Medvjed
Noć su parale kandže… Medvjed
Baba Zorka mi pogledom dade znak :“Idi djete na spavanje“!
Pospano zijevajući, češkajući se po leđima, izađoh pod trem…
Mrkli mrak je klizao sa Kozlovače! Gledao sam drveće kako se pretvara u utvare!
„Đede“! Isprati me do verande“!
„Ma, šta si se prepo“!
„Ma, nisam, Đede! Samo me je strah“!
„Ajde, bježi u krevet“…
Klao sam se sa slatkim snovima, sve do 2 časa.U to doba nasta galama i buka! Probudih se i čuh zvono sa ovaca! Mada zaštićen zidovima, u krevetu na spratu stare kuće , osjetih duge pipke straha, kako mi se uvlače preko obrva. Priča je krenula…
Đed iskoči iz kuće kao nakostriješena sova. Ovce, koje su ležale ustaroj štali, dotrčaše, sulude od straha. Zvonara je i probudila ukućane! Dohvativši fenjer, Sava pođe dozivati psa Šarova! Taj je već grizao zemlju po obroncima Kozlovače.
„Zorka, donesi mi gunj“!
Ma, na tebi je, grom te spalio“! I đe si to kreno, jesi poludio“?
„Stara, ćuti“!
Dok su ovce, drhtureći, popunjavale tor, davalale su sebi oduška:„beeee“! Brojeći ih, đed pimjeti da fali ovan. Baba ih je smirivala dozivajući: “Tršššš ojcaaaaaaa“!
Odlučan da vrati svojinu, đedse zaputi uz planinu. Čuo je krckavi zvuklomljenja kostiju.Medo je, upravo, vadio srce iz ovnujskog grudnog koša. Prevalivši od žbuna do žbuna, stotinjak metara, đed se našao ispod zvjeri, sav zadihan. Ne razmišljajući, naglo izvadi fenjer, uperi ga ka medvjedu i viknu: „Haaaaaaaaaaa“!!!!!!!!!!!
Medvjed, iznenađen i začuđen, zamumla i ispusti ovna! Đed ga preuze za rogove, trčeći niz prljušu, sav u hladnom znoju. Šarov mu je držao odstupnicu, lajući iz sveg grla. Klizeći niz strminu, čuo je huk kamenja, koje je za njim bacao mrkajljija. Skoncentrisan na rogatog izdanka, za par minuta se dokotrljao do kuće. Cijedila se krv sa bjele, ovnujske glave, dok ga je nosio preko ramena. Potpuno iznerviran događanjima, prodera se đed na babu:“Kuvaj vodu! Šta čekaš! Neće li ti međed u šerpu skočiti“ …
Baba, navikla na svakakve ispade, samo se prekrsti i duboko u sebi reče:“Nosio te dunjaluk, Sava“…
Ujutru u kuhinji, na štokrlici drvenoj, smjestio se đed Sava, vadeći limenu kutiju, punu duvana. Prstima, oteklim od teškog rada, vadio je fini papir za motanje cigare. Dok je fijaker šporet, grijao njegovo ljevo koljeno, prevlačio je jezikom tanku liniju papira. Džarajući mašicama vatru, pričao je događaj, što se izkotrljao iz noći… “I tako ti ja povukoh ovna niz drliju, dok jemeđed,ljut ko grom, bacao stijene na mene “!
Slušajući đedovu priču, bijah potpuno naježen od straha. U glavi mi je narastala neman! Baba mi je češkala vrat, govoreći: “Pusti, dijete! Nije to sve tako, kako Sava priča“…
A đed, mrdajući prejakim prstima,upali cigaru. Zamirisa spoj novine i hercegovačke škije. Iz sjene, sa desne strane ulaznih vrata, đedov brat Ilija se, čučeći, oglasi: „ E, bogoti Sava, kako si smio“? „E, joj mene, ja bi crko od straha“!
Napolju se jutro pretvaralo u dan.Nebo se sa Vranje otiskivalo preko Ravni. Dva oblaka, bjela i ogromna, su jahala nebeskom stazom. Sa stare jabuke je kliktala Žuna. Baba je sukala jufku ,za pitu od iznutrica. Sunce se šepurilo iznad Vitog Graba. Iz štale se junačilo Bikuljino tele: “Muuuuuuuuu“!
Bacih pogled preko bašče iznad Jelaha… Duboko, dole niz čestar, tekao je Lim, potpuno ravnodušan na okolinu. Tračak sunca, bacajući se niz jutro, zlatio je rudinu. Prostirući pogled preko nasmješenih brežuljaka, osjetih vlažan dodir na ruci. Šarov me je lizao jezikom, upirući pogled,kojim, kao da je pitao: „Jesam bio hrabar, a“? Pomilovah čupavu glavu, koja se oglasi, tipično pseći: „Av, av“…
Branislav Makljenović