Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Život

Umro je mjesec. Maj 25 Dan Mladosti

 

 

„Umro je mjesec“

Začas stiže mjesec Maj. Surovo zelen i mirišljav! Potpuno nezainteresovan za ljudske boljke. Mlad i zelen!

 

Umro je mjesec 25 maj dan mladosti iMart mjesec je odzvanjao odjecima ludila. Snijeg se bacao sa nebesa. Otužna 92 godina se plazila zimom. Aco me nazva u petak i reče:“ Hajmo skijati“!? Nije mi trebalo ni par sekundi za odluku. Dovezao je maloDobrinje na krovu“ lade specijal.“ Alipašino polje je ječalo u sivilu. Trg solidarnosti 13. Parking popločan injem. Skotrljah se liftom sa petog sprata, sav  zauzet opremom. Rusko auto je primalo balkanski osmjeh ,ispod smrznutog nosa. Vožnja od 30 km do Bjelašnice,  se pretopila u ledom obložene serpentine. Dan, idealan za zagrljaj sa nebom. Nije bilo znakova nevremena. Samo se bezbroj stratusa rakolilo nebeskim plavim oranicama, šireći trake bijele boje u nedogled.

„Idemo sa vrha“ upita me brat.

 „Naravno, što sam pošao! Nećemo igrati klikera“!? Odgovorih ljubazno, jedva čekajući  žicu i obli vrh Bjelašnice. Smjestismo se na gondolu-trosjed i otkidajući pogled  sa visina, rasipasmo ga preko isprepadane grupe vitkih borova, koji, samo što se nisu zagrlili u šumsko kolo, kao kolo vilenjaka. Gore je duvao vjetar ludila. Kako siđeš sa žice, tako te podigne i smije ti se u lice, kao da hoće reći:“ E moj mamlaze, dole je tvoje mjesto, dole u kotlini“…Izvinuh se robusnom i kočopernom kovitlacu. Moj naklon, gospodine! Evo, odosmo mi…Na stazu krajnje desno, odosmo brzo i lako. Spuštanje…kao  preko tave, premazane maslacom. Tako redom, nekoliko puta… Savršen zagrljaj za jednu djevojku, zvanu Bjelašnica.

Tako smo ispratili Mart, koji se stidljivo ograđivao od događaja,bjelim pokrivačem, kaočaršafom od bjelog, raspršenog, inja…

Petog aprila nazvah Acu u rano jutro. „Vrlo je gadno! Spakujte nešto i hajmo odavde!

„Šta ti je!? Gdje odavde? Ma, ovo je samo mala frka. Proći će“

„Neće proći! Budale su isplivale! Hajmo“!?

„Ne brini! Sve će to proći“!

„Nema vremena, Aco! Hajmo“!

„Ne, ne. Paničiš. Dogovoriće se! Malo još vremena“!

„Aco, Mirjana mi je noćas rekla da se sklanjamo! Hajmo“!?

„Pretjerivanje! Ajde, moram još nešto uraditi“! Skinuo me je kao dosadnog insekta.  U kući su me gledali kao imbecila. Kako ići? Gdje ići i zašto? Jesi li ti normalan?

„Nisam baš normalan, ali trebamo ići odavde, pobogu! Čuli li ste pucnjavu u subotu!? Da li je dovoljno rečeno? Rafali su prevodili:“Bježite odavde“! Evo, bježimo… Ne, mi nećemo“!

Sasvim ošamućen, pukao po svim šavovima, sa jednom torbom u šaci ruke koja se tresla, prevezoh se četvorkom do autobuske stanice. Neke čudne uniforme su se vrzmale po peronima. Kupih kartu u jednom pravcu. Važila je do Čačka. Preko golgote. Preko 5 kontrolnih punktova. Preko  nedosanjanih snova. Preko raspršenih iluzija. Zaobiđosmo Višegrad i prijetnje rušenjem brane. Mada nije bilo zvanične granice, nekako se obrve opustiše kod gradića zvanog Zvornik. Srbija je preneraženo gledala kako joj se u skute podvlače izdanci istog naroda. Muka je blejala kroz musavi prozor. Kao da sam prošao granicu Švajcarske, dok se ostatak Evrope tresao u strahu. Malo odahnuh, gledajući obronke Sokolske planine, kako  crnogoricom  namiguje, kao da hoće reći: „E, kakvi ste vi papci“! Da! Nesumnjivo smo to i još mnogo više! Papci pređoše granicu! U Srbiju, brale… Pootpadaše ljuti okovi… Savršen prikaz ludila… Gospođo, da vam pomognem oko torbe!?„Nosi se u P…. materinu“!“E, hvala! Baš tamo sam i krenuo“..!

Svakodnevni  kontakt telefonom se ubrzo prekinuo. Srce je lupalo na vijestima RTS-a. Gdje smo, ko smo, šta smo!?“ Samo jedna hipnotisana gomila“. Put u središte ludila je uredno otvoren! Dobro došli…

Vojni avion, kojeg su vozili potpuno hrabri piloti, prevezli su, među hiljadama,  majke, braću, bratičine, bratiće… Batajnica je pružila utočište suzama! Ta 92-a je bila početak navodnjavanja: kap po kap-suzama.

Tetka  Stojanka je primala sve izbjeglo pod svoje skute! Stepojevac je bio „Meka“…

Začas stiže mjesec Maj. Surovo zelen i mirišljav! Potpuno nezainteresovan za ljudske boljke. Mlad i zelen!

Posle nekih telefonskih razgovora, noćpovede Acu do srpskih položaja u Lukavici. Sav razdragan, izašao živ, grli borce! „Samo smo takve čekali, prijatelju! Čuvate stanove!? Odlično!! Sad će te čuvati groblja!!“

Tako i bješe. Mjesec Maj 23. Aco izašao u noć iz Dobrinje. Prenoćio u Lukavici. Poslat na dopunu u Hadžiće. Prenoćio. Ranog jutra, sa još 14 sličnih, kombi  bjele boje, je  rulao lošim putem, između brda. Dok se prenosio blag razgovor sa kraja na kraj kombija, začuo  se štektaj mitraljeza!  Otvorila se zemlja! Puca malj odozdo i odozgo! Srce stalo! Svrbi metal!!!

Kažu : muslimanske snage pucale mitraljezima sa dva brda!

Kažu: kombi je bio šupljikav!

Kažu: ljudi su bili nasmješeni!

Kažu: ljudi su bili izrešetani!

Kažu: krv je bila crvena, kao i obično.

Kažu: Nisam znao!

Kažu: Došla je snajka sa bratičinom, posle 7 dana. Rekla je! Nisam shvatao. Potom… Urlao sam!!!…

Kažu: Varda je raznosila grlo! Hroptaj ugušen!

 Kažu: Aco!!! Bože, gušim se!! Svaka riječ je natopljena vodopadom!

25. Maj. Dan Mladosti. Valjda si zato i ubijen! Živio drug Tito! Živio dan Mladosti!

„Sarajevo, ljubavi moja“…J…te!!

Sahranjen u Hadžićima, u bliskom groblju. Sa Dejtonskim sporazumom, exhumiran isahranjen u groblju u Rudom. Ušuškan među ujacima, babom, dedom…ocem. Ostala je samo majka. Ona je već odavno kupila kartu u jednom pravcu. Na nadgrobnoj ploči, kao da piše: „Sine moj.. na prvom sam peronu!

Odavno su suze istopile dušu. Sve iznutra se okrenulo vani! Ne mogu više! Nema prostora za laž! Skriveni oblik postojanja je objavljen.

Sav sam izvrnut! Zemljo, primi me!

Hajde , Branislave, možeš ti to bolje!

Da, mogu! Dok koljena  lipte krvlju, ustajem, uspravljam se, jer… mogu ja to bolje!

Aco je poginuo 25. maja, 1992g. Na dan Mladosti… Imao je 35 godina. Porodicu sa dvoje djece.

Djeca ga se ovlaš sjećaju. Taman toliko, da je postojaoneki otac…

Rudo…Pa to je tu, veoma blizu… Još kadsu ti sahranjeni bližnji.. Pa, to je tu…blizu…

Crkva!? Pa i to je tako blizu! Skrenem sa utabanih staza, skotrljam na ulaz, uvučem se kao cuko i oborim glavu…“Gospode…sa mnom si, u meni si … dobro je“.

 

 

Dopisnik iz džepova prirode Branislav  Makljenović

Ostavite komentar

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280