Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

Taorska vrela – vodeni praznik za oči

Planinarska šetnja na Taorska vrela i poseta Valjevskom kraju

 

Kiša je cijelu noć cijedila nebo. Probudih se u 5h. Oluk me zasipao zvukom rominjanja: „tak-tak-tak-tak“… Pokušah se ponovo podvući pod pokrivač, ali se sjetih da  me planina zove. Izbauljah iz kreveta skoro četvoronoške, hvatajući  zalet u buđenju. Umivanje hladnomčesmovačom me ubaci u jutro. Već spremljeni ranac, provjerih idodahpar sitnica. Spreman, sa kapuljačom na glavi, krenuh u Surčinsko svitanje. Do bus stanice se pozdravih sa jednim parom sova:“hu-hu-hu“. Ubrzo se pojavi  bjelo  izdanje 610-ke. Dokotrljala me do opštine N.Beograd i ispljunula zatvarajući škripava vrata. Autobus već parkiran, čeka planinare. Vesna ih savjesno traži u spisku. Jedno po jedno, provlačeći se kroz vlažnu zoru, popuniše  maksimalnu količinu-52 mjesta. Beograd nas odbaci na magistralu u 7h. U Valjevu  uđe i lokalni vodič Dragan. U tom sastavu svratismo do kafane na čaj…Potom, lokalnim putem se popesmo pored manastira Lelić, do sela Mravinjci. Vozač Rade, vrlo ljubazno produži još nekoliko km makadamom, u blizinu vrha „Goveđa glava“. Tako smo dobili dodatni sat za uživanje u krajoliku.

Taorska vrela 004Taorska vrela 006

Brze pripreme uslediše na livadi, kraj raskrsnice seoskog puta. Većinska planinarska populacija-žene, neutralisaše svojim milozvučnim glasovima ono malo ptica što se oglasilo. Pištaljkom dat znak , pretvori statiku u kretanje. Nebo, pročišćeno kišom, udaralo nas je po očima kao plavim pečatom. Vazduh je davao slutnju proljećnih mirisa. Drečave boje planinarske opreme, kao u nekoj 3D igrici, su se raštrkavale po blatnjavom putu. Sve do reke Skrapež i Taorskih vrela, nas je vodio silazeći drum, koji se pretvorio u dionicu asfalta.

Taorska vrela 008Taorska vrela 014

Raspilavljeno društvo se odalo usputnom fotografisanju. Zuje aparati kao razljućene pčele. Objektivi  jedu  prizore pred nama. Fragmenti razgovora dopiru do uha:… „tri kašičice ulja i malo brašna, pa sve to promešaš“…  

„Jao, vidi ovčice!! Blago njima, besplatan stan, hrana. Nemaju kredita, bus plus kartica. Ne prijavljuju  se svaka tri meseca na biro“…

Razveseljenog raspoloženja prođosmo kroz selo Gornji Taor, pored ugasle osnovne škole, do prodavnice. Neko otrča po gazdu, da otvori vrata tog, vrlo istorijskog, objekta. Ostali posjedaše na klupe ispod velikog duda i na dugački balvan pored groblja. Uskoro Valjevsko pivo posta opšti predmet pažnje.

Taorska vrela 018Taorska vrela 022

Osvježeni, nastavismo još kratku dionicu preko livada, do samog vrela.  Očekivani  priliv vode je dao izvorištu hučnu notu. Prelazimo Skrapež gazeći drvo simpatičnog mostića. Idemo u  grupama na  obilazak obrnutim pravcem. Od poslednjeg vodopada ,do samog izvoriša iz stijene. Od nekadašnjeg sjaja 12 vodenica, na tako kratkoj dionici, ostalo je samo tri, koje su u raspadajućem stanju. Ipak, pružale su bajkovit prizor, dok smo se pentrali kroz šikarom zaraslu obalu. Pojedosmo pogledima, kao krava djetelinu, svu milinu koju je davao Taor. Duša se, nekako, skupa sa plućima širila, brekćući od količine utisaka.Sam izvor u visokoj stijeni, žalosno zazidan, govorio je o svom, nekadašnjem sjaju. Već godinama je veći dio vode odveden za Kosjerić.

Taorska vrela 026Taorska vrela 029

Nekoliko domaćina se zateklo  kraj kuća, zdušno dajući informacije, radoznalim ušima. U 13,30h se skupismo na početnoj tačci, kraj mosta. Malo pauze za sendvič i  izbacivanje vode iz čizama. Zajednička fotografija je objavila povratak. Opet kratka pauza kod, nekada, zadružne prodavnice. Uzimanje Valjevskog „ B komleks „vitamina, bilo je oralno. Aparati su zabilježili stari dud, staro groblje, starog domaćina…Škola nas je ispratila pustim terenom za igru i pomalo sablasnim prozorima ,kroz koje odavno nije virio niko.

Taorska vrela 030Taorska vrela 031

Vraćasmo se, obilazeći oko Taorske stene. Sledio je konstantan uspon, oko 700m, toliko smo se i spuštali. Neki su malo brektali i gunđali. No, pogledajući  ka okolnim planinama, koje su se  jasno oslikavale na horizontu, zaboravismo  na uspon. Sve od Maljena, Subjela, Rtnja , Kopaonika, Ovčara i Kablara, Jelice, Zlatibora, Tare…pružao se božiji poklon očima. Bjeli oblaci, kao ogromni komadi vate,  mjestimično pocjepani vjetrom , propuštali su okomito zlato sunčevih zraka. U trenu se pozlati vrh Subjela. Užitak je bio  jak i kratak. Bjeličaste stratuse ubrzo zamjeniše namrgođeni  nimbokumulusi. Brzim  vazdušnim desantom izbaciše proljetni  pljusak po raznobojnim kabanicama, zadignutim vragolastim vjetrom. Svjetlost se igrala neprestano, bacajući nas iz mrke tame u zlatom opšivenu vedrinu. Na prostranoj livadi, ispod hrastove šume, sretosmo domaćina,kraj stada ovaca. 

„Nešto se razbježaše“?

„Ma, neka ih, nek malo protrče. Nemaju puno za napasti. Biće više mleka. U štali  su ostala jagnjad“.

„U zdravlju, domaćine“!

„Živi bili i sretno“!

Taorska vrela 032Taorska vrela 034Taorska vrela 035

Popevši se na zaravan, prođosmo kraj šume četinara. Vitke jele, oprane kišom, ponosno su mahale zelenim granama iz davno posađenih redova. Malo prije 17h stižemo do našeg prevoznog sredstva. Dočeka nas raspoloženi vozač Rade, raznježen od sna.  Vidjevši da smo pješačenje priveli kraju, kišni oblaci odjezdiše ka Maljenu. Planinarski narod se rasuo po žbunovima, u potrebi za presvlačenjem. Pomalo umorni, posle 15km pješačenja, ipak  vedri i čili, popunismo sjedišta autobusa. Dragan je završavao  nesebično informisanje o Valjevskom kraju i lokalnim planinama. Vesna  je davala briljantan primjer posvećenosti  planinarima, koji su joj to vraćali širokim osmjesima. Rade nas je vozio serpentinama ka Valjevu i činio je to tako maestralno i meko, da smo poželjeli  da nas vozi hiljadama kilometara, negdje tamo,  gdje sunce izlazi…

Taorska vrela 036Taorska vrela 037

Prepustismo se hedonističkom doživljaju u kafani „Platani“. Još malo B vitamina i tople čorbe, razgali planinarsku dušu. U drugoj  sali je odzvanjalo „unca, unca“…Svadba  se uplela u kolo. Mogli smo biti „sa mladine strane“, ali je vrijeme radilo protiv te ideje. Punih želudačnih kesa i blago ucakljenih očiju, ponovo zauzesmo svoja, ne numerisana mjesta u busu. Najprije se rastadosmo od Dragana, u centru Valjeva, a potom, od Sremčice do N. Beograda, noć pojede ostatak  planinara. Sitna kiša je nastavila kliziti pod kragnu. Mrak se takmičio sa olovnim nebom. Ulična rasvjeta je nervozno treperila po mokrim ulicama. Noćno izdanje 610-ke je zamjenilo jutarnje. Odskakujući sa drvenog  sjedišta, gledah avion kako slijeće na Surčinski aerodrom. Kući sam…

 

Branislav  Makljenović

Samotni  planinar, pustolov. Jahač vilinskih konjica. Dopisnik iz džepova  prirode.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: