Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

 

Ene Brana!

    

Ćiro me izbaci na stanici Mrsovo. Mrkli mrak. Gvozdena beštija otklapsa dalje, ka Rudom, Priboju…Posle hučanja i  kloparanja, zarlauka tišina. Iznad Lima se širila široka koprena magle. Jedini sam putnik u prazno. Primičem se visećem mostu i podrhtavam. Preko njega, dok je dana prelazim brzo, bacajući krajičak  pogleda kroz razmakle grede. Odozdo me gleda zahuktala rijeka. Gledam i ja nju, onako zelenu, brzu i grgutavu… Noćas, kao da je suknula sjena preko Vranje. Zgrčen, blagim strahom obavijen, prelazim  most ćutke. Dole, ispod dasaka, vreba  Lim. Pretrčah u dahu! Sa druge strane Polimlje. Toplo me dočeka sa nanosima kuma. Onda lijevo…obuze me iskolačen mjesec, vireći iznad magle. Iskolačih se i sam na njegovu sjenu, hvatajući greben ka Kosovićima. Sve bukve i grabovi praviše strašila, dok sam skakutao poznatom stazom. Uhvaćen na grebenu, prepadnut od vlastite sjene, bacih pogled u Lim. Odsjaj crnila me posu…

Slava Bjelo Brdo 1

Provlačeći se šumom, kao kroz grandiozni košmar, bodrih sei istjerah kao bez daha, do groblja. A groblje, sa svim svojim stanovnicima, baci se klizeći u koljena. Debeli strah me pokri. Pređoh preko potoka, do Smrekovače. Ona, sva blještava i blago nakrivljena, namignui kao da reče: “Ne boj se, dečko“…

Čekalo me još par stotina metara. Kao kilometri! Sve što je moglo imati mrgudne sjene, imalo je! Poput vjetrenjača, crpilo je moj strah. Kroz hrastov gaj, umarširah do kuće. Šarov se oglasi! Vav, vav!

Kako priđoh i dozvah ga, tako rep krenu u akciju. Lijepi moj Šarov! Zagrljaj čupav i dlakav! Skakanje do brade! Iz prizemlja kuće se otvoriše vrata. Pojavi se Ilija, đedov brat. Proškilji u noć i reče:“Ene Brana, J…. cuko“!

Bradati lik poljubih, baš kao da je netom obrijan. Moj Ićo! Baba Zorka širi ruke! Ene ga Brane, Sava!! Čak i mačak , žućko, potpuno   prepariran, ispod šporeta, oglasi se sa „mjau“. Pogurena prilika babe Zorke , skupljene u 54kg raširi ruke i zavlada moćnom kuhinjom. „E , jesi šejtan, Brančilo  moj“…

Slava Bjelo brdo 2

Potpuni mir je obuzeo kuhinju. Sve ispod stropa je virilo  sa tri prozora. Svaki na šljivu, krušku, jabuku…

Pita me đed:“ Pa kako dođe? Pa ti si junak! Po mraku“?

„Ma jok. Nisam junak, nego sam blesav! A  ti malo uz šporet“?

A on uz šporet, sav se rasprostro, paleći cigaru, kao da je od zlata! Žuti duvan, uvijen u papirić, muljao je tamo, ovamo…dok su minute odlazile u beskraj… Mašicama, vadeći žar, privlači moćnom, trebinjskom duvanu, zvanom – škija … “Ih, što miriše“…

Noć… Vlažna i mutna, gledaše me ispod prastare kruške – Jerbasme. Tu, ispod je tor. Za ovce spreman obor! Dok Ravan odjekuje škakljavim zvucima, popadaše misli kao Petrovače… niz stablo, kvrgavo i crvotočno…

Dopisnik iz džepova prirode: Branislav  Makljenović

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: