PJESMA ZA DUDOV SVILAC


 

Pjesma za dudov svilac - pesma za svilenu bubuSvako jutarnje buđenje počinjem pitanjem:

 

da li je najprije rođen dudov svilac,

taj noćni leptir što se pretvara u gusjenicu koja izranja iz čahure,

ili je bilo nekako drugačije,

tri su živa elementa u igri,

mnogobrojne su varijacije, umnožene čistom svilom,

sa nekoliko stotina metara svilene niti

zapretene u istu tu jednu čahuru,

kojom je omotana gusjenica,

prethodno  nahranjena suhim listom duda,

što sam ga cijelo poslijepodne pažljivo brala,

dugo mi je trebalo da shvatim

gusjenica više voli list bijeloga duda nego onaj crnoga,

jedva sam čekala ranojutarnji susret sa tim nepoznatim čudom pretvorbe, sanjareći o komadu čiste svile,

onda dok još nisam prepoznavala sve životne želje,

 računajući koliko svilaca,

uz procjenu da jedan proizvede tristotine metara svilene niti,

treba biti na kugli zemaljskoj

da bih dobila svoju prvu svilenu haljinu,

nikad nisam savladala taj stupanj zbrajanja i množenja,

 

bila sam sigurna,

dok njega nisam susrela,

moju važnu životnu želju,

da nema toliko noćnih leptira za jednu haljinu,

ali on ih je kao mađioničar stvarao i stvarao,

samo su se gomilali,

gusjenice plazile,

previjale se,

onda mirovale kako bi stvorile što finiju i tananiju nit,

 

haljinu sam onda,

onako crvenkaste boje,

prošetala po dudiku,

sveudilj vičući lišću koje više nikoga ne hrani,

ipak sam pobijedila,

namnožilo se svilaca i gusjenica dovoljno za najljepšu opravu,

koja mi više ne treba,

pa je prepustih,

potpomognuta zalutalim vjetrom,

onima što su je satkali,

 

gledam kako se otimaju,

hoće nazad svoju svilu,

samo su to godinama pritajeni čekali,

znali su kako će se svila jednoga dana njima vratiti,

oživjelo lišće,

razletjeli se noćni leptiri u sred dana,

gusjenica se izvukla iz čahure

rastrgavši nit svile koja se više ni za što ne može iskoristiti,

njihov ples je pobjednički,

više ne sudjelujem u njemu,

kližem se svilenim koracima,

 

pitanje ostaje bez odgovora.

Jagoda  Kljaić