Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

Noć

 

 

NoćŽice iznad trolejbusa cvrče strujnim performansima. Samo sam sjena, sa rancem na leđima. U njemu hrpa snova i propuh što prolazi kroz pokvarene rajfešluse. Pomislih da grad tone ispod kružnog toka, grleći Slaviju, onako okruglu i bucmastu. Ne! To sam propadah  ispod uleglog sloja asfalta, blještavog od, nešto malo kiše, koja je prije par časova padala.

„Gospođo, da li mi možete reći ,gdje se odmara napaćeni pogled, utorkom uveče“?

„Ju, strašno! Da li ste normalni“?

„Normalan? Ne, hvala! Možda samo četvrtkom“!

Ipak, ispratila me je sa podignutom lijevom obrvom, prateći liniju mog hodanja, pogledom od mrkog uglja.

Noć, umorna i hladna, stiže me pred Vračarom. Ulične svjetiljke mi namiguju u prolazu. Trotoari skaču ispod cipela. Skoro padoh i sam, okrećući se za parom predugačkih ženskih trepavica. Nisam ih uspio uokviriti pogledom. Već bijehu, sa par treptaja, odlepršale, negdje dole, ka željezničkoj stanici. Tu, na okretnici šarenih autobusa, sretoh sebe u neopranim staklima nekoliko izloga. Dok čekah 601, u kalkulator, smješten u očima, dodavahu se brojke: 511. 92, 46…koje se ne zbrajaju. Samo se otkidaju od stanične oznake, čupajući svjetlo iz mraka.

Bežanijska kosa, davala se Surčinskim poljima, dok su se avioni zarivali u nebo.A nebo, svod ogromne tame, uhvaćeno u sopstvenom curenju ka svitanju, obuhvati mi skvrčenu misao. Preko zarozane zavjese, zarozao se osmjeh, dajući snu prostor da potone…

Dopisnik iz džepova sna:

Branislav  Makljenović

 

 

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: