Nevidljiva borba sabljama

Svake noći se odigravala nevidljiva borba sabljama i noževima u mojoj sobi

 

 

Nevidljiva borba mačem i žena sa mačem

Imala sam dvadeset sedam godina, bilo je leto, vruće i sparno, kada je jedne noći počela borba sabljama. Ne znam kako bih to drugačije nazvala. Legla sam u krevet kao i obično. Prethodno sam se nežno i polako istuširala, topla voda koja klizi niz moje telo uvek me opuštala pred spavanje. Uradila sam sve ono što inače činim kada negujem svoje lice i telo. I legla sam da spavam. Moje poteškoće da sa lakoćom utonem u san postajale su mi svake večeri sve očiglednije.  Koliko god sam se opirala tom osećanju i prizivala zdrav razum u pomoć, svako veče sam neizbežno detektovala prisustvo nečega što me je tako čvrsto držalo budnom da nije bilo prilike da usnim do duboko u noć. Veoma često, nešto što više liči na polusan, a ne na san, stizao je rano ujutro kada je već svitalo. Tada sam upadala u čudne snove na par sati, često košmarne i iscrpljujuće. Uvek košmarne i iscrpljujuće. Za mene u to vreme i dugo posle toga, nije bilo ni predaha ni pravog počinka.

Ali te noći o kojoj sam počela da vam pričam, desilo se nešto neočekivano. Kako sam pokušala da se opustim i polagano uđem u ono stanje koje nas postepeno uvodi u san ili bar polusan, nešto me prenulo. A to nešto sam osetila kao udarac sablje posred stomaka. Premrla sam od bola koji je bio tako snažan i tako fizički da sam pustila zagušeni krik, a moje telo se potpuno zgvrčilo kao neko ko je taj udarac zaista i primio. Ni to što sam se potpuno rasanila nije mnogo pomoglo. Pokušavala sam da shvatim šta se dešava. Upalila sam noćnu lampu koja je mirno stajala na stočiću kraj mog kreveta, ali u sobi se ništa nije promenilo ni pomerilo. Sve je bilo isto. Isto za mojih pet čula koja su se potpuno obeznanila od pitanja šta se dešava. A ono nešto u meni što se nije obaziralo mnogo na zaključke mojih pet čula, bilo je uplašeno i na ozbiljnom oprezu, toliko ozbiljnom da sam primetila da mi se mišići jako zatežu i da se cela moja snaga mobiliše kao da se spremam na odbranu od sledećeg nevidljivog napada. Mislila sam da gubim razum, a uistinu, sigurna sam da nikada nisam bila prisebnija i fokusiranija na sve što me je okruživalo, kao i na sve što se u meni dešavalo. Nisam imala nikakav materijalan dokaz da se nešto neobično sa mnom i oko mene dešava. Svi drugi u kući su mirno spavali; moji roditelji, moj brat i moja baka. Bilo je besmisleno da ih budim i da pokušavam da objasnim šta se desilo. I znala sam da nemam vremena za to. Nisam uspela ni da se pridignem iz kreveta kako treba, udarci koje sam osećala kao sečivo sablje i stotine noževa nastavili su da se obrušavaju na mene. Bol je bio jeziv. Neizdrživ. Ni slutila nisam šta sve moja utroba zna. Ona je počela da se brani, da se bori, da se steže, da sprema zaštitni oklop, da amortizuje sve te silne udarce koji nisu prestajali da se obrušavaju na mene satima u mraku i tišini moje sobe. Uviđala sam da od bola i straha jednostavno povremeno iskliznem iz svog fizičkog tela i da se opet munjevitom brzinom vraćam u svoje telo kako bi nečim u sebi sprečila ono najgore. Iako tada nisam imala predstavu šta to najgore predstavlja za mene, samo sam bespogovorno slutila da mora biti da je tako.  Bila sam vođena instinktima i čulima koja ne spadaju u ovih pet čula, svima dobro znanim.

U ovoj mučnoj borbi sve je bilo potpuno preterano. Nisam znala ko i odakle me udara, nisam znala kako sečiva mogu da budu nevidljiva, nisam znala kome sam mogla bilo šta tako strašno da učinim da me sada stiže takva kazna, ako je to uopšte bila kazna. I kome ili čemu je bilo važno da me napada, da me tera do ivice ludila. Ništa nisam znala, u mojoj svesti nisam pronalazila nikakve razumne odgovore. Samo su se moji instinkti za samoodržanje izuzetno izoštrili i angažovali maksimalno sve svoje snage i moći kako bi me održali u golom životu. Da li su to bili samo oni, moji instinkti, i moja unutrašnja snaga i moć za koju nisam ni znala kolika je?! Ili je bilo još nekoga ili nečega oko mene, tada nisam znala. A ne znam ni danas, samo nagađam.

Vremenska distanca od nekog dramatičnog događaja u našem životu daje nam taj famozni osećaj da verujemo da to što se desilo tada u našoj ličnoj dalekoj prošlosti, sada bolje razumemo i sve to mnogo bolje vidimo kada se vremenski stvarno udaljimo od tog događaja. Divna zabluda i iluzija za ljude, ali tako neophodna za preživljavanje. Čitavi tomovi knjiga su napisani iz perspektive sećanja, divne, blistavo opisane i dočarane prošlosti. Da, istina je. Na kraju uvek ostaju samo priče i potreba za pripovedanjem. I ono sa čime smo kadri da živimo i da svoje rane malo ublažimo, ako je moguće i iscelimo. Ništa više i ništa manje od toga.

Borba sa sabljama i noževima se ponavljala svake noći bez izuzetka.

Sećam se da sam nešto o tome ispričala svojoj tada još živoj majci, ali neku blažu formu cele priče. Nisam želela da se suviše zabrine i da počne da strahuje za mene. Moja majka nije znala šta da mi kaže, njoj su takva iskustva bila potpuno strana i nepoznata. Ona je u blagosti i pitomosti svog karaktera i u širini i veličini svoje dobre duše uvek spavala čvrstim snom pravednika. Mogla je da usni kada god je to poželela. Pa čak i kada to nije želela. Nju je san stalno vrebao. Često je znala da zaspi, zadrema za stolom dok su gosti još bili pri večeri i čak bučno pričali i raspravljali se. Znala je da se povuče u neki ćošak i jednostavno zadrema. Mnogo kasnije sam shvatila da je ona imala jednog gospodara, a to je San. Samo njemu nije mogla ništa da odbije i zato je često sanjala budna i bivala potpuno odsutna duhom dok su joj oči bile otvorene, a telo se kretalo kao svako drugo budno telo. Doduše, malo usporenije i mekše, ali se kretalo. Viđala sam je odsutnu, blaženu u nekom njenom svetu koji je samo ona poznavala, dok obavlja neke svakodnevne uobičajene poslove. I kada bi ih privela kraju, uvek bi se sklonila u mir sobe i prepustila se dubokom snu, svom najdražem prijatelju i ljubavniku.

A ja, ja sam imala svake noći borbu sa nevidljivim sabljama i ta borba nije prestajala, iako sam bila na izmaku svih svojih snaga. Bila sam neopisivo iscrpljena od te borbe i nespavanja, a i to malo trenutaka preklopljenih očiju bilo je potpuno zastrašujuće, kao priče iz najneverovatnijih mističnih trilera i prilično nehumane naučne fantastike. Sećam se da su fizičke mučnine od psihičke i duhovne iscrpljenosti bile toliko jake, da sam u jednom trenutku počela intenzivno da želim da me lekari uspavaju anestezijom. Pazite šta želite, jer želje mogu da vam se ostvare kada ih potpuno zaboravite, što se meni i dogodilo. Razlog toj mojoj iznurenoj želji bila je činjenica da lekari ničim nisu mogli da me uspavaju. Nije postojala tableta koja bi mi omogućila bar kratak predah, i medicina se ovde osetila potpuno bespomoćnom i zbunjenom, a i potpuno beskorisnom. Lekari raznih specijalnosti nisu znali šta da misle. I to je bilo toliko očigledno i potpuno poražavajuće za mene koja sam očekivala pomoć sa te strane.

Borba sa sabljama i raznim nevidljivim sečivima, nevidljivim udarima se nastavljala iz noći u noć. Mislila sam da će mi kosti popucati i da će se meso na meni rascepiti i da ne postoji način da sve to preživim. Kada bi se bunovna budila iz tih košmarnih snova, često sam po svom telu nalazila velike i male modrice najrazličitijih oblika, mišići na licu i svi mišići na telu bili su toliko zgrčeni i napeti da sam zaista ličila na avet koja je stigla iz dugog ratnog pohoda, iz neke druge dimenzije, iz nekog drugog sveta. Teško je bilo živeti dvostruki život, danju prikrivati tragove strašnih noći i glumiti normalan život koji je uključivao čak i posao nasmejane,  vredne i odgovorne radijske voditeljke jedne zabavno-edukativne emisije koja je bila popularna i rado slušana. Trebalo je osmisliti i organizovati emisiju, pobrinuti se za goste i za uvek nove i sveže  teme. Zaista ne znam kako mi je uspevalo da sve to radim i da se svake noći suočavam sa onim sa čime sam se suočavala.

Jednoga jutra sam shvatila da dalje nije moglo više ovako. Donela sam odluku da nešto preduzmem, da nešto učinim. Moj razum je zaključio da bi pojačana fizička aktivnost i pojačani fizički umor mogao da mi pomogne da se okrepljujući san ipak vrati u moj život i da će ova ružna priča prestati.

Znala sam ako ponovo potražim lekarsku pomoć da će me uputiti kod psihijatra i da će mi dati lekove za nesanicu, što sam već prošla i što nije pomoglo.  Samo je sve postajalo još gore. Ali nisam se predala. Bila sam očajna, ali nisam se potpuno predala očajanju. Pokušala sam da kroz intenzivne sportske aktivnosti povratim unutrašnji mir i ravnotežu. Stalno sam ponavljala u sebi poznatu frazu: “U zdravom telu – zdrav duh“. Toliko sam želela da verujem da će mi to pomoći da sam bila disciplinovanija nego ikada. Svakodnevno sam lagano trčala najmanje pola sata, kako bih duboko disala i kako bih osetila čvrstu vezu sa zemljom dok se moje stope naizmenično spuštaju jedna pred drugu u harmoničnom ritmu. To mi je zaista prijalo. Išla sam skoro svakoga dana na razne programe vežbi u teretanu, na razne vrste aerobika, na plivanje i u duge šetnje. Izbalansirala sam svoju ishranu. Činila sam sve što sam smatrala da će mi pomoći. Jedino mi nije bilo jasno odakle mi energije i snage za sve te aktivnosti kada sam bila hronično iscrpljena i na ivici da se srušim i onesvestim od umora. Više puta kada mi je  pozlilo, pozivali su našu porodičnu prijateljicu, inače medicinsku sestru, da dođe i da me malo pogleda, da mi izmeri pritisak. Pritisak je više puta bio toliko nizak da sam ja po tome sudeći trebala da ležim u krevetu u nekoj blagoj nesvestici i potpunoj obamrlosti tela,  a ja sam se normalno kretala i govorila, samo sam imala mučninu i glavobolju. Zaista ne znam kako sam sve to izdržala. Sam Gospod to zna! Ja ne znam.

Noći su bile borba, svirepa, podmukla i uvek nepredvidiva za ono nešto u meni što je znalo da se bori sa tim nevidljivim silama. To nešto se ponašalo kao stari prekaljeni ratnik. Kao borac i vitez koji je već sve video i sve doživeo na raznim bojištima u raznim dimenzijama o kojima ljudi i ne sanjaju da postoje. Taj ratnik ili ratnica u meni  znala je kako će da nadmudri osećaj muke i stradanja, kome  ovozemaljska fizička i duhovna snaga nisu značile mnogo, jer je ona posedovala neku drugu snagu i moć, daleko veću od onoga što čovek misli da može da ima. I tako sam polako gubila osećaj za onu merljivu ljudsku snagu i ljudsku patnju, a sve više se razvijao osećaj potpuno nemerljive nadljudske snage i nadljudske patnje. Borba se vodila ili u mom telu ili izvan njega. Obe strane su znale šta rade, gde god da su se nalazile. Počela sam da shvatam da u sebi nosim tajnu, veliku i strašnu. Za mene strašnu. Jer nisam mogla da objasnim samoj sebi šta se to dešava, a da ne izneverim zdrav razum i svaku ljudsku logiku, a da pri tom ne izneverim sva racionalna i sistematizovana kodifikovana znanja. A tako sam želela da budem kao sav normalan svet. Ali to očito nisam bila.

Sve se nastavljalo po sada već ustaljenom šablonu. Noći su bile borba, dani su bili treninzi, vođenje emisija na radiju i sabiranje misli u fokus da ne bih prešla onu granicu posle koje se čovek više nikada ne vraća među normalne zdrave ljude.

Sve što sam činila preko dana bilo je obeleženo strahom od predstojeće noći, tako da je svaka istinska radost pobegla iz mene ne osvrćući se ni na časak.

Često sam se pitala:

– Gospode, šta mi se ovo dešava? Šta sam to tako strašno zgrešila?

– Gospode, zašto si me napustio?

– Gospode, hoću li se više ikada osećati kao čovek?

Nikakav odgovor nisam dobijala, a i ako jesam, ja ga nisam prepoznala.

Sve je bilo potmulo ćutanje, dok je neprikazani dželat radio svoje, a ja svim svojim znanim i neznanim silama i moćima pokušavala da ne postanem konačna žrtva.

 

Autor: Aleksandra Kosmajac