Postoji li telepatija i prenos misli

Primeri gde je delovala telepatija ili prenos misli izmedju mozgova pojedinaca

 

 

 

Telepatija i prenos misli. Postoji li medjudejstvo mozgova

Da li postoji međudejstvo mozgova?

Negde u Indiji jedan Englez koji je proučavao paranormalne pojave, zabeležio je sledeće:

Bila je okupljena velika masa znatiželjnog sveta pred kojom je jedan fakir izveo sledeću prestavu: Okružen gomilom sveta stajao je sa jednim dečakom. Pred njim je bio smotan konopac, a u ruci je držao sablju.

U jednom trenu fakir je uzeo konopac i jedan njegov kraj bacio u vis prema nebu. Konopac nije pao nazad na zemlju, nego je ostao da visi kao da je negde gore u visini zakačen. Onda je fakir naredio dečaku da se uspuže uz konopac, i dečak se uspuzao u vis dokle je bilo konopca. Zatim je fakir pozvao dečaka da siđe dole, ali dečak ga nije poslušao. Tako je nepo-slušni dečak naljutio fakira, koji je onda besno mačem odsecao konopac, i dečak je pri svakom otsecanju konopca bio bliže zemlji. Na kraju kad je dečak stigao do zemlje, fakir ga je u silnom besu isekao mačem na neko-liko komada.

To je videla masa sveta, to je video i začuđeni Englez, i on bi poverovao da je to sve tako bilo, da nije pre pomenute prestave postavio skrivenog čoveka sa kino kamerom koji je sve snimao. Na kraju, kada je razvijen film, videlo se da kamera ništa od onog što je Englez video svojim očima, nije zabeležila. Fakir i dečak su celo vreme stajali nepomično na jednom mestu.

Kako to objasniti? Šta se ustvari dogodilo?

Radilo se o masovnoj hipnozi. Gomila sveta koja je došla na predstavu došla je sa predubeđenjem da će se prestava koju će fakir izvoditim stvarno i dogoditi. Radilo se ustvari o masi sujeverne i sugestiji sklone svetine koju je bilo lako podvrći hipnozi.

Ali šta je bilo sa Englezom, koji je bio čovek jake volje, nije verovao u čuda, i nije ga bilo lako hipnotisati?

Slučaj se može objasniti međudejstvom ljudskih mozgova. Ako se jedan mozak nalazi u blizini mnoštva drugih mozgova, i on će funkcionisati na isti način kao i ostali. Ako, na primer, pred masom ljudi stoji bela mačka, a masa poviče da je mačka crna, onda će i oni koji u to ne veruju crnu mačku.

O mogućem međudejstvu mozgova govori i članak sa naslovom „Sugestija i epidemično ludilo“ koji je objavljen u „Sarajevskom listu“ sa potpisom Lj. D., pre oko 100 godina, u kojem pored ostalog stoji:

„Kad čovjek radi po mislima, koje nijesu nikle u njegovoj glavi, kad svoj organ volje upotrebljuje za izvršenje tuđe zamisli, on onda radi pod sugestijom. Po-pularno se pod sugestijom obično razumijeva onaj utjecaj što se vrši na drugog u stanju takozvane hipnoze, dakle besvjesno. Obično se taj izraz upotrebljava još i onda kad se hoće da označi izrično nečiji utjecaj na čine (= djelovanje – dodao B.M.) drugoga duševnom premoću. No sugestija je mnogo općenitija, nego što se navodno uzima, pa se u velikom opsegu zbiva u prilikama svagdanjeg života.

Nastaje sad pitanje kako se zbiva taj utjecaj sugestijom? Odgovor na to pitanje ne može još danas biti potpun. Znade se iz iskustva, da se sugestija zbiva nepo-sredno osjetnim organima i to pretežno vidom i sluhom. To vidimo osobito na nekim sugestivnim pojavama nižih djelatnosti. Svakome je znano kako sugestivno djeluje na pr. zijevanje, smijeh, plač, pa i veselost i žalost uopće. Tu se može podrazumjevati izravni utjecaj tuđeg kretanja i izražaja na pokretno živčevlje naših organa. Za više duševne djelatnosti, gdje se podrazumjeva radnja moždana, nemamo dovoljno znanja o toj radnji, da bismo mogli ustanoviti isto takav izravni utjecaj iz radnje jednog mozga na drugi – ali uslovi za takvu hipotezu već su tu.

Čuveni njemački pisac Max Nordau stavio je o tom hipotezu, koja je ne samo duhovita, nego i prilično vjerovatna, pa ćemo je u najglavnijim crtama izložiti.
Radnja u mozgu jednog čovjeka uzrokuje pokret njegovog mišičja, što se onda raznim izražajima organa kao: kretnjom, govorom, pogledom izražuju. Ti izražaji djeluju opet na osjetne organe (vid i sluh) u drugoga, a ovi proizvedu opet u njegovom mozgu isto taku radnju, te njegov mozak onda djeluje opet na svoje pokretne organe i proizvađa radnju, kakva je bila i ona u prvoga. To je svjesna sugestija. Među tijem zbivaju se u čovječjem mozgu i takve radnje, koje se ne prenašaju na pokretne organe, t.j. mozak radi a da naša osjetila toga ne primjećuju (nešto slično zbiva se u snu). Ne može li se podrazumijevati, misli Nordan, da se ta fina radnja mozga, za koju su naši organi prekrupni, prenaša bez sudjelovanja naših osjetila izravno na tuđi mozak, gdje proizvede isto onaku radnju? Pošto je fiziološki dokazano, da se radnja moždana osniva na titranju najsićušnijih čestica njegovih (molekularno kretanje) a ovo se kretanje po nauci fizike prenaša – moglo bi se i ovako prenašanje uzeti kao vjerovatno. Tijem bi načinom čovjek stajao i bezuslovno pod utjecajem tuđi misli, no mora da su za ovako prenašanje ipak neki izvjesni uslovi, jer inače bi prestala svaka duševna samostalnost.

Da ipak ima neka općenita, besvjesna sugestija, to nama pokazuju pojave uzbuđenja masa puka (naroda – dodao B.M.) u prilikama, gdje izvjesna misao i težnja okupi mnoštvo a da velikoj većini nije poznato o čem se upravo radi.Takovih primjera sugestije nalazimo u životu svije naroda, čitavi istorijski pokreti dali bi se protumačiti tijem načinom.

Pri tom prijegledu primjetili bismo,da nijesu sugestivno djelovali uvijek samo plemeniti čini i nazori, nego često žalibože obratno; suviše, kako to poznati italijanski psihijatrik Cesar Lombroso upozoruje i – sami čine ludila.

I doista, kulturna historija bilježi nam, da je ludilo nekad bilo, a u divljih naroda i danas, prijedmet nekog osobnog štovanja suviše i obožavanja. A to obožavanje postade i uzrok podražavanja ludila; jer je ljudima inponovalo, htjedoše i da ga našljeđuju. Samo obožavanje ludila nije posljedica sugestije, nego prirodno udivljenje pred najavom, koja nije obična i koja čovjeka u neobičnom vidu prikazuje.

Ni podražavanje pojedinaca tom ludilu nije sugestija nego ambicija, no sugestija nastupa, kad i drugi uzmu one prve da podražavaju. A takvih je pojava bilo. Ima im tragova već u grčkoj mitologiji u poludjelim kćerkama Proteosa, uz koje su i njihove drugarice poludile.

Dalje, autor kaže da srednji vek obiluje primerima epidemijskog ludila, pa navodi da je samo za vlade Karla IX u Francuskoj od krvničke ruke stradalo u Francuskoj do 300.000 umišljenih ludaka. Zatim daje primer „lykantropije“, odnosno prostog poživinčenja ljudi, i kaže da je u Jurama smaknuto do 900 „likantropa“, a na stotine ih se pojavilo u Dole-u, Angersu, Poligny-u i Bordeauxu.

Godine 1374. Aachen se zarazio od epileptičkog i igračkog ludila. Po javnim trgovima se igralo i pevalo – i „žacalo“ crvene boje. Ta se zaraza proširila i u Kolnu i Metzu, i posle se povremeno pojavljivala.. Na kraju članka autor izlaže i sledeće predviđanje:

„Rekao bi čovjek, da se ovake epidemije moraju što jače širiti, što je saobraćaj među ljudima veći, no istorija nam dokazuje, da je upravo obratno. Što se više približujemo sadašnjosti, – dakle, što više raste saobraćaj među ljudima i narodima, to su im pojave epidemičnog ludila ređe, civilizacija mu ne pogoduje, dok mu barbarstvo pruža zgodno tlo.

Lombroso to tumači sa dva razloga.

Prvi je, što je čovjek u razgranjenim modernim prilikama života stekao više otporne snage prema tuđim utjecajima, borba i utakmica modernog života razvila je jaku osobnost pojedinca, pa se ne mogu tako lako stvarati općenita raspoloženja – a po gotovo ne onako niskog nivo-a.

Drugi razlog je u samoj civilizaciji. Čovjek civilizovan odveć, se je daleko odmakao od primitivnog svoga stanja, a da bi se tako lako vratio na nj(ega), i tu bio pristupačan obožavanju i podražavanju ludila. Poznavanje čovjeka i prirode štiti ga od toga. S toga ako moderan život i pogoduje žalibože razlozima individualnog pojava ludila, to on ipak ugušuje svaku zarazu njegovu, smatrajući ludilo bolešću, a ne natprirodnom pojavom. Tijem je prestala ujedno i njegova sugestivna moć, jer je nestalo glavne pobude, naima vjere u tajanstvenost te pojave.

Nažalost, izloženo predviđanje i nije bilo baš takvo kako je pomenuti anonimni autor mislio, jer kako objasniti pojavu nacističkog ludila u Hitlerovoj Nemačkoj ili opravdanje bacanja atomskih bombi na japanske gradove?

* * *

Interesantna tema je verovanje u mogućnost prenosa misli. O tome postoje mnoga svedočenja, ali je teško oceniti koliko su ona objektivna. U vezi sa rečenim zanimljivo je pogledati šta je naš poznati knji-ževnik Stanislav Vinaver zapisao o Nikoli Tesli i njegovoj beloj golubici.

(Prenosimo citat iz članka „Tajna Nikole Tesle“):

„Opsesija Nikole Tesle bila je golubica. U muzeju Nikole Tesle nalazimo mnogobrojne slike Tesle, kako hrani golubove. Te su slike tako izrazite da nam od njih staje dah. Tesla je hranio golubska jata, sablasno, pretežno u ponoćne časove kraj jedne katedrale u Njujorku. U tom svom obredu, radi kojeg je napuštao svako društvo, Tesla je ličio na prastarog vrača. U jednu golubicu je bio zaljubljen i to konačno. Ne zna se kako ju je sahranio kada je izdahnula. (Čudnovate su i protivrečne izjave njegovih pomoćnika). [Kad god bi Tesla osetio potrebu za tom golubicom, on bi in-tenzivno na nju mislio, i ona bi se, vođena basnoslovnim smislom za ori-jentaciju (smisao svojstven golubijem rodu) i za prenos misli, smesta jav-ljala njegovom zaljubljenom pogledu. Kad joj je došlo vreme da svisne, ona se naglo javila Tesli.“]

Posmatranjem ponašanja ljudi i životinja moguće je doći do pred-postavke o postojanju nesvesne komunikacije između pojedinih mozgova. Nai-me, na osnovu nekih iskustava i ponašanja, moguće je predpostaviti da ljudi nisu svesni da njihovi mozgovi komuniciraju bez njihove volje i znanja, i time utiču na njihovo ponašanje. Inače, kako objasniti da ose-ćamo odbojnost ili antipatiju prema nekom čoveku, koji nam nije ništa skrivio, niti nam je naneo bilo kakva zla, ili obrnuto, simpatiju prema nekom, koja se ne može ničim racionalnim objasniti?

U jednom beogradskom listu još davne 1934. godine objavljen je prilog u kojem se opisuje slučaj dvojice blizanaca, braće Denisa i Ronalda, između kojih je postojala vančulna komunikacija. Kada jedan brat nešto pomisli, drugi brat, koji se nalazi u drugoj prostoriji, to zna, što je, kako je u pomenutim novinama napisano, istraživao dr Robert Saudek.

Navedena činjenica daje mogućnost da zaključimo, da je komunikacija između dva mozga moguća, ako oni rade na istoj „talasnoj dužini“!?

 

Branko Mićić Kondić – odlomak iz knjige „Razmišljanja o postojanju i životu“