Sveti Petar Cetinski: Zmiju u njedra ne puštajte!

Sveti Petar Cetinjski o masoneriji i francuskoj revoluciji, iz časopisa Mitropolije Crnogorsko-primorske „Svetigora“

 

Kad je u ono davno vrijeme silna ruska carevina 1813. godine potukla gordog i oholog Napoleona kod Moskve i kada je nekada moćna francuska vojska u panici počela da bježi od sile ruske, Sveti Petar Cetinjski, veliki neprijatelj Napoleonove politike, je odmah napisao jednu interesantnu, poučnu a i danas posebno aktuelnu proklamaciju narodu crnogorskom i brdskom. U njoj je pored poziva na oružje za oslobođenje Boke, Vladika crnogorski iznio i svoje jasne stavove o jednom velikom i nadolazećem zlu – zlu masonerije.

Tako je Sveti Petar Cetinski još davne 1813. godine upozorio Crnu Goru na ovo kukavičije jaje u zlatno uvijenoj ambalaži koje se naročito danas Crnoj Gori i čitavom čovječanstvu perfidno podmeće ali i krvavo nameće kao nešto pozitivno i u cijelom svijetu opšteprihvaćeno. Zato poslušajmo ovog svetog lovćenskog proroka koji u ono davno vrijeme napisa sledeće riječi:

. . .

„Petar, Božijom milošću pravoslavni mitropolit Crnogorski, Skenderije i Primorja i ruskoga carskoga ordena svetoga Aleksandra Nevskog kavaljer.

Blagorodnijema i poštenijema serdarima, vojvodama, barjaktarima i drugijema glavarima i starješinama i svemu hrabrom narodu crnogorskome i brdskome, u Gospoda zdravstvovati i radovati se.

Poznato je vašijem blagorodstvima, i tebi, ljubezni narode, kako je već nastupila sedma godina od kada su Francuzi pogoreli Bokešku provinciju i kako su oni s početka nama strašno prijetili da se otečestvo naše unaprijed neće nazivati Crna nego Crvena, to će reći krvlju našom oblivena Gora.

Oni bi to i učinili po svojstvu njihove zloće, budući su najprije okaljali svoje ruke u krvi zakonitoga kralja i kraljevske familije i osnovali na temelju bezbožja svoje jakobinsko-framasonsko praviteljstvo, ali blagodareći Bogu nijesu to mogli učiniti:

Prvo, po tome, što nijesu među nama našli izdajnikah jakobinskoga duha, koji bi im puteve otvorili i čelovođe bili kao što su nalazili na mnogo mjesta za nesreću svojih naroda među kojima su oni izdajnici bili.

Drugo, što smo mi stanoviti dogovor učinili ia Mircu u crkvi hrama svetoga velikomučenika Georgija, kada smo generalu Marmonu na sastanak bili, da umremo pri našoj vjeri i slobodi s oružjem u rukama slavno, i da se nikad pod njihovu vlast živi ne predamo.

Treće, što su oni vidjeli prebivališta naša utvrđena kamenitijem gorama, i ne samo jednu Crnu Goru, nego mnoge gore koje se ne boje bombe ni lubarde, i što su naše kraišnike pri svakom dviženju njihove vojske nahodili spravne i gotove k boju na svojima granicama, a navlašito kad su njihova tri generala sa tri tisuće i više vojske udarili na komun Brajiće, tada su oni poznali koliko bi ih skupo koštalo dok bi Crnu Goru osvojili.

A četvrto, što slavni narod od Španje Božijim promislom i blagovoljenjem, pobuđen ljubavlju k otečestvu i k svojemu zakonitome kralju, odveden vjerolomnim Napoleonom u Franciju, svrgnuvši jaram francuski podiže neustrašivim duhom mužestva svoje oružje protiv onoga sveopšteg rodu čovječanskome neprijatelja i vozmutitelja Evrope.

Po ovijem dakle uzrocima, ne mogući oni nečestivci uspjeti u svojim preduzećima, nijesu se postidjeli pretstavljati nama tolike milosti i nagrade od njihovog cara, ako mi njegovo pokroviteljstvo zaištemo i ako njegova konzula među nama prihvatimo misleći da mi kao gorski iarod nećemo razumjeti: jer to će reći da sami sebe svojima rukama sindžir na grlo stavimo i da zmiju u naša njedra pustimo. No budući su i na sva pretstavljenja dobili kako usmeno tako i pismeno protivni odgovor, nije im ostalo drugo nego črez posredstvo mira prekratiti smutnju koja se bješe među naše krajišnike i njihove soldate okolo Kotora započela, bojeći se da ne bismo i Bokeški narod protiv njih uzbunili. I tako smo s đeneralom Bertranom na kondicije mir učinili i s đeneralom Gotijeom potvrdili do zapovijedi koju bismo imali od našega cara. No što iskaše đeneral Bertnar da mu predajemo njihove ljude u naša mjesta dobježale, to nijesmo primili; i zato je njihov car toliko rasrđen bio, da je govorio ne samo da će nas ognju i maču predati, nego da će i gore i planine naše sažeći. Ali se nije nadao da će iz Rusije glavom bez obzira bježati, ostavivši prostrana moskovska, smolenska i litvanska polja posijana kostima svojih vojnika, i da će svoje visokoumno nadmeno namjerenje o osvajanju Rusije i cijeloga svijeta naći zakopano pod pepelom moskovskim. Iz ovoga svega, ljubazna braćo, jasno vidjeti možete što su oni tirani mislili od nas učiniti i što bi učinili da su sile imali; a svaki dan gledate što čine od braće naše primoraca, i po tome rasuditi možete koliko bi vaš narod u svijetu nesrećan bio, da nije sveblagi Bog blagoslovio oružje velikoga Aleksandra, milostivago pokrovitelja. Toga radi prinesimo svi i prinosite neprestano sveblagome Bogu blagodarenje i slavu, koji je darovao svojemu pomazaniku Aleksandru krepost i silu na istrebljenje tmačislene vojske krvoločnoga Napoleona, ljutoga i neprimirimoga neprijatelja čovječanstva.

A pri tome spomenimo i druge dužnosti naše, koje nas pozivaju u sadašnje od samoga Boga poslano vrijeme na viteška vojnička djela, da ne ostanemo između ostalih naroda najzadnji, nego da tjeramo opšte neprijatelje iz našega kraja, kada ih po moru i po suvu tjera i bije sila ruska, ingleška, ćesarova i španjolska.

Prigotovite se dakle, junaci, s prirodnim duhom hrabrosti na viteški ovaj podvig da, prizvavši Boga na pomoć, što skorije stupimo u Bokešku provinciju pod slavodobitnim barjakom velikoga Aleksandra, milostiva pokrovitelja našega.

Dano u rezidenciji iašoj na Cetinju, avgusta 27. 1813. godine.

Petar Petrović

(Sveti Petar Cetinjski)