Zakon i Zakonik Cara Dušana

Odredbe i članovi Dušanovog zakonika

 

Kako je nastao Zakon Cara Dušana – Dušanov Zakonik

Paja Jovanović Krunisanje Cara Dušana - Dušanov Zakonik

Proglašenjem za cara Srba i Grka, Dušan je istakao pretenziju na legitimno vladanje podanicima Vizantijskog carstva. Stoga su i vizantijski zakoni, kanoni i pravna pravila vizantijske crkve, preuzeti kao svoji, a tom, sopstvenom kodifikacijom trebalo je razrešiti protivrečnosti i razlike u pravnom poretku između „Romanije“ i starih srpskih zemalja, gde se do tada vladalo po „običajima srpskim“. Tako je Dušanova kodifikacija u isto vreme bila i pravna unifikacija, ujedinjenje pravnog poretka u čitavoj državi. Time je vizantijsko pravo konačno ugrađeno u temelje čitavog sistema srednjovekovnog srpskog prava.

Rad na Zakoniku je sigurno započet nekoliko godina pre njegovog zvaničnog proglašenja na Saboru u Skoplju 1349. godine. Verovatno je, mada o tome nema podataka u do sada poznatim izvorima, osnovana neka zakonodavna komisija koja je radila na tekstu Zakonika. Teškoća je moralo biti mnogo, jer je bilo neophodno precizno poznavanje vizantijskog prava, prethodnih srpskih pisanih izvora, srpskog običajnog prava, kao i prilika u zemlji. Zbog toga je tekst Zakonika morao biti dobro pripremljen i tek onda iznesen na Sabor. Nemamo nikakvih podataka o reagovanju vlastele i o eventualnom protivljenju ovom legislatorskom radu.

U svakom slučaju, situacija u Srbiji razlikovala se od situacije u Češkoj u isto vreme. Tamo se vlastela otvoreno i uspešno suprotstavila kodifikatorskim namerama Karla IV. Odlučan otpor od strane visokog plemstva – panova (velikaša) sprečio je da Majestas Karolina bude primljena u Sejmu. U Srbiji je pet godina docnije (1354) Dušanov zakonik dopunjen novim odredbama.

Biljana Marković

 

Zakon Blagovernog Cara Stefana u godini 6857. Indikta 2, na praznik Vaznesenja Gospodnja.

Meseca Maja, 21 dan. 

 

Ovaj Zakonik postavljamo od pravoslavnoga sabora našega, s preosvećenim patrijarhom, gospodinom Janićijem, i svima arhijerejima i kliricima, malima i velikima, i sa mnom, blagovernim carem Stefanom, i sa svima vlastelima carstva mi, malima i velikima. Ovima su zakonima odredbe.

 

1. O hrišćanstvu:

Najpre za hrišćanstvo. Ovim načinom da se očisti hrišćanstvo.

2. O ženidbi:

Vlastela i drugi ljudi da se ne žene bez blagoslova od svoga arhijereja, ili da se blagoslove od onih koje su arhijereji postavili izabravši ih za duhovnike.

3. O svadbi:

Nijedna svadba da se ne učini bez venčanja, a ako se učini bez blagoslova i upita crkve, takovi da se razluče.

4. O duhovnoj dužnosti:

I za duhovnu dužnost neka se svaki čovek pokorava svome arhijereju i neka ga sluša. Akoli se ko nađe sagrešivši crkvi ili prestupivši što bilo od ovoga Zakonika, hotimice ili nehotice, neka se pokori i ispravi crkvi, a akoli se ogluši i uzdrži od crkve i ne ushtedne ispuniti crkvena naređenja, tada da se odluči od crkve.

5. O proklinjanju hrišćanina:

I episkopi da ne proklinju hrišćane za duhovni greh; neka pošalje dvaput i triput onome da ga izobliči, a ako ne posluša i ne ushtedne se popraviti duhovnom zapovešću, potom da se odluči.

6. O jeresi latinskoj:

I za jeres latinsku, što su obratili hrišćane u azimstvo, da se vrate opet u hrišćanstvo, ako se nađe ko prečuvši i ne povrativši se u hrišćanstvo, da se kazni kako piše u zakonu svetih otaca.

7. O jeresi latinskoj:

I da postavi Velika crkva protopope po svima gradovima i trgovima, da povrate hrišćane od jeresi latinske, koji su se obratili u veru latinsku, i da im dade zapovest duhovnu i da se vrati svaki u hrišćanstvo.

8. O latinskom popu:

I pop latinski, ako se nađe, obrativši hrišćanina u veru latinsku, da se kazni po zakonu svetih otaca.

9. O poluveršima:

I ako se nađe poluverac, koji je uzeo hrišćanku, ako ushte, da se krsti u hrišćanstvo, a ako se ne krsti, da mu se uzme žena i deca i da im se dade deo kuće, a on da se izagna.

10. O jeretiku:

I ko se nađe kao jeretik, živeći među hrišćanima, da se ožeže po obrazu i da se izagna, a ko bi ga tajio, i taj da se ožeže.

11. O duhovnicima:

I episkopi da postave duhovnike po svima parohijama, i gradovima, i selima. I ti duhovnici da su oni koji su primili blagoslov na duhovništvo od svojih arhijereja, vezati i rešiti, i da ih svako sluša po crkvenome zakonu, a oni duhovnici, koje nisu postavili za duhovnike, da se izagnaju i da ih kazni crkva po zakonu.

12. O sudu:

I u duhovnom predmetu svetovnjaci da ne sude, ko li se nađe od svetovnjaka da je sudio u duhovnom predmetu, da plati trista perpera; samo crkva da sudi.

13. O episkopima:

I mitropoliti, i episkopi, i igumani da se ne postavljaju mitom. I ko se nađe da je mitom postavio mitropolita, ili episkopa, ili igumana, da je proklet i onaj koji ga je postavio.

14, O igumanima i kaluđerima:

Igumani da se ne zbacuju bez učešća crkve. Kao igumani po manastirima da se postave dobri ljudi, koji će dom božji podizati.

15. O kinovijskom životu:

Igumani da žive po kinovijama, po zakonu, dogovarajući se sa starcima.

16. O monaškom životu:

I na tisuću kuća da se hrani u manastirima pedeset kaluđera.

17. O kaluđerima:

I kaluđeri i kaluđerice, koji se postrižu, a žive po svojim kućama, da se izagnaju i da žive po manastirima.

18. O monaškom postrigu:

I kaluđeri , koji su se postrigli kao zemljaci iz oblasti te crkve, da ne žive u toj crkvi, nego da idu u druge manastire; da im se daje hrana.

19. O zbacivanju rasa:

I kaluđer koji zbaci rase, da se drži u tamnici, dok se opet ne vrati u poslušnost, i da se kazni.

20. O vračarima, koji tela mrtvih spaljuju:

I ljudi, koji vradžbinama uzimaju iz grobova, te ih spaljuju, to selo, koje to učini, da plati vraždu, a ako bude pop na to došao, da mu se uzme popovstvo.

21. O prodavanju hrišćanina:

I ko proda hrišćanina u inovernu veru, da mu se ruka otseče i jezik odreže.

22. O crkvenim ljudima:

Vlasteoski ljudi, koji sede po crkvenim selima i po katunima, da pođe svaki svome gospodaru.

23. O crkvenom sprovođenju:

Crkvama da nema sprovođenja (ponosa) osim kada ide kuda car, tada da ga prate.

24.

I ako se nađe crkveni upravnik koji je uzeo mito, da se uništi.

25. O upravljanju crkvama:

Crkvama da upravlja gospodin car, i patrijarh i logotet, a drugi niko.

26. O oslobođenju crkava:

Crkve sve, što se nalaze u zemlji carstva mi, oslobodi carstvo mi od svih rabota, malih i velikih.

27.

I crkve carske da se ne podlažu pod crkve velike.

28. O hrani ubozima:

I po svima crkvama da se hrane ubogi, kako je upisano od ktitora, a ko ih od mitropolita, ili od episkopa, ili od igumana ne ushrani, da se odluči od sana.

29. O kaluđerskom životu:

I kaluđeri da ne žive izvan manastira.

30. O čupanju crkvenoga čoveka:

I otsad da nijedna vlast ne počupa kaluđera ili čoveka crkvenoga, i ko prestupi ovo za života i po smrti carstva mi, da nije blagosloven; ako je ko što kome kriv, da ga tera sudom i parnicom, po zakonu, ako li ga počupa bez suda, ili koga udari da plati sedmostruko.

31. O popovima:

I popovi baštinici da drže svoju baštinsku zemlju i da su slobodni, a ostali popovi, koji nemaju baštine, da im se dadu tri njive po zakonu, i da je kapa popovska slobodna, akoli više uzme od te zemlje, da rabota crkvama po zakonu.

32. O ljudima crkvenim:

Ljudi crkveni, koji drže crkvena sela i zemlje crkvene, a prognali su merophe crkvene ili vlahe, oni koji su razagnali ljude, da se vežu, i da im se uzme zemlja i ljudi, i da ih drži crkva, dokle skupe ljude koje su razagnali.

33. O sudu ljudi crkvenih:

Crkveni ljudi u svakoj parnici da se sude pred svojim mitropolitima, i pred episkopima i igumanima, i koja su oba čoveka jedne crkve, da se sude pred svojom crkvom, a akoli budu parničari dveju crkava, da im sude obe crkve.

34. O selu meropaškom:

I što su sela meropšine carstva mi po Zagorju i inače, crkveni ljudi da ne idu u meropšine, ni na seno, ni na oranje, ni na vinograde, ni na jednu rabotu, ni na malu, ni na veliku; od svih rabota oslobodi ih carstvo mi, neka rabotaju samo crkvi; ko li se nađe da izagna metohiju na meropšinu, i ogluši se o zakon carstva mi, tome vlasniku da se sve oduzme i da se kazni.

35. O upravljanju crkvama:

I predade carstvo mi igumanima crkve da upravljaju svom kućom, i kobilama, i konjima, i ovcama, i svim ostalim, u svemu da su slobodni, što je prilično, uputno i pravično; i kako piše hrisovulj svetih ktitora.

36. O crkvenom zakonu:

I da postave po crkvama zakon opštežitijski kaluđerima u manastirima, prema tome kakav je koji manastir.

37. O mitropolitskom upućivanju:

I eksarsi svetovnjaci da ne budu, da ih ne šalju mitropoliti po popovima, ni da vode mitropolitske konje po popovima, nego da šalju mitropoliti po dva kaluđera po popovima, da duhovno upućuju i da crkveni dohodak uzimaju od popova, kakav je od baštine.

38. O ishrani konja:

I otsad i unapred ždrepci i konji carstva mi da se ne daju crkvama, ni crkvenim selima na hranu.

39. O vlasteli i vlasteličićima:

Vlastela i vlasteličići, koji se nalaze u državi carstva mi, Srblji i Grci što je kome dato carstvo mi u baštinu i u hrisovulji, i što drže do svoga sabora, baštine da su sigurne.

40. O hrisovuljima:

I svi hrisovulji i prostagme, što je komu učinilo carstvo mi, i što će komu učiniti, i te baštine da su sigurne, kao i ranijih pravovernih careva, da su slobodni s njima, ili pod crkvu dati, ili za dušu ostaviti, ili prodati komu bilo.

. . .