Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Život

Marina i Tjentište 78-e

 

Marina i Tjentište ’78

Te 78-e je Tjentište povezalo rok end rol i ljubav, tu su se našli grupa Azra, Marina i moja osećajnost

 

Marina i Tjentište 78-eRockandroll  u cvatu! Veliki samit 1978 godine „Proljeće 13-og u decembru – ili bilo kog drugog“. U čast partizanima i  nadolazećem talasu sirove energije, upriličiše događaj u dolini, gmizavo hladne Sutjeske. Valjda, sve što je bilo slobodnih autobusa odvezlo je srednjoškolce u pravcu Foče, Maglića, Volujaka i  Zelengore… To popodne se bacalo suncem kao potrošnom robom. Hiljade mladih, blijedokožnih lica je vrvilo ispod spomenika, u čast bitke na Sutjesci. Velika bina je bila spremna. Već je sa razglasa odzvanjao rif domaćih rock stručnjaka. Autobus, Centrotrans firme, je dovezao i šarolik spektar likova iz srednje ekonomske škole, ala Sarajevo. Drugi razred. Kako je to bilo grčevito! I moj zagrljaj sa Marinom je bio isti. Znali smo da će svirati „Azra“. Zbog njih smo i došli. Bilo je još puno grupa u programu, ali „Azra“… Kroz gomilu unezvjerenih faca, kretali smo se, držeći ruku jedno drugom. Prsti, potpuno nježnih šesnaestogodišnjaka, su se ispreplitali do napregnutosti. Imali smo jedno drugo i voljeli se iz sekunda u sekund. Perućica nas je mrko gledala svojim, raspomamljenim ,šumama. Odvojiti naše prste, moglo se samo namjerom.

Svirka je počinjala u 18h. Naš autobus se vraćao u 20h. „Azra“ je  svirala od 21h. Još ne svjesni odluke, razbaškarismo se po livadama. Sutjeska je hučala, kao nekad. Onda dođe tih 20h. Svi uđoše u bus. „A Marina ko Marina, negirala me skroz“… U par rečenica se dogovorismo o ostajanju na koncertu, ma šta to značilo. I ostasmo! Dok su profesori prijetili kroz vrata autobusa, mi smo se kretali prema bini, osmjeha zadjenutog iza uha. Istorija se dešavala pred našim očima. Ređale su se grupe kao na Woodstoku. Užagrenim očima smo upijali atmosferu. Već, pomalo, hladno veče se spuštalo sa obronaka moćnih planina. Približavao se trenutak istine. Tačno  na vrijeme izađe Džoni Štulić sa klapom. Nema pozdrava, nema priče. Gitara krenu da kida vazduh. Poznati zvuci obuzeše gomilu. Sve je bilo u skoku.  „A sada, hajdemo svi  zajedno u noć“…

„Igy Pop“, Ravno do dna, A Marina ko Marina“…Vrisak se otima iz grla… Potpuno gluvi za sve okolo, ostadosmo ukopani u skakutavom plesu. Grlio sam Marinu kao drvo spasa. Kačila mi se o vrat, kao lemuri. Nije bilo pauza. Džoni je prašio kao lud. Jedva smo se stizali ljubiti između dvije pjesme, onako nahajcani i blesavi. Marina!? Da, sjećam se! Osim 16 godina, imala je ravnu, smeđu i dugu kosu. Oči obojene iskrom svjetla. Eksplozijom ljubavi mi je klizila pod ruku, dok sam je grlio nježno, skoro neprimjetno. „Dolazim ti kao fantom slobode, da te vodim-ravno do dna“! Odsvira to Džoni i  sišavši sa bine, propade ravno u bure istorije. Marina, par prijatelja i ja, ostadosmo u 22h zakovani u ništa. Nije bilo smještaja, nije bilo prevoza. Bio je samo, fenomenalni  rep tišine, posle zvučnog silovanja prirode. „Šta ćemo? Idemo pješke do Foče? Da, idemo“!

Krenusmo u taj, besmisleni čin. Ujutru smo bili u Foči. Kilometara-32. Žuljeva po tabanima-14.  Psovki-1048. Stopiranja auta u prolazu-28.  Ponuda, samo za Marinu-1. Jutro u Foči!? Ne sjećam se. Naišao je neki bus, pa smo se obreli u Sarajevu. Zbog žuljeva, nisam išao u školu sedam dana. Nisam pitao Marinu, koliko je ona imala žuljeva! Ništa joj nisam dao, osim tog grčevitog plesa i pregršt poljubaca. Marina, bila si kao maslačak, lepršava i nasmijana. Prsti prepleteni i drhtavi, puzali su ti oko tankog struka. Marina! Kako sam griješio. Tvoj nestvarni  lik je odlepršao, vrlo brzo, posle Tjentišta. Moj jadni um se skupio u ćošak glave.  Godinama posle, sreo sam te u kancelariji sarajevske „Elektrodistribucije“. Kakva žena! Udata! Popunjenih, nekada, čvornatih koljena. Srastali  smo jedno sa drugim , dok  su šesnaeste pucale po šavovima.

Dok sam joj dodirivao usne, lagano, odvodeći je ravno do dna –  Marina… negirala me skroz.

 

Dopisnik iz džepova ljubavi:

Branislav  Makljenović

 

Azra – Marina

 

Ostavite komentar

Ostavite komentar