Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Život

U čemu je suština života

 

Stvarno, u čemu je suština života?

Pitanje cele istorije i smisla ljudskog roda je u čemu je suština života

 

 

U čemu je suština života?

U čemu je suština životaParadoksalno je, ali je velika istina da čovek ne živi zbog sebe, već radi svojih bližnjih; oca, majke, dece i drugih članova porodice, i zbog drugova i prijatelja.

Kada jednom ode na večna lovišta, on ničeg nije svestan, ali bol ostaje onima koji su ga voleli i za koje je nešto značio.

Zato samoubice nisu nipošto hrabri i odlučni ljudi (razume se, ako to učine u normalnim okolnostima), već pre svega prema drugima bezosećajne i okrutne osobe, koje nisu vredne sažaljenja, već zaslužuju da budu prezrene.

S druge strane oni koji su sigurni da nisu voljeni, a pored toga su stari i bolesni, i teško pate u životu, nemaju razloga da se boje prirodne smrti, koja nije samo nešto neizbežno, što čeka svako živo biće, već i oslobođenje od muka i kraj svih patnji, posle čega dolazi beskrajno blaženstvo u vidu večnog mira, u kome nema ni patnje, ni bola, ni mržnje, ni zavisti, ni ponižavanja.

Na kraju dakle svi idu u raj, i oni koji su u životu bili zli, i oni čiji je život bio ispunjen dobrotom i plemenitošću, i to je, možda, najveća nepravda na ovome svetu.

* * *

Pojedinci (muškarci i žene) rađanjem daju svojoj deci samo telo, dok „duša“ dolazi od nekud sa strane.

Ono što sačinjava određenu ličnost, njeno „ja“, određuje ono što je u toku života „zapisano“ u mozgu, u svesti i u podsvesti.

Ako bi postojala mogućnost da sve ono što je u jednom mozgu zapisano „prepiše“ na jedan CE DE (CD), mi bi mogli da imamo „konzerviranu“ ličnost i nakon njene fizičke smrti.

Uzmimo dalje, da postoji mogućnost da sadržaj pomenute „konzerve“ možemo preneti u mozak nekog drugog čoveka, kojemu je predhodno „ispražnjen“ mozak (izbrisano sve što je u svesti i potsvesti bilo zapisano), mi bi pred sobom imali ponovo onog čoveka koji je već umro, i čije se telo, možda, već odavno raspalo. ( Ovo vredi samo ako zanemarimo predpostavku da se se mozak svakog čoveka formira na poseban način ostvarivanjem specifičnih veza između pojedinih delova mozga, a u tom pogledu mogući broj kombinacija je neizmeran)

Šta sledi iz napred rečenog?“

Naše dete koje smo rodili i odgajili, imaće u sebi onoliko naše ličnosti, određenije, našeg „ja“, koliko smo mu u toku našeg života preneli. Ako smo u toku života sa našim detetom imali dobru komunikaciju, ako smo sa njim dovoljno razgovarali, i ako smo u što je moguće većoj meri kroz razgovor preneli svoja iskustva, doživljaje, znanja i stavove prema određenim problemima i situacijama, naše dete će u svome „ja“ nositi više naše ličnosti, i naša ličnost će u većoj meri da produži svoje postojanje i nakon naše fizičke smrti. Da bi to ostvarili, mi moramo sa svojim detetom razgovarati o svemu već od malih nogu, i naučiti ga da sa nama komunicira.

U većini porodica, na žalost, verbalna komunikacija između roditelja i dece svodi se samo na najvažnije svakodnevne potrebe: hranu, odeću, novac, bolest i slično, dok se vrlo malo ili skoro nikako ne razmenjuju misli o osećanjima, predhodnim životnim iskustvima, i uopšte o svemu onome, što se ne odnosi na svakodnevne životne potrebe.

Zato se često dešava, da tek kad nam neko blizak umre, i njegova životna knjiga bude zauvek zatvorena, shvatimo da o mnogo toga nikad nismo razgovarali, i da je ta osoba puno toga što je znala i umela, za uvek odnela sa sobom u grob.

U tom smislu dobar savet je da treba razgovarati sa svojim bližim srodnicima, naročito onim starijim, o njihovom životu, doživljajima i životnim iskustvima, emocijama i o vremenu, i događajima koji su se zbivali u toku njihovog postojanja.

* * *

Važno je znati uspostaviti pravilan odnos sa drugim osobama. U razgovoru se ne treba ponižavati ali ni praviti suviše važan. Ne treba nametati svoju volju drugima, i treba uvek biti strpljiv i do kraja saslušati sagovornika, čak i ako se sa njegovim mišljenjem ne slažemo. Kada dajemo savete ne treba biti suviše uporan i nametljiv, a kada sa nekim pričamo, moramo se ograničiti i pružiti priliku sagovorniku da i on dođe do reči i iskaže svoje mišljenje.

U razgovoru treba izbegavati tužne i neprijatne teme i sve ono što čoveku može pokvariti raspoloženje. Nastojmo da kažemo nešto što će zračiti optimizmom i doneti radost. I u najtežim situacijama moramo se potruditi da ljude svojim govorom ohrabrimo, i damo nadu da će sve biti bolje nego što se očekuje.

Ako tako postupamo, nikada nećemo biti sami, niti će nas ljudi izbegavati, i uvek ćemo biti rado primljeni u svako društvo.

Istovremeno treba biti i oprezan i čuvati se lažnih obećanja. Nikome ne smemo preterano verovati, naročito onima koji previše obećavaju. Ne treba primati čast ni darove koje nismo zaslužili, jer nas to može kasnije jako mnogo koštati.

Treba se čuvati „glumaca“ i prevejanih lažova koji mnogo obećavaju a ništa ne ispunjavaju.

Nikome ne treba davati novac ni vredne stvari na pozajmicu. Setite se izreke: „Ako želiš izgubiti prijatelja, pozajmi mu novac!“

Zato pozajmite samo onoliko koliko možete prežaliti, ako vam se ne vrati. I kada nešto prodajete, ne dajte ništa na veresiju, i na poček, bez punovažne pismene garancije.

Kada sa nekim razgovarate, dobro pazite šta ćete kazati. Ako se radi o poverljivoj informaciji, nikada nemojte kazati od koga ste nešto saznali. I na kraju, pravilo svih pravila: Ono što ste kazali jednoj osobi, isto je kao da ste to kazali celom svetu, jer nema čoveka, a posebno žene koja je u stanju da tajnu sačuva i nikom ne kaže.

Svi navedeni saveti nemaju, nikakve veze sa reinkarnacijom, ali, ako ih se budete držali, imaćete sigurno manje problema u životu i manje ćete se nepotrebno nervirati, što će biti korisno za vaše zdravlje i pružiti priliku da duže poživite na ovome svetu.

U vezi razgovora i međuljudske komunikacije, interesantan je sledeći citat iz priče „Magla i mesečina“ od poznatog pisca Meše Selimovića:

„Imao je rijedak i dragocjen dar da ljude potčini riječima. Njegova priča je tekla mirno, povezano, sve je izlazilo jedno iz drugoga, kao da je odmotavao klupko konca, ali on se samo krio iza svoje priče, ništa nije naročito naglašavao, nije se smijao, nije se nametao, puštao je svoj tihi glas da tka i žubori između njega i njih, pojačavajući utisak kratkim jedva primjetnim stankama…“

Dodajmo ovome i sledeći odlomak iz priče „Trup“ Ive Andrića (Sabrana dela, knjiga sa naslovom „Žeđ“, Beograd, 1991., str. 93):

…..fra Petar je još uvek mogao da priča dugo i lepo, samo kad bi našao slušače koji su mu po volji. Nikad se ne bi moglo potpuno kazati u čemu je upravo bila lepota njegovog pričanja. U svemu što je govorio bilo je nečeg nasmejanog i mudrog u isto vreme. Ali, pored toga, oko svake njegove reči lebdeo je još naročit prizvuk, kao neki zvučni oreol, kakvog u govoru drugih ljudi nema i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kada je izgovorena reč ugasla. Zbog toga je svaka njegova reč kazivala više nego što ona u običnom govoru znači. ……..“

I u romanu „Gospođica“ Ivo Andrić daje opis ponašanja i govora jednog izuzetnog čoveka ovim rečima:

„Tiho ide, sporo se kreće, malo govori, ničim ne odaje šta misli (ni napor od mišljenja ne vidi mu se na licu), samo gleda čoveka pravo i, kao svi Hadži-Vasići, lako i jedva primetno trepće očima, i to tako milo i veselo da svaki sabesednik ima osećanje da je to znak naročite naklonosti i poverenja prema njemu lično.“

 

Branko Mićić Kondić – odlomak iz knjige „Razmišljanja o postojanju i životu“

 

6 komentara

  • U vremenu koje nastupa,ovo o cemu pisete treba da se uvede kao poseban skolski,ako ne i predskolski,predmet-sposobnost i vestina govora i komunikacije.Tempo kojim se zivi ucinio je da se elokventnost smatra dosadnom i nepotrebnom,a razlog tome je u jednom-pricanje postaje jednosmerno,naglasava se potreba da imamo slusaoca,ako se javi potreba za pricom,a vremena za slusanje drugog nema.Ili ce se izabrati to,ili ce se cutati.Vas rukopis je dobar podsetnik onoga sto cini kako kvalitetno roditeljjstvo,kako valjane medjuljudske odnose,mada,na osnovu utiska moje generacije koja je izmedju mlade i stare,problem individualizma i egocentricnosti postaje sve veci,i to je zalosno i vrlo tesko za izbeci.U svakom slucaju,nista nije nepromenjivo,i svaki trud se isplati.

  • @ Petkana,
    Tvoj prilog me podsetio na jedno moje iskustvo od pre 20 godina. Išao sam putem sa dve putne torbe. Prešao sam dva kilometra a predstojalo mi još toliko. Poželeo sam pomoć ali sam se usput počeo pitati, „Bože, da li sam ja ikada ikome pomogao?“ Nisam prošao posle toga ni 50 metara kada su se zaustavila kola i muškarac svojih, možda 35 godina, otvorio je vrata i rekao, „Hajde Louis, upadaj.“ Seo sam ali ga nisam poznavao. Objasnio mi je ko je dodavši da kada je bio mali dečak ja sam ubrao trešnje i dao mu.
    Znam da to nije bio jedini slučaj ali je moj princip bio da na učinjeno ne obraćam više pažnju. Ipak ovaj dogadjaj mi je rekao da ma koliko malu stvar učinili za nekog u tom trenutku, toj osobi to može biti jako važno i neophodno što izgleda nikada neće zaboraviti.

    Evo nekoliko priča drugih ljudi koji su imali svoja iskustva:
    30 years ago I was in a gift shop and saw this picture frame which was a clay cast of 2 hands holding the picture. The shop keeper saw me and said’ take this home with you. it looks right for you to have it.“ I told her I didn’t have the money for it and she said, when you do, come back and pay me then. I loved that framed but more, I loved her generosity and her trust that I’d have 20.00 for such a beautiful item AND that charactor to come back. I paid it off in a very short time and have that frame still, after countless moves and challenges. I have used that experience as an example in my own life and found that I have yet to be disappointed in passing „it“ on.
    I am tearing up reading these stories.Years ago,I took my two daughters along with their two
    friends to the circus.While waiting in line to buy the tickets,I said to them that I won’t be able to buy them anything else becauseI didn
    ‘t have enough money.Apparently,a man behind me with his family overheard what I said and
    paid for all 5 tickets.My children raised to their toes and kissed the man while their friends looked on with
    huge eyes.I never missed from that day on to do a random act of kindness and always this man popped on my mind doing so.
    8 yrs ago . I had to drive 1 and half hrs to get fired from my job. I had enough money that day and I went to Mc Donalds and got 2 burgers and a frie for myself and a drink. The job thing I wan’t worried about. But saw a guy on the median. I know he could have been scamming . But I had no money to give and had to drive and hr and half back home. I gave the guy the other burger and the fries and the drink. Told him thats all I have. I drove off. He may have scammed me . But you know what Karma did come back. I did get another job within 2 weeks and a better one after that. What goes around comes around. I didn’t do it because I expected something out of it. Yes I did. I had more at home to eat and he didn’t have anything. Pay it forward or what ever you can do. GOD knows and sees all. But don’t do it expecting it to reward yourself except for it to be the right thing to do and to make your self a better person
    I once stopped at a disabled car with a woman standing beside it, the car was out of gas and it was late at night. I went home got a can of gas returned and poured it in the tank. She took my name and promised to repay me to which she never did and I didn’t expect her to. Just don’t lie to someone that helps you.
    recently I had a lady at Walmart in line in front of me buying about $100 worth of school supplies. I commented „you must have a lot of kids“ and she said she was a teacher and these were supplies she needed for her classroom. Budget cuts made it so she had to buy them out of her own pocket. So, I bought them for her and told her „thank you“ for being a dedicated teacher.
    I remember my mom was at the checkout as a kid and we were really poor , she had maybe $50 for groceries . A guy we saw in the store must of overheard her say not to ask for anything because she had to spend out of the rent money to by food . He came up to her and told her to get as much as she wanted under $200 . We hadn’t eaten like that in a very long time , anyone ever have hunger pains?
    I had no job, lived in my car (no big deal to me), and would ask strangers for gas money daily. One day, one person said he would have to return with some cash. I sat in Starbucks and waited. The dude walked in after a while, dropped some cash on my lap, and left. After counting it, it totaled EIGHT HUNDRED DOLLARS. I used it to get a job, and then a better job, and then move to Oregon to meet my best friend, and get an even higher paying job. I owe that guy so much, he’s helped me realize some dreams. 🙂
    My Mother and I drove to Florida on spring break to visit a childhood friend she hadn’t seen in almost 20 years. On the way down we kept paying the toll for the person behind us. We would get all giggly and the attendants would just look at us like we were nuts. Somehow the same person ended up behind us for a great deal of the way, so finally we pulled up to the toll window and we were told that we had been paid for and gave us a small bag with a couple 20 oz sodas and some snacks and a note that said, „Thank you for making my day, I hope this makes yours. And your daughter laughs really loud.“

Ostavite komentar