Istorija svetskih imperija i carstava – jednom i nikad više

Osvrt na istoriju imperija i velikih carstava koja su vladala svetom i slavno propadala a da se više nikada nisu povratila

 

Istorija svetskih imperija i carstava – učiteljica života i njena slepa pravda za narode i vladare Aleksandar Makedonski imperator Makedonije mozaik

Povod za ovaj tekst mi je iščitavanje dve knjige o istoriji civilizacija, jedna je „Mikrobi, puške i čelik“ koju sam već preporučio na ovom blogu. Knjiga je jako zanimljiva i autor knjige ima originalan način i model da objasni istoriju. Čitajući je, primetio sam i sam neke zanimljive koncepte, drugačije od autorovih, koje bih da podelim sa publikom.

Druga inspirativna knjiga je Times Biblijski Atlas, jedna izuzetna monografija o istoriji Starog i Novog zaveta, sa sve mapama, arheološkim nalazima, mestima i ključnim dogadjajima stvaranja Biblije. Fascinantna knjiga koja pokazuje i dokazuje na hladan naučni način istinitost dogadjaja iz Starog i Novog zaveta. Ako sam nekada i sumnjao u istinitost dogadjaja iz Biblije, smatrajući da je to alegorija, sada nakon iščitavanja onoga što kaže nauka, više nemam dilema.

Iz tog čitanja, proizašlo je jedno zanimljivo pitanje: „Zašto nam se dešava istorija tako kako se dešava?“

Zašto imeprija ili carstvo ne traje večno

Retko se ko zapitao a još redje je ko primetio jednu zanimljivu istorijsku i civilizacijsku zakonitost: jednom neka država postane carstvo i imperija, i nikada više.

Država koja jednom postane imperija i uruši se, nikada se više ne uzdigne na istorijskoj sceni kao velika imperija.

Ova zakonitost se (ne) odnosi i na imperije koje nisu prestajale to da budu vekovima, kao što su Kina i Rusija, delimično i Japan, koje još uvek traju na istorijskoj pozornici.

Prostudirajte istoriju i videćete da je to tako. Carstvo se pojavi, zavlada dobrim delom sveta, traje, počne da se urušava, slomi se i uglavnom nestane u potpunosti sa političke pozornice. U zadnje vreme su ostali neki ostaci nekadašnjih velikih carstava kao što su to na primer Velika Britanija, koja je još pre 100 godina bila imperija u kojoj sunce nikada ne zalazi, toliko je bila velika. Primera ima još, na primer Španija, pa Austrija i Austrougarska, Sveto Rimsko Carstvo, Francuska i Napoleonova imperija, samo navodim neke od skorijih primera.

Idući dalje u prošlost naićićemo i na Makedonce ili Grke, kako god hoćete, i sećanje na carstvo Aleksandra Makedonskog, Egipat i faraonsku imperiju nekada, Mongoliju i imperiju Džingis Kana, Etrurce i Veliki Rim. Zatim opažanje da je velika Vizantija trajala i srećno živela u miru i blagostanju skoro 1000 godina. A možemo prostudirati i Sumere, Avare, Persijance, Parse, Vavilonce, Asirce, Hetite, Maje, Inke, Otomane i tako redom.

Makar teorijski, još nekako imaju šansu da povrate svoja carstva Mongoli, Grci, Turci, Iranci, Indijci, Francuzi, jer ti narodi još uvek postoje na svetskoj pozornici.

Ali kako mi se čini, istorija, ta učiteljica života izabraće neki novi narod, neku novu strast i volju da zavlada svetom. To je uradila sa Amerikom pre više od pola veka, kada se Amerika pojavila na globalnoj sceni kao vodeća svetska imperija. Jer, ranije sam mislio da se sve dešava slučajno u istoriji, i da je civilizacija jedan neizvestan proces u kome tehnološka otkrića ili pojava jakih ratnih vodja odredjuju tok dešavanja. I da je pravda slepa jer dozvoljava da se na svetskoj pozornici uzdižu narodi koji to ne zaslužuju, barem po nekim nazovi objektivnim kriterijumima koje jedino priznaje društvena nauka.

Posebno to mišljenje preovladjuje u istorijskim naučnim krugovima, gde se uvek post festum objašnjava zašto se nešto desilo. To je i logično, sa distance vremena se lakše vidi i sagledava zašto se nešto desilo i uzroci toga. Objašnjava se zašto je na primer sadašnja Amerika postala super sila; zahvaljujući velikoj i bogatoj zemlji, velikim ljudskim i prirodnim resursima, te nasledjenoj engleskoj organizaciji i logistici, savremenoj tehnologiji i industrijalizovanoj zemlji. Medjutim, nigde se ubedljivo ne objašnjava nelogičnost kako je grupica trapera i kauboja uspela da stvori Ameriku pod okriljem najveće svetske imperije, viktorijanske Engleske i to kada je Velika Britanija bila na vrhuncu snage. Objašnjenja su sve tipa „eto desilo se slučajno, Englezi nisu ozbiljno shvatili američke ustanike, nisu poslali dovoljno vojnika, bili su arogantni, presudila je jedna bitka“ i tako redom. Sva objašnjenja su u stilu herojskog čina koji je odlučio tok dogadjaja.

Da li je sve to slepa nit i pravda istorije ili je nešto više u pitanju, nešto što je Hegel naslučivao u svojim razmišljanjima, kada je govorio o svetskom duhu i spirali razvoja civilizacije? Profesori istorije i filosofije mi nisu dali zadovoljavajući odgovor na sva ta zanimljiva pitanja svetske istorije. S druge strane savremeni ideolozi novog doba uvek sve to svode na jednu ravan, ravan svetskog Uma ili Duha koji navodno promišljeno vodi civilizaciju u sledeći nivo svesnosti. I navodno, zbog toga bira zemlje predvodnice koje će uvoditi novu svesnost u civilizaciju, bilo da je u pitanju tehnologija, ekologija, religija.

Medjutim, usvajanjem hrišćanskog pogleda na svet uvelo me je u jedan drugačiji koncept sagledavanja sveta, pa i istorije. Danas mislim da ne postoji u potpunosti slepa volja istorije i slučaj, već da je to sve Božija volja koji narod će i zbog čega uzdići. I koji narod će zbog njihovih grehova kazniti i uništiti u potpunosti. I da Gospod to ne radi zbog razvoja civilizacije, nauke, tehnologije i razvoja svesti, jer Njemu to ne treba, a ne treba ni nama. To je inače stvar koja mnoge iznenadjuje, jer ima mnogo ljudi koji su vernici progresa i misle da je svrha života stalan i neprekidan progres nauke, medicine, tehnologije, proizvodnje hrane, komunikacija. Zašto, čemu? U istorijskim zapisima ćete naći podatke da su u preistorijska doba ljudi u jednom selu živeli 10,000 godina u kontinuitetu, u miru i bez ikakvog progresa. I nisu se žalili. Progres je zapravo izum novije civilizacije. I Božije volje, svakako.

Božija volja primenjena na narode i istoriju

Ljudi su od početka industralizacije počeli da zaboravljaju na pojam Božija volja. Do tada su vekovima živeli svesni Njegove volje i uticaja na život naroda i nacija. Zapravo, Božija volja je kroz Stari zavet data i objašnjena kroz zgode i nezgode Jevreja koje je Gospod vodio od Mesopotamije, preko Egipta do Judeje. U tim spisima je i dato jasno i vrlo čitljivo objašnjenje šta Gospod zapoveda svom narodu i šta od njega očekuje zauzvrat, da bi narod bio pod Božijom zaštitom. S obzirom koliko je narod i tada a i sada bio pod uticajem lukavog, i kako je Bogu okretao ledja čak i u situacijama kada je Bog bio prisutan medju Jevrejskim narodom u pustinji, logično je i bilo očekivati da če ljudi sve više i više zaboravljati na Boga i Njegovu volju i zapovesti, iako je Gospod svoja obećanja ispunio.

Ko je čitao Stari Zavet mogao je da primeti jednu fascinantnu istinu; Gospod je ispunio obećanje dato Avramu da će od njegovog semena postati mnogi narodi i da će se raširiti svetom. To su današnji hrišćani. Kao što je i Gospod obećao Jevrejima da će pobedjivati sve svoje neprijatelje i dobiti najlepšu zemlju samo ako drže Zavet sa Bogom. Iz rane istorije još za vreme Mojsija i Arona ima niz slučajeva koji pokazuju Njegovu volju ali i izdaju naroda koji je vodio.

Božija volja je nama smrtnicima nesaglediva, ali donekle dokučiva. Nekada je i jasna kada se objavljuje preko proroka, ali teško je biti prorok u svom selu. I sve je vrlo čak i logično i objašnjivo. Jer, Gospod nagradjuje one narode koji žive ispravnije, sa kojima ima Savez i njihovu veru koje se drže, dok kažnjava one otudjene i bezbožničke. Kažnjava i svoj narod koji se ne drži Zaveta. Kada oni „ispravni“ narodi i zemlje počnu da na vrhuncu slave padaju u iskušenja i greh, Gospod okrene svoje lice od njih i pošalje im kaznu u vidu stradanja, ropstva ili spoljnog neprijatelja u vidu novog istorijskog igrača. Tako nešto se na primer desilo velikoj Vizantiji, gde su se Turci pojavili kao kazna Božija. Tim povodom, negde sam čuo zanimljiv i opominjujući podatak da je u trenutku pada Vizantije, od 40-ak najistaknutijih plemića u Carigradu, njih 35 bilo neoženjeno i utonulo u razne okultne i paganske kultove, pedofiliju i blud.

Svakako da treba pomenuti još jedan svež primer i reći i da je postojao jedan Sovjetski Savez, ateistička i bezbožnička tvorevina u okviru pravoslavnih naroda koja je postala imperija, ali zamislite, nije dugo trajala, pogadjate zbog čega. Slično je i sa Jugoslavijom. Gospod je dopustio stvaranje SFRJ i kao kaznu i kao blagoslov, na nama je bilo da izaberemo. Da smo izabrali da u toj SFRJ živimo bogougodnim životom i da poštujemo Crkvu i veru a ne da silom budemo ateisti, trajali bi, ne bi se raspali tako lako. Medjutim, ljudi su izabrali da budu bezbožnici i ateisti, okrenuli su lice od Gospoda Boga, progonili su Crkvu i vernike, a to neće trajati, odnosno trajaće samo onoliko koliko je vreme pravedne kazne.

S druge strane, bogougodna Vizantija da je sačuvala svoju moralnost i čistotu, trajala bi onoliko dugo koliko je njena pravednost drži. Medjutim ona se kao i sve prethodne i naknadne imperije rastočila iznutra, pojedena sopstvenim slabostima. Ko čita istorijske spise iz tih i drugih vremena, uvek očitava taj jedinstveni zapis, moralno raspadanje prethodi spoljašnjem rastakanju države. Slično je bilo i sa Starim Rimom, dok su Rimljani bili stoici u misli i delu, imperija je trajala, kada je nemoral i korupcija uz svakakve izopačenosti počeo da vlada, Gospod im je poslao par varvarskih upada, ali kada ni to nije pomoglo, uklonio ih je sa svetske scene.

Ili primer carske Kine, dobro dokumentovan i u spisima i u filmovima. Kina je pre dolaska komunista na vlast i obaranja Cara bila potopljena u korupciju i enormnu birokratiju, narkomaniju i tiraniju lokalnih vladara, duboko podeljena i moralno degradirana. Pad kineske Imperije i Cara je samo bila posledica moralnog sunovrata kineskog društva.

Naravno, moje izlaganje je grubo i bez širokih objašnjenja i ne odgovora na mnoga logična pitanja: zašto Gospod uzdiže jedne a ne druge narode, zašto ovi narodi vode procese a ne oni drugi, i tako redom, ali je nedokučiva Božija volja i promisao, šta koji narod ima da uradi i zbog čega na istorijskoj sceni. Ali je činjenica da previše ponosa i nemorala prethodi padu jedne imperije. Jer često u životu nema objašnjive logike da se neke imperije uruše same od sebe, kao i da neke imperije propadnu pred naletom daleko manjih naroda i država.

Sigurno je da ovakav način razmišljanja nije „naučan“ i „metodološki utemeljen“ što bi rekli moji profesori, ali dosta toga objašnjava. I može se pisati na blogu o tome, bez navodjenja referenci i odbrane pred naučnom komisijom. Ne mogu nikoga naterati ni ubediti da veruje u ovakve ideje i priče, dok sam ne dodje do istog stava i mišljenja, dok mu se duhovne oči ne otvore. A kada to shvati, shvati i kuda sve to ide, kakve su posledice naših dela, i na kraju shvati da se sve to odnosi kako na imperije, tako i na države, korporacije, organizacije, pa i na porodice.

„Kako gore, tako i dole“.

 . . .