U divljini…  Čemerno  i Radočelo – II deo

Uspon na planine Čemerno i Radočelo dana 10-14.05.2013 godine.

II Dio

Nedelja me povuče za kapu. Osjetih hladnoću u kostima. Vrijeme za ustajanje. Napolju magla stisla po šumi, sve do livade. Iznad šatora se vidi štala slamnatog krova. Potok huči kao raspomamljen. Sat pokazuje šest. „Čika Marko, jesi  živ“?  Začu se rajfešlus  na vreći.  Živ je! „Hoćemo li piti čaj? A kako izgleda mesto“?  Dok se on izvlačio iz platnene kuće, natočih vodu iz talasa, malo mutnog potoka. Trebali smo obići okolinu, fotkati, spakovati se i sići do sela Polimir, na magistrali. Samo što smo popili čaj poče padati kiša. Kroz maglu se nisu vidjeli oblaci, pa zaključih da će  kratko da izbace vodeni teret i odu dalje. Međutim, pretvorila se u pljusak koji nije dao priviriti vani. Blaga nervoza me je obuzimala. Doručak, pa slušanje koncerta kišnih kapi po šatoru. To potraja do podne. Naglo prestade pa se izmigoljismo napolje. Marko ode obići krug i fotkati, a ja se brzo prihvatih pakovanja. Onako sve mokro složih nekako u ranac. Dok se Marko vratio, krenu ponovo pljusak i zakova nas, ovog puta obojicu u njegov šator. Hrane nam je ponestalo. Hljeb potrošen za doručak. Od ostataka tjestenine,supice i začina, sklepasmo vrlo ukusno jelo, koje nam povrati raspoloženje. Tek oko 17,30h se smanji  dotok vode sa neba. Napokon pokret. Nije bilo vremena dodatni obilazak. Uočio sam vodenicu, 50m ispod našeg  kampa. Moraćamo  ponovo doći u ovaj kraj. Sunčan dan bi dao priliku za uživanje. No, iovako je bilo nestvarno. Mokre čizme  su se natapale i dalje. Vunene čarape su onako  natopljene, davale još malo toplote u toku silaska preko sela Gornji Dolovi.  Pozdravi nas deda sa kućnog praga, začuđeno. „Odakle vi, deco po ovom vemenu? Planinari? Aha. Ako, ako“!

Pomislih, sad će proraditi tradicionalano srpsko gostoprimstvo-kafa, rakija… Mahnu nam i uđe u kuću. Pružismo korak. Trebalo je sići do puta prije mraka, ili prije prolaska zadnjeg busa. Okupan kišom, čitav kraj se  šepurio kroz pramenove magle. Skotrljasmo se do asfalata. Par kuća kraj puta, prodavnica i kafana koje ne rade nedeljom. Divno. Upitah čovjeka koji je nešto petljao oko auta, da li ima neki prevoz do Ušća? „Ima, ako nije prošao“. Vrlo određeno. Podogosmo smo smrznute prste. Stopanje je bilo bezizgledno. Mrak se spustio preko šumećeg Ibra. Već pomislih, da ću širiti šator pored puta. Utom stade kombi. Za N.Pazar. Uf, kakvo olakšanje! Za pola sata nas ispljunu minibus u centru male varoši Ušće. U prvoj prodavnici kupismo hljeb. Onda pronađosmo kafanu. Potom i gulaš…Sve je krenulo toplije. Čak nam ljubazna konobarica pronađe i prevoz do manastira Studenice. Nikad nije sve crno. Može uvjek crnje.Kiša je i dalje lila, ali se više nismo obazirali. Mladić nas doveze pred konak. Izađe pred nas  neko sa recepcije. Pitah ga:“ Da li ima za nas planinare, neki suvi kutak“?

Čovjek donese cjenovnik i odgovori: „Ja vam mogu izaći u susret sa jeftinijim noćenjem, po ceni od 1700din“.  Zahvalismo se na tradicionalnom srpskom gostoprimstvu, pa odosmo potražiti neku mokru livadu. Stiže za nama i opomena: „Ne bi trebalo da postavljete šator ispred manastira, da vas ne bi morali pomeriti noćas“!        

Kakva pažnja! Bili smo ganuti. Naš duh je još bio dovoljno jak. Proplanak ispod puta za selo Rudno , nas primi bez razmišljanja. Mokra trava, šator, podmetač…Samo još vreća je pola suva. Dovoljno za kakav, takav san. Naravno kiša je pljuštala i dalje.

Ponedeljak  me hladno pogledao oko pola pet. Osjetih mokre noge u vreći. Doticao sam platno šatora, dok sam klizio kosinom. Da li da pomenem kišu, koja je sjajno rominjala? Ma, ne. Pogledah ima li živih kod komšije Marka. Živ! Dva zgužvana ljudska primjerka, skuvaše čaj, nešto pojedoše i spakovaše svoje kućice, otežale od blažene vode. Mokre čizme? Da, pa šta!? Tek kad se spakovasmo, vidjeh da smo spavali na vrh školskog dvorišta. Spustimo se opet do manastira. Treba obići svetinju napravljenu krajem XII vijeka,zadužbinu Nemanjića, sjajnu od istorije i umjetnosti. Sretosmo na ulazu starog monaha. Lijepo nas pozdravi i obradova se kad ču da smo iz prestonice. Crkva tek otvorena. Zapalismo svijeće i to, nekako, zagrija ovo malo duše. Ljubazni mladi čovjek, zadužen za priču o istoriji, pokaza nam gdje je koji od Nemanjića sahranjen. Pojasni nam porijeklo freski i sve što je naše oko moglo pojmiti. Potpuno razgaljeni i puni nove energije, završismo posjetu tom  moćnom zdanju, divnog ambijenta.  U prodavnici se opet snabdjesmo hljebom i informacijom da školski bus za Rudno polazi u 13,30h. Tek je bilo 9h. 15 km serpentinama, pješke? Da. Krenusmo, opet u nadi da će neko usput da nas pokupi. Aha! Prošla su ukupno 3 auta i niko nije stao. Jedan džip potpuno prazan, jer izgledalo je da i vozač nije u njemu, kako je prošao pored pokislih primjeraka ljudske vrste. Ipak, usputni ugođaj u vidikovcima, praznim selima i vodopadima koji su presjecali cestu, bio je nezamjenjiv. Kiša je, naravno i dalje padala. Dok je Marko zaostajao iza, sa slušalicama u ušima, ja sam kao upregnuta mazga kopao naprijed, pomalo psujući sebi u bradu.  Kad osjetim da ramena pucaju pod rancem, zagrizem usnu, izbacim neki grleni zvuk i krenem još brže. Tako prepadoh jednog zeca koji  odskakuta preko puta, bez želje za druženjem.

Selo Rudno, kao da se namjerno izmjestilo na visinu od 1100m, pa ne dopušta prići bez malo muke. Dva km ispod Rudnog, dočeka me planinska rijeka  Brevina ,u punom sjaju. Od toliko padavina, hučala je u stjenovitom koritu, prijeteći da ponese i mostić sa sobom.  Sa puta sam bacao pogled niz strminu, koju su ogromni borovi čuvali da ne padne u rijeku. Dole duboko, čulo se ječanje vode, kao da je boli udar o moćno kamenje. Takve prizore sam gledao samo u  filmovima snimanim u Aljasci ili dalekim krajevima Rusije. Ugledah tablu-Rudno i prve kuće. Iza kuća, prva kafana. Otvorena. Topla, uredna i lijepa prostorija, a domaćin uslužan. Rasko i Dragica  Milošević. Bave se seoskim turizmom. Za par minuta sam bio oduševljen. Domalo dođe i Marko. Zgrijasmo se, malo osušismo i razmjenismo po koju toplu riječ sa domaćinom. Tu odlučih da nekako nastavim do sela Deviće, još 15km, na konak, pa sutradan za Ivanjicu i Beograd. Marko će ostati još par dana u okolini Rudnog. Oko 14,30 vidjesmo kroz prozor kako dolazi  autobus iz Studenice. Utjeha-ipak smo stigli prije njega. Iako već pomalo nadrndan zbog stalne kiše i zasječenih ramena od ranca, nije mi se išlo kući. Ostaviti Marka samog, zvučalo je kao izdaja. No, glupave obaveze su neumoljive. Rastadosmo se u lokalnoj prodavnici, gdje sam kupio kutiju keksa i paštetu. Žena za pultom nas nije gledala začuđeno. Samo ljubazno i prijatnog osmjeha. Pružih ruku čika Marku i krenuh makadamom put kanjona rijeke Izubre i sela Deviće. Imao sam 4 sata obdanice za tih, dodatnih 15km. Pustih očima da uživaju u panorami  Rudnog i šumovitim predjelima  planine Radočelo.

Kiša je postala nešto blaža. Kao da joj je dosadilo. Već stopljen odavno sa prirodom, klackah klimavim nogama kilometar, dva. Utom čuh zvuk automobila. Skoro da i ne podigoh prst, poučen ranijim iskustvom. Crveni  fiat „panda“ stade kraj moje malenkosti, čovjek pomače stvari sa prednjeg sjedišta, otvori vrata i reče: „Hajde momčino, ulazi“!

Nazvah dobar dan i ukobeljah se na sjedište. „ Malo ću vam umokriti , sve curi sa mene“…

„Samo ti uživaj! Dokle ideš, planinar?  Deviće? E, ja sam ti selo pred Izubru. To ti je jedno 5km prije Devića. Odatle nemaš mnogo“.

„O, to mi je  odlično! Taman mogu da prođem kroz kanjon“.

„E, to ti ne bih predložio. Ogromna je voda pala. Opasno je. Moraćeš prelaziti preko. Bolje nastavi putem“.

I doveze me baš do table gdje se skretalo za slapove. „Ako nekad opet dođeš u naš kraj, pitaj za kuću Milomira Jevremovića! Dođi  na konak, kafu, rakiju. Biće nešto i da se pregrize. Ajd, u zdravlju, momak“!

Zahvalih se, sretan što upoznah vrlog čovjeka, a i zbog prilike, da ušteđeno vrijeme potrošim kroz kanjon, uprkos opomeni. Mahnuh Milomiru, pritegnuh ranac i pertle i krenuh u nepoznato. Već posle stotinjak metara osjetih blagu jezu. Uska   staza je klizala  kroz šumu, kao prašumu, a pokrivena mokrim polumrakom. Stabla popadala preko putića, tjerala su na provlačenje ili preskaknje. Čuo se samo zvuk hučanja vode. Kako odmicah, tako se pojačavao. Gubeći visinu, spuštao sam se do glavnog korita riječice. Prođe mi kroz glavu, da niko normalan ne bi  takvog dana upoznavao Izubru. Vidim kako sa lijeve obale pršti prvi potok u slobodnom padu. Dole duboko, naslućujem prvi vodopad. Od tutnjave ne čujem ni svoj pokušaj zviždanja. Onda ugledah još potoka i vidjeh markaciju na drvetu-Kazan! Toliko je bilo klizavo da nisam sišao tih 20m do ruba, ali sam ostao nijem pred takvom silinom. Survavajući  se,  potoci su dizali stubove vodenih kapljica. Prvi  potok na desnoj obali je urlao žućkastim talasima, pretvarajući ih u vodene zvijeri.  Kao da se planina otvorila i pustila sve bujice da potope svijet. Stadoh pored šišteće, prelijepe nemani, potpuno preneražen i ukopan.  Tu, ispod su se preplitali slapovi  otkidajući silinu i bacajući se 20-ak metara u procjep. U običnim uslovima putić je preskakivao potok. U tom momentu se nije moglo  preskočiti. Uzvodno sam probao, ali ista priča. Vrlo strmo, klizavo i široko. Ostade mi jedna stijena kao mogućnost. Na sredini talasa, kao ostrvo, prekriveno mahovinom. Odmjerih razdaljinu. Dobar skok, ako se ne okliznem. Nije mi se vraćalo 2km natrag do puta. Zamahnuh desnom nogom, pridržavajući se za žbun. Hop. Desna doskočila, ali me je težina ranca povukla nazad, pa je lijeva noga prokliznila i za djelić sekunde se nađoh u talasu do grla. Zabatrgah se, pršteći kao morž, pokušavajući se uhvatiti za neku stijenu. Mada težak sa rancem oko 90 kg,  nosilo me kao list sa obližnje bukve. Uspjeh da se okačim noktima na vršak kamena, prije nego me talas okrene naopačke i prospe niz kaskade. Uspjeh nekako da se iskobeljam i uhvatim žile na obali. Sve je bilo još na meni, dok sam soptao i puštao grlene uzvike.  Onako zadihan i polu blesav, zagrlih obližnje drvo, gledajući niz vodopad. Da me je povuklo, ne bih imao priliku da opišem ovu, divlju čaroliju. Adrenalin je tukao kroz vene, dok sam se pripremao za ponovni skok, jer sam izašao ponovo na početak. Bez mnogo razmišljanja, ovaj put se bacih raširenih ruku preko stijene, doskočih grudima i zakačih se kao riječni rak. Noge su bile malo u vodi, ali se odmah izvučem, pređem sledeći rukavac  bez problema i krenem da se penjem uz klizavu kosinu, izbjegavajući ponovni potop. Vukući grane nekog šiblja, uspjeh preći do nastavka staze. Srce lupa kao Phil  Colins po bubnjevima. Prešavši  stotinjak metara, stadoh da pregledam stvari. Opipam ranac. Sve je tu. Foto aparat  je u džepu jakne, iz kog curi potočić. Pogledam torbicu oko pojasa. Otvorena na pola i nema telefona. Misao dvostruke prirode! Živa glava, pa šta. Ipak, svi kontakti u njemu. Mrzim te sprave koje te kontrolišu! Hajde nazad. Vjerovatno je daleko ispod u riječnom koritu, i neke ribe pokušavaju otkucati sms. Ipak, da riješim dilemu, vratih se do iste stijene, rizikujući da ponovo odlepršam sa  kubicima vode. Jedva se spustih do poznatog mjesta i zapiljih se u stijenu, dok mi je šumilo u glavi i oko nje. I onda spazih telefon, kako leži 10-ak cm ukoso , iznad vode. Nekako mi odlaknu, dok sam četvoronoške plazio po kamenu, grleći ga lagano, da ne napravim neki nagli i smotani pokret. Ulovih ga kao školjku, ubacih u torbicu, punu vode i krenuh istom mukom. Kad sam ponovo izašao na stazu, šireći ruke, pomislih i rekoh glasno: „Hvala ti, Bože“!

Skoro je mrak, a sa mene se cijede ostaci vode od 6-7 C, na temperaturi vazduha od 10-ak C. Dadoh se u trčanje stazom preko prepreka, ponekad malo zastajkujući da ukradem zanimljiv prizor. Odužila se staza. Kad htjedoh potrčati još brže, ugledah sledeći prelaz širok oko 3m. Bujica se poigravala sa oklinom . U mutnim talasima se ne nazire dno. Da probam po sredini. Ne izgleda moguće. Vratih se uzvodno 20-ak metara. Spazih oboreno tanko stablo preko rijeke. Pridržavajući se za njega ugazih do pojasa i pređoh na drugu stranu. Scena se ponavlja. Šiklja voda sa mene. Trčim dalje, jer to znači život. Upala pluća mi se smješi, u najblažoj opciji. Prelazim nekih 500 m. Još jedna vodena prepreka. Ovaj put je pretrčavam, jer mi je svejedno. I taman kad sam pomislio da je kraj druženju sa vodenim  pokrivačima, nailazim na početak šireg puta, preko kojeg je prelazio  razbješnjeli  Missisipi. Tih 20-m pređoh kao na vojnoj vježbi, samo usredsređen da mi ne ispadne neka plomba od skakutanja. Nikad toliko kupanja u odjeći, pa još početkom iskeženog maja. Drhtavica mi izaziva neartikulisane pokrete. Kad pomislih da kanjon produžava u beskraj, vidjeh kuću na samoj obali i markaciju koja obilježava kraj staze. Pređoh preko brvna na drugu obalu, prilazeći kapiji. Pas je bjesomučno lajao. I ja bih! Izađe domaćica i pogleda me blijedo. „ Oprostite, malo sam upao u kazan. Koliko još ima do Devića“?

„Ako, ako. Selo je dole, asfaltom, nekih 700m“.  Ovde ne primaju budale na sušenje, kafu, bože oprosti, rakiju…

Doklapsah do centra sela, koje me je kupilo svojom ljupkošću, sa ono malo pažnje koju sam odavao. Grupa djec e se igrala pored puta, gledajući me ljubopitljivo. „Ima li ovdje naka kafana, djeco“?

„ Ima. Evo, dole na raskrsnici ispod puta.“

„Hvala“!

Kafana preko puta prodavnice. Ulazim u veliku salu, gdje su bila popunjena  samo dva stola. Pozdravih konobara:“ Pomože bog! Malo sam mokar. Idem iz Izubre. Mogu da uđem ovakav“?

Svi me pogledaše i uglas povikaše: „Pobogu, ulazi! Kako ne možeš“!

Pitah domaćina: „Ima li neko konak za mene? Upao sam u vodopade, pa da se malo osušim, presvučem…Može rakija, do odgovora“!

Reče: „Odoh da pitam oca. Imamo sobu, ali treba neki radnici da dođu“…

Donese rakiju, pa ode na sprat. Društvo za susjednim stolom me zapitkuje, ko sam, odakle i zašto…

Deda bistrih očiju, priupita:“Ma jesi li ti planinar“!?

„Jesam deda. Da nemaš neki konak za mokrog planinara“? Rekoh, više u da nešto govorim.

„ Slušaj me! Hajde samnom!

„Eh, sa tobom! Šta će ti baba reći“!?

„Nema odavno babe, dijete! Hajde, ima drva, vatra je naložena. Tu sam blizu, nema ni kilometar ipo“!

„Može deda. Idem pa makar i 10km“.  Popih rakiju i ostavih novac. Moj mokri drug ranac uzjaha mi na leđa. Deda me vodi ulicom kojom sam i došao. Posle 100m otvori kapiju i nasmija se:“ Jesi baš mislio kilometar ipo? Ma je te malo zezam. Ajd , ulazi, brzo! Vidiš kako je toplo. Odoh ja po još drva, a ti se se smjesti“.

Kuhinja ugrijana kao rerna, smješila mi se domaćinskom toplinom. Bez razmišljanja, povadih stvari iz ranca i okačih ih svuda okolo. Ono što je bilo suvo u kesi, izvadih da presvučem. Brzo  tuširanje u  kupatilu, dalo je veliki osmjeh na lice. Deda donese naramak drva i podstače vatru. Smederevac puhće kao toplana na Novom Beogradu. Osušen i obučen u suvo, postadoh vedar. Deda reče da se zove Desimir Radovanović.Prije nego je krenulo upoznavanje, izvadi iz frižidera servis pun rakije i pristavi kafu. Pođoše mi trnci niz vrat. Kao da sanjam. Iskušenja se završavaju u toplini seoskog doma. Pogledah u ikonu svetog Jovana. Kao da se smješio sa zida.

Razgovor se razvio kao vatra u šporetu. Dodavali smo nove naramke tema. Desimir je bio predsednik turističke organizacije. Sada isto to, samo penzionera. Nosi svoje 83godine kao ljetni mantil. Kaže da je markirao stazu kroz kanjon Izubre. Svaku budalu koja upadne u njene slapove ima obavezu da ugosti. Sreća njegova pa sam ja jedini do sada. Dobro osušenom i raspoloženom, predoži mi da odemo do kafane u kojem radi njegova podstanarka. Odosmo i tih 50 metara. Bili smo jedini gosti, ali nastavismo lijepu priču. Žena zvana Lepa, nas je pazila kao svoje.  Desimir mi objasni gdje treba da spavam, pa ode da nahrani piliće. Ostah u društvu Lepe, u kafani Jablan, upijajući atmosferu gorštačkih priča. Ugosti me dimljenom govedinom i domaćim sirom. Rakija, domaća, bludno je klizila preko meze. Oko 10h odoh na spavanje. U sobi na spratu, deda je već bio u snovima. Čuo se huk rijeke. Ote mi se šapat pri lijeganju: „Hvala ti“!

Utorak  mi provuče prste preko obrva. Otvorih oči i polako  ih  pustih da sagledaju gdje sam. Potražih telefon. Pola šest. Ustadoh polako, da ne probudim dedu, koji je blago hrkao na susjednom krevetu. Siđoh u kuhinju, koja je bila sva u razbacanom haosu moje opreme. Umivanje, pa pakovanje. Sve je bilo suvo. Spakovah ranac, pa izađoh napolje. Ispod kuće, na 10m je tekla rijeka Studenica. Šta tekla!? Lomila sve pred sobom. Stara kruška je pružala grane preko drvenog stola sa dvije stolice. Deda je znao da uživa. Izađoh iz kapije, pa prošetah praznim selom. Prođoh pored kafane, u kojoj se upoznah sa Desimirom. Malo dalje je hučala još jedna rijeka. Tu se ulivala Brusnica u Studenicu. Na mjestu gdje sam prethodni dan sišao na asfalt, Izubra je uskočila u Studenicu. Huk vode na sve stane. Selo na 775m visine. Jutro se otkidalo ispod crkve. Škola je blještala sa druge obale. Začarani krug na svega 200m. Očarao je i mene. Vratih se iz šetnje. Deda ustao raspoložen. Predlaže planove za ugošćavanje planinara. Samo što pristavi kafu i nasu još servis rakije, pojavi se komšija. Ma nismo ni par rečenica, eto ga drugi komšija. Priči nikad kraja. Približilo se vrijeme za nastavak puta. Kombi za Ivanjicu polazi u 8,30h. U 8, 15h Desimir me prati do kombija. Upadamo brzinski u Jablan, na po jednu sa nogu! Kaže, za sretnog puta! Preživjeh taj alkoholni napad sa svih strana, pa zagrlih deda Desimira, kao sopstvenog, dok mi je suza, tajno proklizala preko trepavice. Ubacih svoju osušenu beštiju od ranca u gepek kombija, pa se smjestih na prednje sjedište. Put niz taj dio Radočela je otkrivao  dragulje. Na nepisanim stanicama su ulazili ljudi koji su  morali nešto u Ivanjici da obave. Pozdravljali se osmjehom i podsmješljivim dosjetkama. A sunce se pomoljalo preko šuma, bacajući zlato pred točkove. Pred kraj vožnje, vidjeh onaj spomenik od kojeg smo neki dan krenuli u avanturu. „Kao da je bilo nekad, pod velikim svjetlim suncem“…

Ispljunut  posle centra Ivanjice, oko 10h, sačekah bus za Požegu. Opet pozdrav malinjacima. Stižem na željezničku u 11,20h. Voz za Beograd je otišao na vrijeme, u 10, 50h. Taj Japan proradi kad ne treba. Sledeći u 14. 50h. Vratih se  jedan kilometar u centar, do prve pekare. Burek sa mesom! Može. Opet skuplji nego u Bgd! HM. Divan dan bez kiše, sa sunčanim periodima je prijetio da me uguši! Ponovo na  željezničku. Pored muzeja, zauzeh mjesto na klupi, ispružih se i otvorih limenku piva. Dok sam cijedio tu dragocjenu tečnost, brda na horizontu su cijedila moj pogled…Stiže napokon i voz. Ukrcah se sav razveseljen. Prešli smo nekoliko desetaka km i prošli Kosjerić. Onda je gvozdeni konj stao, njišteći  cijelih sat ipo. Stigoh u Beograd u 21H. Sve zbog čega sam žurio da stignem,  otelo se…

Branislav  Makljenović

Samotni  planinar, pustolov. Jahač vilinskih konjica. Dopisnik iz džepova  prirode