Zen priče – Zen svakog trena

Šta je to Zen i kako je nastao. Osnovna načela Zen filosofije

 

 

Zen svakog trena

Zen priče - Zen svakog trena i učitelj zena Šta je to Zen

Učenici zena su sa svojim učiteljima najmanje deset godina pre no što se usude da podučavaju druge.

Učitelja Nanina poseti monah Teno koji je, prošavši svoje učenje, postao učitelj. Zadesi se da taj dan bude kišovit, pa Teno obu klompe i ponese kišobran.

Pošto ga je pozdravio, učitelj Nanin primeti: „Pretpostavljam da si svoje klompe ostavio u predvorju. Hteo bih da znam da li ti kišobran stoji levo ili desno od klompi.“

Teno, zbunjen, nije imao brz odgovor. Shvatio je da nije sposoban da svakog trena uz sebe ima zen. Posta Naninov učenik, učivši još šest godina da bi dosegao prisustvo zena u svakom trenu.

 

 

Šta je Zen?

Zen ((japanski: 禪|禅, japanski prijevod za Chán (tradicionalni kineski: 禪|禪; pojednostavljeni kineski: 禅|禅), sanskrit: dhjana – meditacija, meditativno zadubljenje) je jedna od škola kineskog mahajana budizma koja je na Zapadu postala poznata pod svojim japanskim imenom.

Škola je to ime dobila zbog naročitog naglaska kojeg stavlja na praksu negovanja uma. Reč zen, pored toga što označava ime škole, označava i svrhu njenih nastojanja, pa se tako često upotrebljava u značenju probuđenja, konačne istine ili prave prirode.

Zen budizam se ne smatra samo školom meditacije, već školom koja čuva i prenosi živu mudrost koju je Buda, probuđeni, dosegnuo sedeći u meditaciji pod drvetom prosvetljenja.

 

 

Osnovna načela Zena

 

Postoje četiri osnovna načela zena, u kojima je sažet pristup škole. To su:

1. Prenos znanja s učitelja na učenika mimo svetih tekstova.

2. Nezavisnost od reči i slova.

3. Direktno ukazivanje na um.

4. Uviđanje vlastite prirode i postizanje budastva.

Nezavisnost od reči i slova kao i poseban prenos mimo svetih tekstova kazuju da je zen, u svom značenju prvobitne istine, izvorne ili budinske prirode, s one strane reči, jezika, ideja i koncepata. U zen tradiciji se iskustvo izvorne prirode često uspoređuje s mesecom, a reči, jezik, ideje i koncepti koji ga opisuju se upoređuju s prstom koji pokazuje na mesec. Rečima i konceptima to iskustvo nikada se ne može do kraja iskazati niti opisati, jer to je nešto što svako mora iskusiti za sebe.

Međutim, pogrešno bi bilo na temelju ova dva načela zaključiti da zen odbacuje uobičajen način prenosa i nastavljanja budističke tradicije raznim oblicima zaređenja, preuzimanjem moralnih načela, pa i izučavanjem tekstova i poznavanjem učenja. Potreba za njima je nesumnjiva, no zen s pravom upozorava da ne smeju postati sami sebi svrha, čime se gubi duh učenja u korist njegovoga slova.

Dva preostala načela kazuju da je naš um izvorno um Bude i da Budu ne trebamo tražiti nigde drugde do li u vlastitom umu. Smirivanje i motrenje uma u procesu meditacije kroz sve njegove stadije – od raspršenog i usredotočenog pa do ujedinjenog – naposljetku vodi ka uviđanju njegove izvorne prirode.

Nešto što bi na neki način mogli smatrati načelom Zena je verovanje da zen praktikant ne mora da napreduje po nekoj određenoj proceduri, odnosno pravilima ili zahvaljujući iskustvu i provedenom vremenu. Naprotiv, nema pravila koliko dugo traje školovanje do realizacije. Nema ni nekih striktnih pravila za učenje učenika. Majstor prilagođava praksu učenja svakom učeniku, pokušavajući da od njega izvuče najbolje, i da mu prokrči najkraći put do samorealizacije. Istorija Zena je puna biografskih priča o realizovanim učenicima koji su jako malo vremena proveli u manastiru. Jednostavno, njihovi umovi su bili spremni da postanu Bude a Zen je bio samo okidač.