nije nam ni taman ni komotno, ne osjećamo se ugodno u dodijeljenom nam haljetku, sve nam nešto preusko, prekratki rukavi, zateže po šavovima, rubovi neravni, ništa nije proštepano po našoj mjeri.
U tako neodgovarajuće iskrojenoj budućnosti, i vašoj, a još više mojoj, molim – nikad me nemojte ponuditi hladnom kavom.
Možda ja volim popiti ohlađenu kavu, rashladit će se ona i dok mi čavrljamo, ali, prepustite to meni, nemojte mi vi brzopleto i jasno reći što o meni mislite. Iako je sigurno baš to što ne želite, a zapravo želite kazati, istinito i iskreno do sitnice.
Ohlađenu kavu niste skuhali za mene, već za drugoga ili sebe, a sada, kad sam vam ja banula na kućno ognjište, donijeli ste odluku isti tren. Preostalo je kave, ima u džezvi, nije sami soc, a i ako jest nije bitno, neću se ja sada ustajati radi nje, njoj će biti dobra i ova kava. Pa nisam je ni pozvala na kavu, što si ona umišlja da ću sada ostaviti seriju kako bih njoj kuhala frišku kavu.
Govorili ste mi prije toga kako sam vam prijateljica, cijenite me, svaka mi čast, ha, ha, ha… ali mi ipak nudite ostatak poslije nekoga. I jasno govorite da je taj netko, koji je bio u vašem društvu prije mene, vredniji vaše pažnje i prijateljstva.
Nema se tu što objašnjavati, nepotrebno je govoriti, mogu samo nalivenu kavu u kojoj je preostalo najmanje kave isto takvu ostaviti u šalici. I izaći s okusom jake kave bez imalo šećera, a to je okus koji ne podnosim.
Mudraci znaju: Ne okrećite leđa onome koji vam nudi ‘ladnu kavu.
Sve skupa je, dakle, još gore nego što je moj okus na nepcima. Gorčina se spušta, diže, širi, hvata me strah kad počnem razmišljati mislima tih mudraca.
Pa sve je oko mene ‘ladna kava.
Možda ću vam stoga u budućnosti manje zamjeriti ako me ponudite mlakom i odstajalom kavom. Shvatit ću da ste i vi mlaki i ohlađeni, u socu na dnu džezve. Grubo mljeveni. Kao i ja. Nisku cijenu je netko za nas odredio. Dodao koješta u smjesu koju naziva minasicom. Pokvario nam izgled i okus, oduzeo nam iskonski miris i boju. Lažno nas reklamira sa ciljem da nas dobro proda i još bolje unovči. Ne znamo što će s nama biti.
Hoće li me netko uzeti s užitkom i slašću i obradovati se ugodnom gutljaju, ili pogledati s gađenjem bez namjere da i priviri u moju nutrinu. Možda me ispljunuti isti tren kad me osjeti na nepcima, preplašivši se mogućih posljedica.
Budimo oprezni ako nam je želja nastaviti druženje. Prekinimo sa zajedničkom kavom. Da se talog ne povećava i ne postaje sve gorči. Dok nas ne dovede u situaciju da ga više ne možemo progutati. Onda slijedi opasnost povraćanja, razrogačivanja očiju, hvatanja zraka – ništa mi nije, nisam bolesna, a gušim se.
Rizik je svakodnevno ispijanje kave u društvu. Jer ipak, na kraju, moram okrenuti leđa. I nastaviti krojiti, mjeriti centimetrima, štepati, sužavati i proširivati u svojoj maloj radionici.
. . .