Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

Promocija knjige Lazara Džamića Cvijećara u kući cvijeća

Knjiga o stripu Alan Ford i nekadašnjoj SFRJ predstaviće i potpisivaće autor Lazar Džamić sutra u Beogradu, Dom Omladine u 19h

 

Promocija knjige Cvijećara u kući cveća Lazar Džamić Dom OmladineLazar Džamić je osoba izuzetnog duha i kreativnosti. Vredi ga poznavati. Na žalost svih nas godinama već živi u Londonu. Ipak, ovih dana je u Beogradu.

U sredu 10 Aprila 2013 godine imamo izuzetnu priliku da se susretnemo sa njim u Beogradu, u Domu Omladine sa početkom u 19 h, kada će se obaviti promocija knjige Cvijećara u kući cveća koju je i započeo na ovom blogu.

Svi koje promocija knjige zanima a i sam autor, kojeg zaista vredi upoznati i čuti, ima priliku da se sa njim druži u Domu Omladine od 19h.

Lazar Džamić je popularan širom naših ex YU prostora. I kao stručnjak za digitalne medije i marketing i kao pisac nekoliko izuzetno duhovitih i uspešnih knjiga.

Da bi stekli neki utisak o njemu, prenosimo deo intervjua sa njim iz Slobodne Dalmacije:

 

Lazar Džamić: Nismo živjeli u socijalizmu nego u nadrealizmu

Lazar Džamić prvo je bio glazbenik. Toliko dobar da je napisao prvi udžbenik za bubnjare u Jugoslaviji. Kad se trebalo skrasiti u urednom građanskom zanimanju, izabrao je novinarstvo. Devet godina radio je na Radio Smederevu, zadnju sezonu u svojstvu direktora. Godine 1992. sa žurnalističkog kolosijeka skreće u vode marketinga i PR konzaltinga, seli se u Beograd, gdje, uz ostalo, postaje kolumnist Naše borbe te piše nekoliko stručnih knjiga. Kada je shvatio da se Kotlerovih 4P (Product, Placement, Price, Promotion) u Srbiji definira kao Pejdžer, Pajero, Plavuša, Pištolj, dao je petama vjetra i otišao u London. Danas ga drže jednim od najvećih autoriteta za digitalni marketing u svijetu, knjige mu se naveliko citiraju, a za njegove savjetničke usluge klijenti stoje u dugačkoj koloni.
Taj impresivni curriculum ne bi mu, međutim, bio dovoljan za uvrštenje u Arteriju da ovih dana ne odbrojava do izlaska knjige “Cvećara u Kući cveća” (Jesenski i Turk), rijetko zabavne i lucidne studije o fenomenu popularnosti Alana Forda na prostorima bivše Jugoslavije.

Trans-kreator Brixy

Koja to strast tjera prezaposlena čovjeka s ozbiljnom karijerom u Londonu da trati vrijeme na strip kojim se inficirao u mladosti?

– Strast. Jednostavno. Kada je čovjek strastven na određenu temu, uđe u svojevrsno stanje atemporalnosti i alokacije: bez obzira koliko je vremena prošlo i gdje je, strast je i dalje tu. A Alan Ford je bio (i dalje je) moja strast. Grupa TNT je u istoj mjeri dio mog odrastanja i života koliko i naš jezik, naša jela ili naša kava. S druge strane, ideja o tome da je strip neizbježno povezan s time tko smo i što smo bili u to vrlo zavodljivo vrijeme, vremenom je rasla dok se nije pretvorila u neizdrživ svrab koji se jednostavno morao počešati.

U najkraćem, knjiga pokušava odgovoriti na pitanje zašto je Alan Ford samo na prostoru bivše Jugoslavije uspio steći kultno sljedbeništvo i nigdje drugdje u bijelome svijetu? Pa zašto, pobogu?

– Da, Alan Ford jedan je od vrlo rijetkih primjera kako se jedan strani kulturni artefakt “primi” u novoj sredini i, štoviše, postane neodvojivi dio kulturne baštine zemlje primaoca; kulturni ekvivalent voćnog kalemljenja. Istina je da je Alan Ford u bivšoj Jugoslaviji postao popularniji i značajniji nego i u rodnoj Italiji, dok je u svim ostalim zemljama gdje je prijevod pokušan, ugašen nakon samo nekoliko izdanja. Nikada, na primjer, nije preveden na engleski.
Po meni, postoji nekoliko razloga, koje sam u detalje obradio u knjizi. Prvi i najveći je da je naš prirodni oblik mentalnog i društvenog funkcioniranja nadrealna farsa. Ni kapitalizam, ni socijalizam, nego nadrealizam. Zato je strip rezonirao tako jako. Pored toga, Alan Ford je modernizirana verzija commedie dell′arte, stare i arhetipske umjetničke forme koja je umnogome oblikovala modernu kulturu masovnih medija. Konačno, nekoliko drugih razloga, od društvene satire kao jake umjetničke forme nekadašnjih komunističkih zemalja, preko načina na koji je hrvatski jezik percipiran u ostatku bivše Jugoslavije, do prevladavajućeg kulta amaterizma u našim društvima. Naravno, detalji i primjeri su u samoj knjizi…

Fenomen fordomanije još je zanimljiviji znamo li da je serijal dio fanatičnih zagovornika regrutirao čak i iz redova ljudi koji inače uopće ne čitaju stripove. Kojim su to rijetkim talentima raspolagali Magnus i Bunker?

– Najteža stvar za odgovor. Opisati kako kreativni proces djeluje je kao i pričati o tome kako seks funkcionira: postoji ogromna razlika između teorije i prakse! Magnus i Bunker su bili tim, prije svega, kao i Lennon i McCartney ili Jagger i Richards, na primjer, koji su u zajedničkom radu proizvodili kemiju koju ni jedan od njih individualno nije imao. Ta kemija je raznim vizualnim i ekspresivnim sredstvima rezonirala, slučajno, jer ovdje nema mnogo namjere, s kulturnim i mentalitetskim karakteristikama bivše Jugoslavije. Magnus i Bunker su, slučajno, u nama otkrili svoje idealno tržište. Ili, da budemo precizni, Nenad Brixy ga je otkrio za njih, jer je on pronašao strip u originalu, predložio ga za prijevod i na kraju ga i preveo. U stvari, trans-kreirao, ne preveo, jer je u pitanju mnogo više nego prijevod.

 

Celokupan intervju objavljen u SLobodna Dalmacija je u nastavku ovde.

 

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: