Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

Dolazim ti kao fantom slobode

Život kao stihovi grupe Azra Dolazim ti kao fantom slobode ta te vodim … ravno do dna!

 

Dolazim ti kao fantom slobode ...Ne boj se, neću ti ništa! A i šta bi ti neko poput mene!? Meni samo treba stisak ruke. Ako vidiš taj jad u mojim očima, samo pruži svoje dugačke prste, upleti ih sa mojim i… ćuti, molim te! Sve je odavno ispričano, djevojko, ženo! Moj si zagrljaj! Kidam obrve, dok te posmatram. Dođi, beno! To sam ja! Malo moga bića. Skoro ništa! Ipak, to malo, ispod vrhova prstiju, pulsira kao vječiti nemir. Tu sam! Samo krajputaš niz makadamski drum. Misliš da mogu dalje!’. Ne! Nema tog puta. Krivina se zabila u ništavilo! Gdje si? Drhtiš mi u ruci. Zebnja mi zebe ispod oka. Vjerujem ti. Vjeruj mi! Mreža je prostrta ispod mrežnjače. Lijepa si! Da! Stalno zaboravim da ti kažem: “Volim te“! Dok ti oko baca pogled na liniju besmrtnosti, volim te! Drži me za prste, jer sam lagan kao sumrak kad se spušta sa planine. Drži me čvrsto, jer sam vazduh. Raspršiću se, prije nego budeš svjesna moga postojanja. Čudo moje! Volim svaku tvoju kretnju! Tvoj osmjeh zabijen u nebo, plavo i čemerno. Volim te, makar i ne volio nikog! Dođi, ušuškaj se ispod prebačene ruke. Moje rame je pjesma. Usne puštam da klize niz baršunastu kožu. Naježena i sva kao lasta, lepršava, letiš , ogromnih krila. Mila moja! Zarij se u lijevu pretkomoru i budi ekser, nosač sopstvene slike. Volim te! Prosto na pola umirem. Dok prolaze sjene…

Znaš li, koliko ti hoću pričati o ljubavi!? Ne, nemaš pojma! Sjene ćute hladne. Ljubav je bačena niz liticu, oko podneva! Sve do večeri je imala obris, tu dole, u ambisu.. Tu se sastaju i godine, hladne i bešćutne. Volim te dok pričaš. Volim te… dok voliš. I onda kada dođe loše doba i sve ode do đavola, volim te …

Mirišeš na limun, ispod vrata, sa lijeve strane. Na onom prevoju, glatkom i katastrofalno, nježnom. Volim te, dok se suza otkida od trepavice. Volim te, ptico selico, odlazeća. Noćas, dok magla behara preko mojih, istrošenih nadanja, snovi će, nadam se, dobiti krila. A, onda, potpuno u letu, sletiću ti na uho i reći… volim te.

Naložiću vatru u tvom šporetu, drvima suvim i čvornatim. Biću usijan, sav od žara. Biću mrva na tvom jastuku. Bože, sanjam!? Ne, budim se! Propadam i dok padam kao kometa, crtam trag u riječi: “Volim te“

Tuga? Rekoše da je to kuga. Lebdeća neman. Prostrana rupa u glavi. Kao kamena prerast, uokviruje misao o tebi, tek nastalu. Volim te. Zar ćeš pustiti da godine, fantastičnom brzinom, proteknu kroz potoke. I ako pokreneš neku buru, stijena sam, postavljena tačno pred tvoj talas. Zagrli me! Moćna i vlažna budi! Zaboraviš li riječi, evo mi ruke u tvojoj! Volim te!

Bledolika moja skvo! Zaurlaj pjesmu ratnika! Crveni Oblak ti dolazi kao fantom slobode da te vodi ravno do dna! Volim te! Hidro, čudesni jauku! Provedi me do rijeke Aheron i oslobodi me od lukavago! Uf! Volim te! I ovo srce, sazdano od preskakanja, preskoči po par stepenica i lupa kao terorista-samoubica! Kroz venu teče lava. Probudi se, prije nego zaspim, brezo moja bijela. Ljubim te u oko, dok ti lice nestaje ispod uličnih svjetiljki.

Vidiš li me, ovako malog? Dole sam, na dnu! Razmazan kao noć preko horizonta. Volim te, vučice, predvodnice stepskih vukova! Zavijam ti ispod uvojaka, crnih i dugih. Takve su i moje noći, skvo! Ipak, klizim ti sa linije vrata, tu, odmah ispod lijevog uha i propadam u kanjon, urezan između grudi. Raširenih ruku, kao u skoku sa mostarskog mosta, skočih u nepoznato. Dodirnuh prstima ludilo. Gdje sam? O, da! Tu sam! Volim te! Ruke!? Ruke kao grane, razgranatog drveća, grle misao. Grle neman! Put bez povratka je obilježen, markiran. Ne! Nikako ne volim priču, krckavu i bačenu u drugu stranu puta. Kada god pomislim da nisi- sa mnom si i u meni si.Volim te!

Večeras krvavim suzama plaču anđeli. Čuvam te, skupljam te u dlan. Ma, ne smijem da ga raširim, jer odlepršaćeš, ti , sobo puna očajanja. Ako se nekad probudim, vidjeću kroz dest malih prozora. Ostrvica, šiljata kao zub, bacaće oblake do nakostriješenih obrva. Kako si vitka, ljubavi! Silaziš duboko, dole, niz arteriju. Linija dlana je podvučena linijom života. Kojim putem treba poći? Ne! Nema puteva! Samo je rijeka puštena da plovi. Skvo! Ti si savršen krug sjećanja. Ti, ti si … ma volim te! Ti si samoća koja se zbraja. Ja bih mogo da mogu, ja bih znao da znam… Ja bih pustio suze da se same slijevaju… Idi bestraga!

Misliš, dok mi noć curi kroz sitne sate, misliš da postojim!? Ne! Nema me! Ugašen, u vrtači bez dna, sjedim smjeran i crvotočan. U dolini suza, plač je jedini izlaz. Lijepa!? Da, lijepa si! Vidim ti kosu, kako se plete oko mog, uf! mog vrata, zabijenog u nebo, kao april u maj. Eh, pletenico, volim te!

I kada krug se ocrta kompletan, kao obruč, bakarni, oko bureta, ljubi me skvo! Kvrgava oteklino! Bojim se da je dan prepušten noći, odavno. Budi invazija na moje snove. Nisam! Ne, nisam! Stvaran!? Ma ne! Virtuelan i treperav, kao mjesec kad je pun. Buđenje potpuno poznato. Kroz okna, oivičena zelenom, dolazi jutro-zlato! Kucni o drvo tri puta i –tu sam! Ma, tu sam ja od uvjek! Biću tu, jer…volim te-skvo! Probudiš li se u jutru u kojem nema nas, samo zažmuri, ljubavi. Volim te! Linija šturog dodira, dodiruje nas. Greben, razvučen i potpuno utopljen u pogled, stavio se u službu mraka. Noć se prepušta jutru, sva zaprepaštena. A jutro, Bože, jutro se skrilo u naručju skromnog ludila. Ne! Ne mogu te preživjeti! Bog mi te daje, Bog mi te odnosi. Zaokruženu snom, volim te … skvo!

 

AZRA – Ravno do dna

httpv://www.youtube.com/watch?v=ebPR8D8e7eY

Dopisnik iz džepova ludila:

Branislav Makljenović

 

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: