Kanibal

Znam šta ću sa tobom, znam  ali sa komadićima Tebe …

 

 

kanibal     

 

avec toi … par toi …pour toi

je sais ce que je ferai de toi

je sais

mais avec des bouts de toi

je ne sais pas 

 

 je pourrai

 avec des bouts de ton toi

des bouts bout à bout

et des bouts d’ émois à moi

et les osselets de mon âme

avec des petits, petits, petits 

bouts carrés de toi

 rapiécer mon toit

 nous raccommoder  nous

je pourrai aussi

avec des bouts de toi

avec des morceaux de ton moi

avec des  parts de ton être

avec le  blanc de tes yeux

des  bouts  de ta  peau

des membranes tes yeux

avec tes prunelles

avec tes rides

  avec  un bout de ton menton

et des portions de ton nez

et me servir de ta barbe

si tu en avais une…

 et les  copeaux  de ta peau

en deco

oh je pourrai

avec ton front

créer une toile de fond

pour y  peindre nos yeux

avec  amour et tous ces bout de toi

 

je pourrai construire une maison

la demeure des vents

pour  toi, pour moi et pour  les vents

sur les dunes quelque part à l’abri

des tornades

et des ouragans de la vie

et  je mettrai des chambres

des chambres avec vue sur toi

 

avec un bout de tes  mains

et mon petit doigts malin

sculpter  nos demains

 

mais les restes

  je ne les donne pas aux autres

les mouettes n’auront pas les miettes 

le chat n’aura rien

et

j’achèverai la demeure avec un grand bout de toi

j’ai songé à ton cœur  pour le toit

mais j’ai peur …

crois- tu que je devrai  me  couper en quatre

pour consolider le tout

  

des bouts de toi

de bouts de moi

des bouts bout à bout

découper, cuturer

 sculpter, tailler

coller, recoller

peinturer, rapiécer,

raccommoder

 notre  puzzle

c’est peut-être ça aussi l’amour

hier

j ai fait des essais

avec ta photo et la mienne

pas trop mal

crois tu au logis de vents ?

bricoler

je sais faire …

 Zorica Sentic

Eteins le silencE

kanibal  

 

zbog sebe, zbog Tebe, za Tebe

znam šta ću sa tobom, znam

ali sa komadićima Tebe

Ne, ne znam

mogla bih

komadićima Tebe

parče po parče

i komadićima svojih emocija

parčićima uzbuđenja

koščicama moje duše

malim…malim, malim

vrlo malimkockama Tebe

zakrpiti svoj krov

pomiriti nâs

mogla bih

komadićima Tebe

mogla bih sve

ma mogla bih

tvojim parčićima

tvojim i mojim

mogla bih sve

delovima tvoga bića

belinom tvoga oka

membranama tvojih očiju

tvojim zenicama

boricama

malim delovima

i tvojom bradom

 kada bi je samo imao

znala bih šta bih njome

Ne znam štasa parčićima tvoga nosa

 služila bih se tvojim usnama

u to sam sigurna

mmmm tvoje usne!…

i strugotinama tvoje kože

 ukrasila bih  stubove

tvojim čelom

istkala bih  platno

kao podlogu ili pozadinu

 naslikala bih naše oči

i parčićima sebe

mogla bih

veruj

mogla bih sagraditi kuću…

večnu kuću

zamak za vetrove

za Tebe, za mene, za naše oluje

na nekoj uzvisini

u dvorcu orkana

i košava života

od komadića tvoje ruke

i mojim mudrim prstićem

izvajaću naša

 “sutra“

 veruj

a od ostataka?

Ne, ne dam nikome ništa

ni galebovima, ne dam ni mrvicu

ni mački ne dam ništa

dovršiću kuću od jednog velikog dela Tebe

mislila sam da uzmem tvoje srce za krov

ali me je malo strah

kada bolje razmislim…,

da li misliš da i ja treba da se isečem?

rasparčam nâs na komade?

i da sve učvrstim?

misliš li da to treba da uradim pre

ili da Ne…

da ne počinjem uopšte

parčići Tebe

parčići mene

parče do parčeta

sašiti, saviti, vajati, zalepiti, pomiriti, obojiti

zakrpiti naše puzle

to je možda ljubav?

da li je to ljubav?

probala sam tvojom i svojom slikom

znaš da lepo izgledamo

 i u parčićima

veruješ li u dom za vetrove?

znam ga sastaviti, okrpiti znam!

i  od parčića    

                     Tebe

i od parčića

                         mene…i

           vetrova  tvojih

ps;

Ne moj da te je strah od ovih reči

šalila sam se mili moj, to su samo reči

malo mi je bila dosadna ova noć

i posekla sam sliku tvoju i moju

i pisala, pisala, pisala

al’ bih Tebe  ipak grickala

da si bio tu!

Nemoj me se plašiti…

Zorica Sentić

Ugasi tišinU

Photo ZORICA SENTIC