Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

 

Svjetska zavjera GMO proizvodjača hrane

Vodeće svjetske korporacije za GMO hranu preuzimaju kontrolu svijetske hrane uz pomoć Američke administracije. Svjetska zavera protiv planete. Sjeme uništenja

 

„Kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš zemlju. Kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude“ – Henri Kisindžer

 

 

PREDGOVOR

 

Svjetska zavjera GMO i kontrola hrane i depopulacija stanovništvaPosljednjih desetak godina napisane su mnoge knjige o potencijalnim i još nepoznatim opasnostima konzumiranja genetski modificiranih biljaka i drugih namirnica te mesa životinja hranjenih isključivo genetski modificiranim krmivom. Ima i knjiga u kojima se govori o pohlepi šačice agresivnih multinacionalnih kompanija, proizvođača genetski modificirana sjemena i pesticida. Te su kompanije, čini se, lukavošću Wall Streeta, nakanile zavladati svjetskim tržištem potencijalno vrijednim stotine milijarda dolara.

Ova će knjiga, možda, razočarati one koji tragaju za dokazima koji će potvrditi njihove dvojbe. Po mišljenju autora ove knjige, iza brzoga svjetskog širenja genetski modificiranih usjeva, često skraćeno zvanih GMO, krije se daleko opasnija priča.

Ono što me navelo na temu o genetski modificiranim usjevima dogodilo se ubrzo nakon američke okupacije Iraka. U svibnju 2003. američki predsjednik George W. Bush održao je jednu od svojih rijetkih tiskovnih konferencija. Većina svijeta bila je usredotočena na strahote i moguća događanja u poslijeratnome Iraku i na opasnosti od širenja nemira diljem islamskoga svijeta. A predsjednik Bush nije se u tome govoru na to ni osvrnuo, nego je odlučio govoriti o jednoj potpuno drugoj temi, ili se tada barem tako činilo.

Najavio je kako je Vlada Sjedinjenih Američkih Država odlučila u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (World Trade Organization, WTO) službeno pokrenuti tužbu protiv Europske unije i njezinih zemalja članica zbog njihove zabrane uvođenja GM usjeva. Ta je zabrana bila na snazi od 1998. i mnogim je zemljama diljem svijeta dala hrabrosti i mogućnosti da se i same odupru nastojanjima američkih korporacija i korporacija nekih drugih zemalja koje su u tim zemljama željele širiti GM usjeve.

Najzanimljiviji aspekt te krajnje zanimljive svibanjske tiskovne konferencije bila je Bushova izjava da je dugotrajna glad u afričkim zemljama izravna posljedica odluke Europske unije o zabrani uzgoja GM namirnica u Europi. Ne samo da je ta Bushova izjava imala čudnu logiku, nego je i dala na znanje kako je za njegovu Vladu pitanje širenja GM usjeva jednako važno kao i okupacija Iraka i njegova golemoga naftnoga bogatstva.

Poslije više mjeseci istraživanja i nekoliko krivih tragova počeo sam raspetljavati konce priče, po drskosti tako golemih i zapanjujućih razmjera da se njome nisam bavio gotovo godinu dana. Bio sam uvjeren kako sam preuveličao važnost onoga na što sam u svome istraživanju područja GM hrane na početku naišao. Ali, dokazi su se i dalje množili dok su Europska unija i njezine zemlje članice, kao i Brazil, stenjali pod pritiskom Amerike da otvore vrata uzgoju GM usjeva i dok je Washington u okupiranome Iraku ozakonjivao zaštitu patenata na GM sjeme i pesticide.

Na vlastito zadovoljstvo, provjerio sam i potvrdio mnoge navode o diktatorskome ponašanju kompanije Monsanto, vodeće svjetske kompanije za širenje GM usjeva, kao i kompanija Syngenta, Dow, DuPont i još šačice „globalnih igrača“ na području uzgoja GM usjeva. Istražio sam razloge zbog kojih je britanski premijer Tony Blair, u lipnju 2003., samo mjesec dana poslije spomenute Bushove tiskovne konferencije, smijenio britanskoga ministra za okoliš Michaela Meachera. Provjerio sam navode o surovome gušenju neovisnog znanstveno istraživačkog rada o mogućim posljedicama dugotrajnog konzumiranja genetski modificiranih namirnica po ljude i životinje.

Sve mi je bilo potpuno jasno. No, u cijeloj toj priči o GMO-u počela se pojavljivati još jedna činjenica, daleko teža i sablasnija. Ključ te činjenice bila je nezapamćena potpora koju šačica multinacionalnih kompanija specijaliziranih za GM usjeve i pesticide dobiva od, u prvome redu, američkoga Ministarstva poljoprivrede, od američke Vlade u Washingtonu i od svih američkih predsjednika od sredine 1980-tih godina, počevši od Ronalda Reagana. Jednako su čudni bili i politički potezi britanskoga premijera Blaira, čovjeka koji je svoju političku karijeru vezao za potporu Bushu u Iraku i za nametanje GM tehnologije u Velikoj Britaniji.

Dublja priča, koja se polako slagala, zasigurno će naelektrizirati predane tragače za „zavjerama“ diljem svijeta. Osim toga, autora ove knjige jamačno će izložiti optužbama kao „još jednog teoretičara zavjera“.

Već me godinama zabavljaju besmislene optužbe na račun svih ljudi koji na bilo koji način nekome nagaze na krivu (tj. pravu) nogu. Za takve ljude obično kažu: „Ah, on je teoretičar zavjera“, a svrha te optužbe jest odvratiti inteligentne ljude od razmišljanja o posljedicama onoga što im se događa pred očima. Prema klasičnoj definiciji, riječ „zavjera“ podrazumijeva sljedeće: kad se dvije ili više osoba privatno ili tajno sastaju i kuju plan o zajedničkom zločinačkom pothvatu, većem ili manjem, onda te osobe sudjeluju u zavjeri.

Kao pravni termin, zavjera je u Americi povijesno definirana kao „dogovor dviju ili više osoba o počinjanju zločina“ ili „o postizanju zakonita cilja nezakonitim sredstvima“.

Jasno je da je postojala zavjera za ubojstvo predsjednika Johna Kennedyja, počinjeno 22. studenoga 1963. Jedina otvorena pitanja jesu tko ju je skovao i zašto. Postojala je zavjera i među ljudima oko predsjednika Lyndona B. Johnsona, 1964. Ti su ljudi osmislili izliku poznatu kao „incident“ u Zaljevu Tonkin, kako bi opravdali masovna ubojstva ne samo Vijetnamaca nego i američke mladeži u tome ratu. A rijetki su ga na kraju mogli držati vrijednim njegove cijene. Ukupno djelovanje CIA-e i drugih obavještajnih služba u cijelome svijetu nije ništa drugo do niz zavjera, bilo da je riječ o rušenju nepoželjnih vlada u Iranu i Gvatemali, bilo o umorstvu ljudi „nezgodnih“ za neke moćnike.

Projekt smanjenja broja stanovnika u nekim zemljama Trećega svijeta, bogatim nekim sirovinama, koji je, po riječima njegova autora Henryja Kissingera, bio prioritet od najveće važnosti za „nacionalnu sigurnost“ Amerike, bio je najstrože čuvana zavjera američke Vlade i njezine službene politike. I ostao je tajnom sve dok FOIA, početkom 1990-tih godina, nije prisilila vlasti da s tih dokumenata skinu oznaku „stroga tajna“. I u tjednima poslije strahotnih napada od 11. rujna 2001. postojala je jasna zavjera male skupine predanih jastrebova iz Pentagona i oko njega. Oni su nastojali uvjeriti američku javnost da su uništenje Sadama Huseina i okupacija Iraka od najveće važnosti, iako je cijela kampanja počela kao objava rata terorizmu i neuhvatljivome Osami bin Ladenu. Dok je Irak zauzimao središte pozornice, Bin Laden je ostavljen da slobodno luta po špiljama Tora Bore. I to je bila zavjera.

No, zavjera koja je počela izvirati iza potpore američke Vlade nametanju GM sjemena ljudima diljem svijeta nadilazila je domete svega što je ovaj pisac, tijekom svoga 30-godišnjega istraživačkog rada, otkrio na području ekonomskih i političkih događaja, nafte, svjetske poljoprivrede i trgovine.

Ono što sam počeo otkrivati nadilazilo je razmjere manipulacija koje su dovele do arapsko-izraelskoga Yom-kipurskoga rata iz 1973. A te manipulacije osmislila je strogo tajna skupina biranih vodećih osoba iz interesnih krugova Vlade, međunarodnih banaka i multinacionalnih kompanija, takozvana Bilderberška skupina. U svojoj knjizi Stoljeće rata: anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak istražio sam tu i druge zavjere koje su služile tome da Sjedinjene Američke Države i šačica vodećih svjetskih banaka i kompanija poslije 1945. zavladaju svijetom.

Doista, zavjera o manipulaciji genima, jer to jest zavjera, tako je golema da izmiče ljudskoj mašti. Ona je tako smiona i istodobno tako jednostavna da je do danas uspijevala prolaziti uglavnom neotkrivena. Ponukan željom da ispravim taj nedostatak odlučio sam napisati ovu knjigu.

Čitatelji koji traže konvencionalno ili politički prihvaćeno objašnjenje događaja na svijetu trebaju jednostavno ne čitati nastavak ove knjige. Tada će vjerojatno bolje spavati. Čitatelje sklone dubljoj znatiželji ova će knjiga, nadam se, potaknuti na daljnje istraživanje ovoga neizmjerno važnoga područja.

Negdje usred bliskoistočnih naftnih šokova i svjetskih kriza hrane iz 1970-tih godina tadašnji američki ministar vanjskih poslova i predsjednik Vijeća za nacionalnu sigurnost (National Security Council) Henry Kissinger izrekao je nešto vrlo znakovito. Kao dugogodišnji sljedbenik geopolitike „ravnoteže moći“, učenik Castlereagha u Engleskoj i čovjek s nemalim iskustvom u kovanju zavjera, Kissinger je u jednoj izvanrednoj izjavi sažeo svoju filozofiju politike moći: „Kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš zemlju. Kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude“.

Imajući na umu tu njegovu izjavu, počnimo raspetljavati konce priče koja bi, da nije tako dobro dokumentirana, bila gotovo nevjerojatna. To je priča koja se krije iza svjetskoga širenja GM usjeva do te mjere da sudbinu sigurnosti svjetske hrane u rukama drži tako malen broj privatnih  ultinacionalnih kompanija – proizvođača GM hrane – da ih možemo izbrojiti na prste jedne ruke.

Nikada u povijesti svijeta nije tako golema moć bila dragovoljno predana u ruke tako maloga broja ljudi. I još gore, među tim kompanijama jesu i tri kompanije koje bije glas da su već desetljećima umiješane u skandale s pentagonskim ratnim strojem, skandale koji u slučaju nekih kompanija traju još od Prvoga svjetskoga rata ili od prije njega.

 

 

Predgovor knjige: SJEME UNIŠTENJA – geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo. Autor F. William Engdahl

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: