Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

Sukob civilizacija – Konfučijansko-islamska veza

Šta je to konfučijansko islamska veza u geopolitici i sukobu civilizacija. Države oružja i nabavka oružja

 

 

Konfučijansko-islamska veza

Sukob civilizacija - Konfučijansko-islamska veza u nabavci oružjaPrepreke ne-zapadnih zemalja u pridruživanju Zapadu značajno se razlikuju. One su najmanje za latinoameričke i istočnoevropske zemlje. One su veće za pravoslavne zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. One su još veće za muslimanska, konfucijanska, hinduistička i budistička društva. Japan je za sebe uspostavio jedinstven položaj pridruženog člana Zapada: prema nekim gledištima jeste na Zapadu, ali očito nije u značajnim razmerama od Zapada. One zemlje, koje se iz razloga kulture i moći ne žele ili ne mogu pridružiti Zapadu, takmiče se sa Zapadom razvijajući vlastitu ekonomsku, vojnu i političku moć. One ovo čine unapređujući svoj unutrašnji razvoj i sarađujući sa drugim ne-zapadnim zemljama. Najistaknutiji oblik ovakve saradnje je konfučijansko-islamska veza, koja se pojavila zbog suprostavljanja interesima, vrednostima i moći Zapada.

Gotovo bez izuzetka, zemlje Zapada smanjuju svoju vojnu moć; pod Jeljcinovim vođstvom isto je i u Rusiji. Međutim, Kina, Severna Koreja i nekoliko zemalja Srednjeg istoka značajno proširuju svoje vojne sposobnosti. One to čine kroz uvoz oružja iz zapadnih i ne-zapadnih izvora, kao i razvijanjem vlastitih vojnih industrija. Jedna posledica toga je pojava onog što je Charles Krauthammer nazvao “Države oružja”, a Države oružja nisu države Zapada. Druga posledica je promena definicije kontrole naoružanja, a ta kontrola je koncept i cilj Zapada. Tokom Hladnog rata glavna je svrha kontrole naoružanja bila uspostaviti stabilnu vojnu ravnotežu između Sjedinjenih Država i njihovih saveznika i Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. U nakon-hladnoratovskom svetu glavni cilj kontrole naoružanja je sprečavanje ne-zapadnih društava u razvoju vojnih sposobnosti koje bi mogle zapretiti interesima Zapada. Zapad ovo pokušava da postigne kroz međunarodne sporazume, ekonomski pritisak i kontrole prenosa naoružanja i tehnologije oružja.

Sukobljavanje između Zapada i konfučijansko-islamskih država zadržava se uglavnom, iako ne i jedino, na nuklearnim, hemijskim i biološkim oružjima, balističkim raketama i drugim sofisticiranim sredstvima za isporuku tih oružja, kao i sistemima za navođenje, obaveštavanje i drugim elektronskim sredstvima za postizanje tog cilja. Zapad unapređuje neproliferaciju kao sveobuhvatno pravilo te neproliferacijske sporazume i inspekcije kao sredstva za ostvarivanje tog pravila. Takođe preti i raznolikim sankcijama protiv onih koji unapređuju širenje naprednih oružja te nudi neke pogodnosti za one koji to ne čine. Pažnja Zapada se uredsređuje, što je shvatljivo, na one narode koji su stvarno ili potencijalno Zapadu neprijateljski.

S druge strane, ne-Zapadni narodi ističu svoja prava na nabavku i razvoj kojeg god oružja kojeg nalaze potrebnim za svoju bezbednost. Oni su takođe usvojili, do kraja, istinitost odgovora indijskog ministra odbrane na pitanje o najvažnijoj lekciji Zalivskog rata: “Ne borite se sa Sjedinjenim Državama osim ako nemate nuklearno oružje”. Na nuklearno oružje, hemijska oružja i projektile, gleda se, verovatno pogrešno, kao na potencijalna sredstva za izjednačavanje sa nadmoćnom konvencionalnom moći Zapada. Kina, naravno, već ima nuklearno oružje; Pakistan i Indija imaju sposobnost da ga razviju. Čini se da ga Severna Koreja, Iran, Irak, Libija i Alžir pokušavaju nabaviti. Visoki iranski zvaničnik je izjavio da bi sve muslimanske države trebale nabaviti nuklearno naoružanje, a predsednik Irana je 1988. godine navodno izdao nalog za razvoj “napadačkih i obrambenih hemijskih, bioloških i radioloških oružja”.

Od centralne važnosti za razvoj protivzapadnih vojnih sposobnosti je stalno povećanje vojne moći Kine, kao i sredstava za stvaranje vojne moći. Potpomognuta spektakularnim ekonomskim razvojem, Kina brzo povećava svoje vojne troškove i energično napreduje u modernizaciji svojih vojnih snaga. Ona nabavlja oružja od bivših država Sovjetskog Saveza; ona razvija dalekometne rakete; 1992. je testirala jedno-megatonsku nuklearnu bombu. Ona razvija sposobnosti za projekciju moći, dobavljajući tehnologiju za nadopunu gorivom u vahduhu i pokušavajući da nabavi nosač aviona. Njeno vojno jačanje i nametanje suvereniteta nad Južnokineskim morem izaziva višestranu vojnu trku u istočnoj Aziji. Kina je isto tako i veliki izvoznik naoružanja i tehnologije oružja. Ona je u Libiju i Irak izvezla materijale koji bi mogli biti iskorišćeni za proizvodnju nuklearnog oružja i nervnih gasova. Alžiru je pomogla da izgradi reaktor pogodan za istraživanje i proizvodnju nuklearnih oružja. Kina je Iranu prodala nuklearnu tehnologiju, za koju američka administracija veruje da može biti iskorišćena isključivo za stvaranje oružja te se čini da je Pakistanu isporučila delove za rakete dometa 300 milja. Severna Koreja već neko vreme ima program nuklearnog naoružanja, a Siriji i Iranu je prodala napredne rakete i raketnu tehnologiju. Smer toka oružja i tehnologije za proizvodnju oružja uopšte ide iz istočne Azije na Srednji istok. Međutim, nesto toka postoji i u suprotnom smeru; Kina je rakete Stinger dobila iz Pakistana.

Tako je zaživela konfučijansko-islamska veza i vojna povezanost, osmišljena kako bi među svojim članovima unapređivala nabavku oružja i tehnologija oružja potrebnih za suprostavljanje vojnoj moći Zapada. Možda će potrajati, a možda i neće. Međutim, trenutno je to, kako je Dave McCurdy rekao, “odmetnička pogodba, vođena proliferatorima i njihovim sponzorima”. Tako se pojavljuje novi oblik trke u naoružanju, između konfučijansko-islamskih zemalja i Zapada. U staromodnoj trci u naoružanju svaka je strana razvijala vlastita oružja, kako bi postigla ravnotežu ili nadmoć nad drugom stranom. U ovom novom obliku takmičenja u naoružanju jedna strana razvija svoja oružja, a druga strana ne pokušava postići ravnotežu, već ograničiti i sprečiti taj razvoj oružja, istovremeno smanjujući svoje vlastite vojne sposobnosti.

 

U nastavku: Posledice za Zapad

 

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: