Jastrebac u sivom kaputu

Izlet i uspon na planinu Jastrebac iznad Kruševca

Poslednji  utorak u godini, polovan i vrlo upotrebljen, izbaci nas iz Beograda vlažnim autoputem. Sa čika Perom za volanom, 30 osmjeha se širilo po sjedištima busa. Pregrš tžena žagorilo je jače od muzike sa CD. To je bio dobar znak! Hrlili smo u susret Kruševcu. Prosto klizili kroz  odsjaj naselja pored puta. Pauza na pumpi za kafu… Ne radi kafana, Popis! Kratak osvrt na WC,popravku toalete i puderisanje nosa, pa nastavismo dalje. Pojate, Ćićevac, Kruševac… Sa okrajka Kruševca skretanje za Kopaonik ili Jastrebac. Izabrasmo ipak Jastrebac. 

Kroz uspavano selo Buci, projezdismo penjući se, šumom obraslim, putem. Dočeka nas Ravnište, prazno i isprepadano vlastitim  sjenama. Još malo naprijed i vidjesmo planinarski dom kako namiguje prozorima sa potkrovlja. Prokuljasmo napolje. Na terasu izviri poznati lik, čekinjastih brkova. Domaćin Rile, sav razdragan što vidi toliki broj ženskog svijeta, raširenih ruku nas dočekuje. Moju malenkost skoro da nije ni primjetio.

„Rile, čuveni care moj, dobro veče“!

„Branislave, pa i ti si stigao“?  

 „Ha, ha! Ja samo u prolazu“.

Uvjek dobro raspoloženi  Jugoslav mi dade brojeve, pa smjestih, već pomalo nervoznu populaciju, u sobe. Večera je zakazana u 21h. Imali smo čitav sat za svečanu toaletu. Blago uzbuđenje je promicalo hodnicima. Restoran svečan i okićen. Stolovi  spremni da prime teret hranjivih đakonija. Utorak na izdisaju.

Posle jednog sata, stepenice su donosile lepršave haljine do ulaza. Vrlo brzo se okupi cijelo društvo. Muškarci u mnogo manjem broju, utopiše se  u grupama djevojaka, svjesni  svog, privilegovanog položaja. Aperitiv, mezetluci razni… Tako je krenulo! Potom  se začu žustra muzika sa CD i oči zasijaše. Hrabre dame izađoše na scenu, njišući kukovima i podignutih ruku. Nova godina je sada  mogla da dođe!

Dok se još nije zahuktalo, Goca mi predade novogodišnji paketić. U njemu hrpa emocija. Četrdest pjesama poezije, odštampanih na papirićima. Fenomenalno! Krenuo sam kao Deda Mraz kroz salu, dajući svakome da izvuče po jednu. Potpuni pogodak i oduševljenje. Ja sam dobio, maksuz,„Plavi Sanjar“ od Dobrice Erića. Nisam krio uzbuđenje. 

Već  pomalo siti i vrlo veseli, uđosmo u završnicu onog, polovnog, utorka. Pružio nam je dosta lijepog, pa je red da ga ispratimo domaćinski. Krenulo je da pršti od skakutavih ritmova. Ponoć nas srete sa upaljenim prskalicama. Oznojena lica se davahu usnama. Poljupcikao trešnje, padaju svuda. „Sretna Nova godina! Puno sreće, zdravlja, ljubavi, para“…“Sve najbolje vam želim! I vama, takođe“!

Redaju se čestitke sa puno lijepih želja. Ne svjesni, utrčasmo u  prvi dan 2014 godine uz zvuke trubača:“Sa Ovčara i Kablara“! Kad se malo stišao zvuk truba, doprje i nešto za ples. Imao sam zadovoljstvo to činiti sa par dama. Negdje oko 1h prvi cvjetovi  krenuše na spavanje. Dok se jedna ekipa tek zagrijavala, ostali su već bili u carstvu snova. Glasovi horskog pjevanja su odzvanjali do sitnih sati…

San mi nije bio saveznik te noći. Budan kao sova, osluškivah hučanje Lomnice, koje je dopiralo kroz malecki prozor u mojoj sobi-golubarniku. U jutro, spreman za akciju, mada zgužvanih  misli, siđoh na kafu. Riletova ekipa je odavno sve raspremila i pustila da se miris kačamaka raširi trpezarijom. Lijep način da se doručak  pretvori u praznik za želudac. Nisam bio jedini zgužvani izdanak. Mada, bilo je i svježih izdanja.

Kako god, okupismo se ispred doma, na malom proplanku i  u 10 h objavih pištaljkom pokret. Nekoliko planinarki je ostalo da šetka u blizini doma. Nama su se pridružili planinari iz Sombora i Novog Sada. Opet skoro 30…

Krenusmo lijepom stazom ka Sokolovom kamenu i Beloj steni. Već u startu neki htjedoše odustati. Veliki uspon, magla, vlaga…

Ipak, ubjedih da se ide dalje. I popesmo svi. Neki  prvi put. Dvije Ane sam morao krstiti planinarskim štapom po guzi. Vrlo lijep običaj. Izazvao je osmjehe koji su tjerali  gustu maglu.

Vidikovac Sokolov kamen je bio suprotnost. Samo siva koprena. U kratkom momentu stidljivo izviri Stracimir. Nastavismo do Bele stene. Jedni su hroptali zadihani, dok  sam grupu punu kondicije morao smirivati. Sretosmo planinare iz Kruševca. Imali su sunčan vrh. Nas je  jurila magla, kao „Ukletog Holanđanina“. Na vrhu malo snjega. Bjela i siva se prepliću. Dok smo pozirali za grupnu fotku, par sunčevih zraka se probi  i prosu po rumenim licima. Kao nagrada za napor i dobru volju. To nas časti planina, da je ne zapamtimo  zakopčanu u sivi  kaput. Pamtim je ja u svim izdanjima. Magla mi je falila u nizu. Dobio sam je! Mistična djevojka  nam je curila niz uvelo lišće, ogromnih bukava. Povratak je bio mnogo brži. Uz dovoljno opreza, spustismo se istom, serpentinskom stazom, koja   nam se tiho  podavala, sva mekana  i vlažna.

Pred dom stigosmo posle 15h. Zamolih sve da povuku iz šume, pored doma, po jednu granu. Posle ručka zapalismo logorsku vatru. Pred mrak je magla otišla nekom drugom u goste. Nastupi vedra noć.  Sve do večere se orila pjesma, tjerajući varnice u vazduh.

Večera pristiže iz vrijednih ruku domaćina. Posle obilnog ručka, večeru smo ubacivali lagano, sa užitkom znalaca. Sve je brektalo po stomaku. Sreća, krenu ponovo muzika, ples, pjesma, kolo… Izgibosmo od pokreta do jutarnjih sati. Jedan dio kalorija je potrošen. Holesterol se skida ujutru, na turi… Odjekivali su ženski vokali. Bogami i poneki muški. Povremeno je sve nadjačavao ratnički poklič Indijanske skvo iz plemena Komanči!Ijujujujujuju!!!   

Jelena je to činila maestralno, tjerajući sijalice na veselo žmirkanje.  Dok su se tijela preplitala u grčevitom plesnom ljuljanju, četvrtak je uzimao srijedu na očigled zabezeknutog mjeseca. Smiraj  se prišunjao pred zoru. Sobe pune milostivih kreveta, primiše sve umorne i grešne. Lomnica je ponovo hučala…

Za doručak sirnica i jogurt. Mirisi se sudaraju u nosu. Prije nje kafa, crna i vrela. Gužva u restoranu. Stigli su planinari iz PSD Jastrebac. Jutro poškropljeno zlatom. Sunce se baca u naručje svima koji promole glavu preko terase.  Proplanak ispred doma bliješti. Mi krenusmo na drugu stranu. Spustismo se putem do Ravništa. U jezeru su se ogledale breze i dva uspavana hotela. Trajal i Merima, nekad ponos kraja, prazno nas gledaju prozorima željnim vreve. Samo čuvar na velikoj terasi. Nekoliko  kučića je veselo mahalo repom. Kakva – takva dobrodošlica. Stazom koja budi sva čula, skoro lebdismo do crkvice svete Petke. Sklonjena u šumu, pored riječice Gračanica, još iz doba Osmanlija,  poticala je duhovnu dimenziju u akciju. Malo produžih pješačenje uz skakutavi potok. Sav se uzplahirio, hvaleći se bravuroznim igrarijama po dugačkim, crnim, stijenama. Ponekad se čak čuo i zvuk svetlucave vode u padu, ispod veselog žagora planinarki. Vratismo se do crkve. Ljupki, drveni mostić pređosmo u dva koraka. Malo zdanje nas dostojanstveno prihvati. Pripalismo svijeće. Život i smrt djeli sprat. U sjećanjima sve je isto.

Brzo prođe to jutro puno sjaja. Vraćajući se u dom, zabismo se u podne. Terasa i livada oživješe. Skoro da dođe i do sunčanja! Rile nam je spremao poklon za ispraćaj. Svadbarski kupus. U iščekivanju tog milozvučnog jela, popakovasmo rančeve i  spremismo sobe. ČikaPera je spremno otvarao gepeke. Mnogi su već razmišljali o ponovnom dolasku na ljeto. Jastrebac se smješkao brkatim nizovima borova.

Restoran veselo prihvati  dužnost ispraćajnog ručka.  Jelo, podivljalog mirisa, stiže i poče da golica želudac . Veoma hrabro, kašike krenuše u boj. Tu i tamo se i biber umješao. Po koja suza se ote, dok je vruć  kupus  klizio u nepovrat.

Tromi i skroz emotivni, oprostismo se od gospođa,koje su nam priuštile svojim rukama mnogo zadovoljstva. Rile se slikao sa jatom žena. Dok se autobus popunjavao, gledah  Jastrebcu pravo u oči i prošaptah: “Vidimo se uskoro, maestro“!

Ovog puta selo Buci bješe živahno. Pokazivalo je svoje atribute pored korita Lomnice. Siđosmo u Kruševac. Glavna ulica nam pokaza  spomenik Kosovskim junacima, Sabornu crkvu, lijepu zgradu opštine… Parking ispred Lazarevog  grada dočeka nas spremno. Mrak se već kačio o obrve, dok smo razgledali  ostatke utvrđenja i crkvu Lazaricu. Ljubazni čovjek iz prodavnice suvenira nam je osvježio istoriju. Na kraju, uđosmo u Narodni muzej. Mladić, po imenu Aleksandar nas povede na sprat. Postavka muzeja je bila nešto sužena, ali sasvim dovoljna da uživamo. Aleksandar se pretvorio u magiju pričanja. Srpsku istoriju iz doba Kosovskog boja nam predočio tako uvjerljivo i potkovano detaljima, da sam se par puta okretao iza sebe da provjerim stoji li negdje Miloš Obilić iz mojih leđa. Ne, to je krckao klima uređaj. Čas istorije će biti urezan duboko u ganglijama. I treba!

Zahvalih se neumornom slugi Srpske istorije, paodklapsah do busa. Udobno  smještanje u sjedala dade znak za polazak.  Brzo izađosmo iz začaranog grada, opet autoputu na dlan. Pera vozi glatko, kao hipnotisan. „Čika Pero, spavaš li“? Pogleda me blijedo i reče: “Spavam , spavam“.

Negdje na pola puta, pruži nam polučasovno utočište OMW pumpa. Ovdje su odavno sve popisali. Gužva stvorena povratnicima sa praznovanja. Dobrodošla kafa se točila nemilice. Povratak u Beograd je bio neminovan.

Bubanj Potoknas dočeka, uobičajeno, nezainteresovano. „Dobro veče! Koliko? 1600din. Hvala, prijatno“! Telefoni počeše pjevati razne pjesme. Neko nekog čeka u Skerlićevoj.

„Vi niste bili dobra ekipa. Bili ste fantastični! A ja? Nisam ni ja bio loš“.

Pred  Ustaničkom je trebala da izađe jedna gospođa. Odjednom poskoči pola autobusa. Nasta mala strka. Ispratih ih pozdravom. Ostatak društva izbaulja ispod hrama Svetog Save. Zvonik nas gleda s visoka, čudeći se užurbanosti ljudskoj. 

„Do viđenja! Hvala na druženju“!  Svi se ispozdravljaše  i prepustiše Beogradskim ulicama da ihodvuku u susret nadolazećem jutru.  Četvrtak, već ogrezao u hedonizmu, rado nas je prepuštao svježem petku, odlazeći  u snove, nemirne i  čangrizave …

Dopisnik iz džepova prirode: Branislav  Makljenović