Porodica Žulović i Rekvijem za majku Šćepaniju
Radovan Žulović i njegova porodica. Pjesma i sjećanje na majku Šćepaniju
Ovu fotografiju šaljem jer želim reći nekoliko riječi o starini Radovanu koji je bio legenda na svoj način.
1900. godine sa dvadesetak godina našao se sa svojim zemljakom Đurom u Americi, u Nevijorku – kako su ga svi zvali. Radio u jednom hotelu, od zarađenih novaca kupio farmu i kao dobar domaćin zaradio dosta novaca. Ali pošto se bio udebljao američki doktori su rekli da je jedini lijek da se vrati u zavičaj.
I tako starina dođe kući sa dosta novaca. Ali – ko god je iz Pive išao u Gacko u kupovinu „plaćao“ je Radovanovim novcem. Najčešće je bilo: „Radovan će platiti“. I plaćao je.
I ne malo bogatstvo koje je donio iz Amerike Radovan Žulović podijelio je svojim zemljacima Pivljanima.
A ono što je ostalo na banci u Gacku odnio je Drugi svjetski rat.
REKVIJEM ZA MAJKU ŠĆEPANIJU
Molim te Presveta Bogorodice
Oprosti što te nisam molio prije
Da primiš u rajske dvore
I dušu naše dobre majke Šćepanije
Ne priliči mi ovako starom
Da kao dijete počnem plakati
Ali za njom kao za dobrom muškom glavom
Valjalo bi nam svima lelekati
Jer odista u ovom našem selu
Od Ovzira pa do Sutulije
Bilo je dobrih žena
Ali nje i njenog srca
Zasigurno bilo nije
Nije me zbog toga sramota
svima je ova krhka starica
bila česma u bašti života.
I svaki čovjek trebao bi znati
I kad se rađa i kad mu život mine
Majka – to je onaj kamen međaš
Na početku i na kraju naše sudbine.
I ovo ti kažem, majko
Jer sam i ja sisao
Sa tvojih toplih materinskih grudi,
Pamtili smo te kao djeca
Ali i kao odrasli ljudi.
Jer kad ovo kažem
A da nisam sa svega srca reko
Gubalo bi me ovo njeno mlijeko
I oni zalogaji hljeba
Što su sva djeca jela.
Oporu stubičku ječmenicu
Sa mnogo suza i pepela.
Sjećam se, iza onog Drugog rata
Školovanja daleko od kuće
I muka gladnog internata
I onog sira i pogače vruće
Što bi nam ona donijela
I svima je bilo dijela.
I sad su mi slatki oni zalogaji
Kako to i sad u duši prija
Što nam je preko devet gora
Donosila
Naša dobra majka Šćepanija.
Ne pamti se u ove vrleti
Kako je ko živio i bogat bio
Pamti se samo kako je umro
I za sobom lijepu riječ ostavio
Jer je uvijek znala reći:
„čovjek je čovjek koliko je spreman
drugome u pomoć priteći“
Takva je bila naša sudbina
Takvi su naši amaneti bili
Više smo olova nego kostiju
Sa sobom u zemlju odnosili.
I što je iz nas progovorila
Ona seljačka logika gruba
Donosile su to ove majke
Iz kuća srpskih rodoljuba.
I prenosile na nas ko amanet
Da volimo i golo ovo granje
I zato smo imali sve petice iz rodoljublja
I za svu zemlju poštovanje.
Što danas ova naša Piva
Ima dobrih i vrsni ljekara
I visokih oficira i učitelja
Doprinijela je i ova majka stara.
Oprosti majko za iskrenost srca
Što ovo i prije nijesi čula
Molim te skupi tu mladost iz našeg sela
I moju Lenku i tvoga Vula
I Mićka, Mića, Luku i Rajka
Što je tako rano odletjela.
Budi im ko što si i nama bila
Dobra i plemenita majka.
A mi ćemo te zadržati
U dobroj uspomeni
I sjećati se ko majke prave
Sve dok i nama ne zazvoni
Posmrtni budak više glave.
Šćepanija, žena Spasoja Žulovića, imala je tri sina: Petra ljekara, Novicu oficira i Vukašina učitelja.