Nestaješ

 

Kroz igle borovih grana,

Provlačiš se i treperiš.

Sjena visi preko dlana,

Dok uvijaš  se i crveniš.

Rub haljine pada po koljenu,

Odjek tvog smjeha crpi zrak.

Ko bi te ostavio tako voljenu,

U iskri svjetlate jede mrak.

Tvoja ulica je dobijala smisao,

Dok sam prolazio ispod oluka.

Tada, samo za tebe sam disao,

A iz oka je izbijala muka.

Potpuno vrela kidišeš na bore,

A koža se prostrla niz kosti.

Osjećam da si tu, negdje gore,

I da ta misao može me probosti.

.

Branislav Makljenović

 

The Doors – The End (original)

http://www.youtube.com/watch?v=JSUIQgEVDM4