U divljini…  Čemerno  i Radočelo

Uspon na planine Čemerno i Radočelo dana 10-14.05.2013 godine.

Zove me Marko u četvrtak posle podne i pita:„Čika Bane, hoćemo li u planinu“?

 „Uf, nešto sam prehlađen i kilav!

„Hajde, pa leči se gore! Ili hoćeš da ja sam uživam“?

„Ok. Idem, pa makar odapeo uz put! Kad krećemo“?

„Noćas u 2,45h do Požege. Spremi se pa dođi do mene. Posle ćemo noćnim sa B. Kose do stanice.“

„Odoh se pakovati. Moram kupiti nešto klope. Čujemo se kasnije“

Odluku sam prelomio preko koljena. Trebao mi čitav minut. Puštam sebe iz gradskih okova, rado bacajući  lance iz misli. Cijelo popodne sam ubrzano trošio u završavanju obaveza i pakovanju ranca. Skinuh sa plakara šator, vreću i podlošku, na kojima se uhvatio sloj prašine. Priličan broj predmeta nisam smio zaboraviti. U 21h ja sve bilo u i na rancu i prijetilo  da eksplodira od popunjenosti. Ipak zadovoljan učinjenim, podigoh  tih 12-ak kilograma težine na svoja pleća, dok me majka zabezeknuto ispraćala.

Noć meka i topla. Do bus stanice sam već bio mokar, ali sa okačenim osmjehom na faci. U 610-ku jedva uđoh postrance. Šator je preširoko smotan. Ljudi u busu su piljili u mene kao u rijetkog insekta. Nije mi smetalo. Kod Marka provedosmo vrijeme do 1h. Noćni  sa B. Kose nas doveze na do Z. Venca za 15min. Lagano siđosmo do ž. stanice. Na ulazu je pisalo:“ Otvara se u 2,30h“. Kao kafana! Posjedismo na klupi  sledeći satak, čuvani žandarmerijom. I otvoriše je na vrijeme. Tačno 2,30h(Japanci). Postavljen na peronu 10, stajala  je praistorija sa dva vagona. Primi nas gvozdeni  konj na svoja sedla, skupa sa još par putnika. Domalo krenusmo, pa primjetih da ima više konduktera nego nas sa druge strane karte. No, namjestismo se prilično udobno, na sjedištima od plavog platna. Formalnosti završene, pa se prepuštamo laganom kloparanju točkova-tak-tak-tak…

Požega nas dočeka bistrim jutrom i krmeljivom stanicom. Krmeljivi smo i sami. Iz totalne ukočenosti prelazimo u žuran hod do autobusa. Divlji taksista nas upita: „Do Arilja, po ceni karte“? Auto nam nije ulio povjerenje svojim hropcem motora. Ipak sačekasmo bus. Vožnja do Ivanjice je bila panoramna. Buđenje lagano, uz ljupke predjele osute parcelama zasađenih malina. Sunce se cerilo niz šumovite brežuljke iza kojih su se naslućivale planine. Ivanjica u 8,30h vrvi životom. Kafane pune ljudi. Pijačni dan je petak. Pronađosmo preporučenu pekaru i  bacismo  po četvrt bureka u kljun. Skuplji nego u Bgd. Svašta! Prevoz ka početnoj tačci pješačenja smo imali tek u 14,30h. Kombi u pravcu Studenice. Odmah akcija. Hodanje od 3 km do raskrsnice. Bili smo entuzijasti. Staće neko, povesti nas. Da. Ili su dolazili baš do tog mjesta, u kafanu kraj Moravice ili su pokazivali prstom kako idu samo tu, iza ćoška. Posle 2 h stopanja, naručismo taksi, koji nas odbaci do spomenika iza sela Mudriželja. Vrlo brzo mi je bilo jasno da nije bilo skretanja iza  ćoška, već  ignorisanje. Hvala.

Tačno u podne, pozdravi nas partizanski spomenik sa česmom iz koje je tekla hladna, blagodarna voda. To nas odmah okrepi i počisti prašinu loših misli. Dan se otvorio potpuno. Par stotina metara siđosmo asfaltom do makadamskog puta, koji  je vodio u nepoznato. Markov  GPS u  telefonu je šljakao uredno. Ubačen trek smo povremeno provjeravali. Vraćao nas je u stazu kao zalutale ovce. Ranac mi se usjecao u ramena dok smo prelazili pogledom preko  vijenca  planina na horizontu. Nismo se odmah bavili nazivima. Prepuštenisunčanim trakama, pustismo se opušteni niz proplanke. Ni traga čovjeku. Samo zujanje insekata i  horski nastup ptica. Malo odmora na kraju livade. Raskrsnica šumskih puteva. Svi vode ka riječici, koja se naslućivala po vijuganju.  Pođosmo serpentinama, ušuškani  ogromnim stablima bukve. Taman kad smo mislili da smo jedini ljudski stvorovi  u tom kraju, začu se buka traktora.

Na krivini preko koje se bacao potočić, sretosmo čovjeka koji je izvlačio posječena stabla. Iznenađen zastade da nas priupita odakle smo. Nije bio oduševljen odgovorom. Do kraja dana to je bio jedini susret. Šuma nas je obuzela prozračnim treptajima, skrivajući nas od vrućine. Staza je tekla čas lijevo čas desno, podapinjući  nas rasprostrtim kupinjacima. Začu se huk vode. Siđosmo u dolinu riječice, koja primi nas i još nekoliko potoka u svoje društvo. Žuborenje na sve strane. Fotkanje je krenulo. Tražeći  mjesto za odmor i koji zalogaj, prođosmo pored  nekoliko  krava i jednog, mladog bika. Očito prepušteni sami sebi,  misleći da smo došli po njih,  umalo ne krenuše za nama. Utrnula ramena se razveseliše kada skidoh beštiju od ranaca. Hladovito mjesto iznad puta, a sred potoka, bio je pun pogodak. Napih se onako, direktno iz talasića, pa povadih malo hrane. Platnena salveta po kamenju, a na njoj sve što prija želudcu. Slatko li je!

Imali smo još dosta gaziti do mjesta za noćenje. Zarastao seoski put nas povuče za đonove cipela. Na par mjesta pregrađen, davao je kravama  ograničenu slobodu kretanja. Prolazimo kroz selo od desetak kuća. Mrtvo selo već desetinu godina. Sve urušeno i prekriveno mahovinom  i paukovim mrežama. Malo odatle uz brdo, zaseok sa tri kuće i štalama. Tišina kruži preko trulih prozora bez stakla. Šumska vila je bacila čini. Čovjeka nema. Zato priroda buja nesmetano. Sa padina iznad uspavanog sela vidjesmo dolinu novog potoka. Kako se sunce povlačilo iza vrhova Čemerna, tako smo sustizali njegove blijeskove po dugačkoj livadi. Mjesto za šatore naspronađe. Potok prelazi putem i čini finu priliku za kupanje. Raspakovah se za čas, dok je Marko fotkao okolinu. Postavismo šatore. Uđoh u ledene talase. Saprah znoj i umor od cjelodnevnog petka. Izađoh vrišteći, posle cijelog minuta. Ali prijalo je. Dok je drugar ponavljao istu scenu, dadoh se u sakupljanje drva. Naložena vatra  je štipala  plamenom  nadolazeći sumrak. Grijala je i kobasice probodene granama. Večera  bi kao molitva. Potpuno opuštanje i užitak. Zavukoh se u vreću kao gušter i pokriven mrakom i šumom rijeke, propadoh u san kao podmornica.

Probudih se oko 4h. Provirim vani kao miš. Jutro je tjeralo  noć iznad magle. Vratih se u vreću još malo. Kad pokušah ustati po drugi put, svitanje oglasi Markov glas: “Čika Bane, jesi li živ“?

„Šta živ!? Živahan! Idem po vodu za čaj“.  Na potoku tanki sloj magle, sav u trakama, lebdi iznad vode. Pljusnuh se po licu par puta i jutro poče da se budi. Čaj odVeronike zagrgolja po stomaku. Jučerašnjih 15-ak kilometara je istopio san. Pojačan doručak  pustismo da klizi bez žurbe, preko nepca. Trebaće. Sačekasmo da sunce osuši potpuno mokre šatore, pa se spakovasmo i krenusmo ka vrhu Čemerna. Samo što smo prešli potok, dok punih flaše vodom , ugledah na mjestu gdje su bili šatori, dvije srne kako pasu. Kucnuh Marka po ruci. Čitav minut smo gledali, dok nas nisu osjetile i elegantnim skokovima nestale u šumi. Nebo je prijetilo da nas prelije plavom bojom. Samo dva oblaka, kao dva klupka predene vune za čarape, su  činila lijepi kontrast. Subota se dičila ljepotom.

Sa 950 m na 1579 m nije bilo teško popeti se. Staza je vijugala kao  zmija, mameći nas repom. Ponovo ugašeno selo. Par kuća na 1200m visine. Razrasla stabla jabuka , oraha, šljiva…Trešnje grle krov. Pogled se strmoglavljuje niz kanjone. Iznad poslednje kuće potok curi niz put. Čist kao suza. Nazvasmo ga „putok“.  Na visini preko 1300m polako se mijenjao krajolik. Svjetle bukove šume su se sklanjale pred mrkim četinarima. Staza izađe na kolski put. Stadosmo malo odmoriti. Blatni dio puta mi privuče pažnju. Neobični otisci stopa, duboko utonuli. Dugački nastavci kandži. Medvjed. Pokazah čika Marku. Svjež trag je vodio putem ispod nas. Kratak odmor je bio dovoljan. Nekako nesvjesno ubrzasmo korak. Tišina je počela dobijati na težini. Par puta se okrenuh. Pratila nas je samo sopstvena sjena.  Put se ulivao u visoravan, obloženu borovima i jelama. Trava stopljena sa borovnicama. Sve skoro nepregledno. Onda vidjeh tor za ovce. Penjući se prema vrhu, stazom koja se rastočila na destine, raznešena kišama, srkasmo vazduh začinjen mirisima trava. Već duboko dole, ispod ,pojavi se stado ovaca. Naslutih psa i čovjeka. Bilo je kasno za pozdrav. Na vrhu nadrealna scena. Razlupan kamion iz doba NATO-bombi i pogled koji boli. Kanjoni, proplanci, šume…Mi u divljini i ona u nama.

Čemerno se otegao grebenom, daleko dole, ka Ibru. Cilj nam je bio kampovati na njegovom kraju. Pozirali su: Golija, Radočelo, Kopaonik, Željin, Stolovi, Troglav, Goč … Nastavljamo pod težinom ranaca, uzimati kilometre staze. Ispod ograđenog predajnika, na sred travnatog puta, zaštićeni od vjetra, sjedosmo ručati. Potpuno idilično, postavismo preko trave salvete i hranu, pa se predadosmo hedonizmu. Pauza od cijelog sata, se završi naglo i ubrzano. Slučajan pogled iza leđa nas je bacio na noge. Ogromna tama donosila nam  je nevrjeme. Popakovasmo se za čas, i ubrzano krenusmo, ne bi li se dočepali nekog zaklona. Greben je bio otvoren.  Prvi šumarak se vidio na kilometar. Niska bukova šuma. Pod visoka stabla nikako! Prije nego su nas poklopile prve kapi, vidjeh kako se planine obojiše mastilom. Kao desantom, spustio se  hučni talas po nama. Temperatura je naglo padala. Obukosmo jakne i stišani i malecki gledasmo i slušasmo  iz prvih redova kako priroda pravi performans. Munje, gromovi, talasi pljuskova, nošeni olujom i na kraju- grad. Potom opet red pljuskova i gromova, stalih  u sat ipo. Rijetko iskustvo. 

Već je bilo oko 17h. Svjetao dan je dobio rani, mračni oblik. Kada je kiša prešla u tišu varijantu, krenusmo dalje. Posle 50 metara, ugledah ironiju. Sa druge strane puta, sakrivene u šumarku, dvije vikendice sa velikim tremom. Sklonište za neki drugi put.  Nastavak je sledio pored katuna, gdje kratko pozdravismo dedu i babu, koji su preko ljeta čuvali stado. Ostatak grebena nas je vodio blatnjavim putićima i mokrim livadama. Spuštanje je zadrlo u noć. Pronađosmo željenu lokaciju. Na 950 m pružao se veliki plato livada, presječen riječicom koja je vijugala i obrušavala se niz planinu, skupljajući darove nekoliko potoka u sebe. Sat pokaza 21,30h. Malo iznad rijeke postavismo šatore i ubacismo stvari. Već smznut i umoran, posle 24km,  ipak se ubacih  u nabujali potok. Ovaj put sam urlao od hladnoće. Niko me nije čuo. Marko ponovi moju seansu. Pod svjetlošću lampi, skuvasmo čaj i malo večerasmo. Umor je blaga riječ.  Nije bilo snova. Samo bacanje u ponor.

Nastavak u sledećem tekstu …

Branislav  Makljenović

Samotni  planinar, pustolov. Jahač vilinskih konjica. Dopisnik iz džepova  prirode