Srbi kao ratni heroji SAD – junaci negde tamo daleko u Americi

Kod nas malo poznati Srbi koji su kao vojnici postali ratni heroji Sjedinjenih Američkih Država

 

Ko zna koliko je Srba sa siromašnog Balkana kretalo u svet „trbuhom za kruhom“. U 19. i 20. veku veliki broj njih se iz ekonomskih, a posle II svetskog rata i političkih razloga iselio u SAD, u potrazi za svojim mestom pod suncem, želeći da ostvari ono što se obično naziva „američkim snom“. Gde god u svetu da su se nalazili, Srbi su uvek bili uzorni građani i odani državljani zemalja koje su ih „hlebom hranile“. Tamo su davali veliki doprinos privredi, nauci, kulturi, a u poslednjih nekoliko decenija i u sportu. Takav je slučaj i sa Srbima naseljenim u SAD. Međutim, često se zaboraavlja koliki je značaj srpskih iseljenika u vojnoj istoriji Sjedinjenih Država. Procenjuje se da je u oružanim snagama SAD od početka 20. veka do danas služilo oko 160.000 Srba, od kojih su neki stekli najviše vojne činove. Za učešće u ratovima i doprinos odbrani SAD ogroman broj njih je odlikovan najvišim vojnim odlikovanjima, a mnogi se ubrajaju među najodlikovanije vojnike u američkoj istoriji. Pred čitaocima revije Istorija je priča o nekoliko takvih heroja.

Srbi kao ratni heroji SAD - junaci negde tamo daleko u Americi

.

Teksaški ribar iz Sehešfehervara

Đorđe Šagić se rodio 1795. godine u Sehešfehervaru (Stonom Beogradu), u Madjarskoj. Po očevoj želji upisao se na Bogosloviju u Sremskim Karlovcima, ali je posle nekog vremena napustio školovanje da bi se priključio Karađorđevim ustanicima u Srbiji.

Po propasti ustanka 1813, Đorđe je pristupio Slavonskoj legiji, jedinici austrijske vojske sastavljenoj od srpskih vojnika iz Slavonije, koja je ratovala u Italiji. Legija se ubrzo raspala, a Đorđe je lutao po Evropi i na kraju došao do Amsterdama. Odatle se brodom prebacio u SAD 1814. godine. Kako nije imao novca za kartu, kapetan broda je nameravao da ga preproda kao radnu snagu, ali se on spasao tako što je, kada se brod približio fildelfijskoj obali, skočio u more, doplivao do obale i umešao se među mnogobrojne lokalne ribare. Verovatno se u početku svog „američkog života“ bavio upravo ribarskim zanatom, pa otuda i njegovo novo, američko ime Džordž Fišer. Legenda međutim kaže da je Đorđe, pošto se umešao među ribare, policiji koja je tražila odbeglog putnika, stalno ponavljao jedinu rečenicu na engleskom koju je u međuvremenu uspeo da nauči: „I am fisher!” („Ja sam ribar!“).

.

Poliglota i revolucionar

Ubrzo se Đorđe Šagić preselio u Teksas, koji je tada bio pod meksičkom upravom. Bavio se raznim poslovima. Bio je carinik, sudija, izdavač novina, pisac, trgovac, diplomata i član više gradskih odbora. Kao komesar za dodelu zemlje doseljenicima imao je zadatak da godišnje naseljava 500 iseljenika iz SAD i Meksika u Teksas. Zahvaljujući znanju grčkog jezika ostvario je dobar kontakt sa grčkim emigrantima i zaslužan je za to što je veliki broj Grka dobio zemlju i naselio se u Teksasu. Zbog toga ga je imenjak, grčki Kralj Đorđe I proizveo za počasnog konzula Kraljevine Grčke u SAD. Đorđe Šagić je bio i osnivač nekoliko masonskih loža u Meksiku i SAD.

Kao sekretar revolucionara Hoze Antonija Meksije, je zajedno sa njim u Nju Orleansu organizovao pokret protiv Meksičke vlade za otcepljenje Teksasa. Zato se smatra za jednog od prvih vođa Teksaškog pokreta za nezavisnost 1835/36. godine. Kasnije je postao major u Teksaškoj Miliciji. Učestvovao je u Američko‐meksičkom ratu od 1846. do 1848. godine, a u Američkom građanskom ratu (1861‐1865) bio je ratni dopisnik. Amerikanci, a pogotovo Teksašani, smatraju ga jednim od „očeva Teksasa“.

Đorđe Šagić se ubraja među retke intelektualce među američkim pionirima tog doba. Bio je predsednik „Nemačke unije“, filantropskog društva osnovanog 1840. Govorio je 14 jezika (pored srpskog, to su bili latinski, grčki, engleski, ruski, poljski, češki, slovački, mađarski, nemački, španski, portugalski, francuski i italijanski), pa se s pravom smatra najvećim živim lingvistom u SAD svoga vremena. U biblioteci Univerziteta u Teksasu čuvaju se knjige koje su pripadale Đorđu Šagiću (Zbirka Džordža Fišera), koje na marginama sadrže veoma vredne zapise i komentare koje je Šagić zabeležio.

Često se u američkim tekstovima o Đorđu Šagiću prenebregava njegovo srpsko poreklo. Pominje se kao „doseljenik“ ili „doseljenik mađarskog ili grčkog porekla“.

.

Džejk iz Carskoga grada Prizrena

Aleksandar Mandušić u istoriji SAD je poznatiji po svom amerikanizovanom imenu Džejk Aleks, jedan je od srpskih heroja američke vojske iz vremena I svetskog rata. O njegovom životu ne zna se mnogo. Rodio se u Prizrenu 1887. godine, ali u američkim tekstovima pored podatka da se taj grad nekada nalazio na teritoriji Otomanskog carstva, nažalost, danas stoji i napomena da se danas nalazi u „državi Kosovo“.

Mandušić, nastanjen u Čikagu, prijavio se u američku pešadiju 1917, kada su SAD stupile u I svetski rat. Kao kaplar u 33. pešadijskoj diviziji borio se u Francuskoj. Da bi bio primljen u vojsku i borio se na drugom kontinentu, morao je da dobije saglasnost svoje supruge. Ona nije pristajala na to, pa je Aleksandar Mandušić na regrutaciji slagao vojne vlasti da mu je ime Džejk Aleks i u rubriku bračno stanje upisao da je neoženjen. Istakao se hrabrošću u bici kod Čipili ridža 9. avgusta 1918. Posle više bezuspešnih juriša na jedno nemačko mitraljesko gnezdo, kada su svi oficiri i podoficiri njegovog voda bili ili ranjeni ili ubijeni, Mandušić je preuzeo komandu nad vodom i poveo vojnike u odlučujući juriš.

Dok je imao municije Mandušić je u borbi pucao, a potom se borio samo sa bajonetom na pušci i tako uspeo da usmrti petoricu Nemaca. Kada mu se bajonet polomio, nastavio je da se bori kundakom puške. Na kraju, Amerikanci su zauzeli i neutralisali nemačko mitraljesko gnezdo, a sam Mandušić je uspeo da zarobi 15 nemačkih vojnika.

Za vanredno pokazanu hrabrost odlikovan je Kongresnom medaljom časti, najvećim odlikovanjem u američkoj vojsci. Centar za obuku vojnika u rukovanju bajonetom u Fort Noksu danas nosi naziv Veliki Džejk Aleks Mandušić.

Ostalo je zabeleženo da je Mandušić 1946. napisao zahvalnicu uredniku časopisa Čikago Herald Ameriken, zato što su njegovi novinari pošteno izveštavali američku javnost o mučkom hapšenju i ubistvu đenerala Draže Mihailovića od strane jugoslovenskih komunista. Kada je 1959. godine preminuo, u vojnoj bolnici za veterane u Čikagu, o Mandušićevoj smrti i njegovoj hrabrosti pisao je magazin Tajm. Sahranjen je u manastiru Sveti Sava, u Libertvilu kraj Čikaga.

.

Antrfile

Natalija Nogulić (rođ. 1950), holivudska TV i filmska glumica (Zvezdane staze, Dosije iks, Zakon u Los Anđelesu, Čikago Houp, Hofa…) srpskog porekla, danas je jedna od najaktivnijih članova srpske zajednice u SAD. Ona je kći Vojina Nogulića, višestruko odlikovanog američkog heroja koji je učestvovao u iskrcavanju na Normandiju 1944. Po majci Jeleni, Natalija je unuka Aleksandra Mandušića (Džejka Aleksa). Natalija je 2000. godine napisala scenario i režirala, a njena sestra Danijela producirala, dokumentarni film o njihovom dedi, pod naslovom „Kaplar Džejk“.

.

Najodlikovaniji američki vojnik

Poreklo Luja (Luisa) Čukele, najodlikovanijeg pripadnika oružanih snaga SAD, do danas je ostalo kontraverzno. U američkim izvorima neretko stoji da je Luj Čukela poreklom Austrijanac, Sloven ili Jugosloven. Srbi i Hrvati smatraju ga svojim sunarodnikom. Prema nekim izvorima njegovo pravo ime je Lujo, a prezime Čukelja. Hrvati tvrde da mu je pravo ime bilo Vjekoslav, a Srbi Mihailo. Ime njegovog oca, prema hrvatskim tvrdnjama bilo je Ivan, dok Srbi tvrde da se zvao Đorđe. Majka mu se zvala Jovana (rođena Bubrić), a jedna od sestara Zora (ili Zorka, udata Dvoraček). Najviše misterije u Čukeljino poreklo uneo je on sam, jer je čitavog života na pitanje šta je po nacionalnosti izjavljivao: „američki marinac“.

Luj Čukelja se rodio u Splitu 1888. godine. Rano je ostao bez majke. Jedni izvori navode da je, zajedno sa bratom emigrirao u SAD još kao dečak 1900. godine, dok su prema drugima on i dvojica njegove braće emigrirali 1913, kada je Luj već završio gimnaziju i trgovačku akademiju. Njegov otac i tri sestre ostali su da žive u Splitu.

U Mineapolisu u Minesoti, gde su se nastanili, Čukelja se prijavio u američku vojsku, u kojoj je odslužio dvogodišnji profesionalni vojni rok od 1914. do 1916. godine i stekao kaplarski čin. Međutim, kada su SAD stupile u I svetski rat, Luj se ponovo prijavljuje kao dobrovoljac, ali ovoga puta u Marinski korpus (mornaričku pešadiju).

Sa 5. pukom američkih marinaca Čukelja je prebačen u Francusku, na Zapadni front. Učestvovao je u svim bitkama koje je njegov puk vodio, a naročito se istakao u bitkama kod Soasona, Beloa i Sent Mihiela 1918. Dva puta je ranjavan u borbi, ali izgleda lakše, jer nije odlikovan Purpurnim srcem ‐ odlikovanjem koje se u američkoj vojsci dodeljuje teže ranjenim vojnicima. Međutim, zahvaljujući svojoj hrabrosti i požrtvovanju, Čukelja je odlikovan mnogobrojnim drugim američkim i stranim odlikovanjima.

Ostalo je zabeleženo Čukeljino junaštvo u bici kod Soasona, u borbi vođenoj u šumi Rec, blizu gradića Viler Koteret. Tu je, kao mitraljeski narednik, komandovao mitraljeskim odeljenjem. Njegova jedinica tog 18. jula 1918. nikako nije mogla da probije neprijateljsku liniju. Vatra velikog broja nemačkih mitraljeza kosila je sve pred sobom i zaustavljala svaki američki juriš. U jednom momentu Čukelja je, i pored upozorenja saboraca, počeo da puzi ka neprijateljskom krilu. Uprkos jakoj neprijateljskoj vatri uspeo je da zaobiđe nemačke linije. Uskočio je u mitraljesko gnezdo i bajonetom na pušci likvidirao nemačke mitraljesce na tom položaju. Iz zaposednutog gnezda Čukelja je zaplenjenim bombama uspeo da uništi još nekoliko obližnjih nemačkih mitraljeskih položaja i tako otvori prolaz svojoj jedinici. Pri tom je zarobio dva mitraljeza i dvojicu Nemaca.

Za ovo i druga junaštva Čukelja je odlikovan sa 17 odlikovanja, od kojih su 2 Medalje časti (jedan je od svega 19 dvostrikih dobitnika ovog odlikovanja), zatim Srebrna zvezda, francuska Legija časti i dva Ratna krsta, kao i Orden Jugoslovenske krune.
.

Heroj u Pošti

Luj Čukelja je iz rata izašao kao potporučnik Marinskog korpusa. Oženio se i nastavio karijeru u Mornaričkom korpusu. Služio je u mnogobrojnim pomorskim bazama na teritoriji SAD i u inostranstvu, od Kvantika, Norfolka, Vašingtona, Kalifornije, Fort Noksa i Nešvila do Haitija, Santo Dominga, Filipina i Kine. Penzionisan je u činu pukovnika, kao poštanski intendant, 1940. godine. Međutim zbog ratnih prilika u svetu vraćen je u aktivnu službu mesec dana kasnije. Drugi svetski rat, pukovnik Čukelja, tada već pedesetogodšnjak, proveo je u bazama na teritoriji SAD. Penzionisan je ponovo 1946. a preminuo deset godina kasnije. Sahranjen je na čuvenom vojnom groblju u Arlingtonu. Danas mnoge ulice, putevi i trgovi u gradu Kemp Ležen u Severnoj Karolini nose njegovo ime.

.

Heroji Haljarda

U operaciji Vazdušni most, poznatijoj i kao Haljard, najvećoj akciji spašavanja savezničkih snaga iza neprijateljskih linija u Drugom svetskom ratu, pored boraca Jugoslovenske vojske u Otadžbini, učestvovalo je i nekoliko američkih oficira srpskog porekla. Za uspeh ove operacije, u kojoj je sa teritorije Srbije evakuisano preko 500 američkih pilota, sa američke strane najzaslužnija su bila dva Džordža ‐ Đorđe Musulin i Đorđe Vujnović.

Djordje Musulin se rodio 1914. godine u srpskoj porodici u Njujorku, a odrastao u Džordžtaunu u Pensilvaniji. Diplomirao je na Univerzitetu u Pitsburgu i bio profesionalni ragbista u Sent Luisu i Čikagu. Kao kapetan OSS‐a (Office of Strategic Services, preteča CIA‐e) Musulin je u maju 1944. bio član američke vojne misisje pri štabu đenerala Draže Mihailovića. U avgustu iste godine padobranom je spušten u okolinu sela Pranjani kako bi sa Mihailovićevim četnicima na terenu organizovao evakuaciju američkih pilota. Čitavom operacijom je iz štaba u Bariju, u Italiji, rukovodio njegov kolega, zemljak i imenjak, takođe oficir OSS‐a, Đorđe Vujnović.

Džordž Vujnović rođen je 1915. u Pitsburgu, kao sin emigranata iz Srbije. Nemačka okupacija Jugoslavije u aprilu 1941. zatekla ga je na studijama medicine u Beogradu. Sa suprugom, učiteljicom Mirjanom Lazić uspeo je da preko Turske, Jerusalima i Kaira, stigne u SAD. Nedugo zatim angažovala ga je američka OSS.

Posle rata Musulin je postao potpukovnik i radio je prvo za Obaveštajnu službu ratne mornarice SAD, a potom za Centralnu informativnu agenciju. Penzionosan je kao oficir CIA‐e 1974. Preminuo je 1987. godine.

Vujnović se posle rata naselio u Njujorku i bavio se nabavkom avio delova. Za zasluge u operaciji Haljard odlikovan je tek 2010. godine, kada je sa iste skinuta oznaka tajnosti, postavljena pre svega iz političkih razloga. Bronzana zvezda dodeljena mu je na ceremoniji u srpskoj crkvi Sveti Sava na Menhetnu. Preminuo je naredne godine.

Treći značajni oficir američkog OSS‐a srpskog porekla, koji je učestvovao u misiji Haljard, bio je Nik Lalić. Bio je učesnik brojnih tajnih operacija OSS‐a, posle rata je radio u ministarstvu trgovine. U toku misije Haljard Lalić se zbližio sa pripadnicima JVuO i
đeneralom Mihailovićem, a posle rata je u SAD vodio borbu da američke vlasti utiču na komuniste da oslobode Mihailovića iz zatvora.

.

Krajiški Dži‐Aj Džo

Jedan od velikih američkih heroja iz II svetskog rata Mičel ‐ Mič Pejdž takođe je bio Srbin ‐ Mihailo Pejić. Rođen je 1918. u gradiću Šarleroj u Pensilvaniji, u porodici srpskih doseljenika poreklom iz Krajine. Kada je ljudima pričao o svome detinjstvu uvek se rado sećao slike Kosovke devojke koja je visila u kuhinji njegovog roditeljskog doma. Takođe, sećao se i da je u detinjstvu, njemu i njegovom mlađem bratu Petru (Pitu), majka pričala o tome kako je „njihova krv tekla Kosovim poljem“.

Mihailo se 1936. godine prijavio u Marinski korpus SAD kao profesionalni vojnik. Posle 5 godina službe, po ulasku SAD u rat, prebačen je na Pacifičko ratište. Za junaštvo pokazano u toku Bitke za Gvadalkanal 1942. odlikovan je Medaljom časti, a za ranjavanje u istoj bici Purpurnim srcem. Učestvovao je i u Korejskom ratu gde je ponovo više puta odlikovan.

Mihailova jedinica je 25. oktobra 1942. godine na Gvadalkanalu branila aerodrom Henderson fild od daleko brojnijih Japanaca. Centar odbrane nalazio se na jednom brdu, na koje su Japanci jurišali čitav dan. U jednom trenutku Mihailo je ostao potpuno sam na položaju ‐ svi njegovi saborci bili su teško ranjeni ili pobijeni. Nije gubio glavu i nije želeo da se preda. Nastavio je da sam pruža otpor neprijatelju. Od oružja su mu ostala samo četiri teška Brauning mitraljeza, na četiri različita položaja. Čitavu noć jurio je od položaja do položaja, pucao iz mitraljeza, održavajući kod Japanaca utisak da na tim položajima ima još američkih vojnika osim njega.

Ujutro, kada je na brdo pristiglo pojačanje od svega 17 marinaca, zatekli su Mihaila kako leži ranjen i potpuno iscrpljen među leševima izginulih Amerikanaca i Japanaca. Te noći, Mihailo je sam pobio više od 200 japanskih vojnika. Međutim, setivši se Kosovke devojke sa zida svoje kuhinje i majčinih priča o Svetom Knezu Lazaru i Kosovskim junacima, ponovo je bio na nogama. Poveo je sedamnaestoricu saboraca u protivnapad i oni su herojskim jurišom odbacili neprijatelja i odbranili aerodrom. Ova bitka je u istoriju ušla ne kao Bitka za Henderson fild već kao Bitka za Pejdžovo brdo.

Mihailo Pejić, alias Mič Pejdž penzionisan je u činu marinskog pukovnika. Preminuo je 2003. godine u Kaliforniji.

Njegov lik poslužio je 1964. godine kao inspiracija za popularnu igračku ‐ lutku američkog vojnika poznatu kao Dži‐Aj Džo. G. I. Joe je skraćenica od izraza Galvanized Iron Joe. To je bio popularan naziv za američkog vojnika nastao kao kombinacija nadimka Galvanizovano gvožđe (materjala koji je u većini činio vojničku opremu) i popularnog imena Džo. Ova lutka, poznata i na našim prostorima kao kineska kopija američkog originala, kod nas je simpatično nazvana Džiajdžojac.

Džulija Gorin objavila je 2008. godine u američkoj štampi kritički članak na račun američke politike prema Srbiji, koji je apelovao upravo na ugled koji ima ličnost Miča Pejdža u američkoj vojnoj istoriji. Naslov članka bio je „Stidi se Ameriko ili Kako smo bombardovali Dži Aj Džoa“.

.

Admiralov masiv

Uspešnu karijeru u oružanim snagama SAD ostvarilo je još nekoliko Srba. Rade Grba (Grbić) prvi je Srbin dobitnik Medalje časti, najvišeg američkog odlikovanja. Grbić, rođen 1870. godine na teritoriji Austrije, odlikovan je 1906. godine za hrabrost koju je pokazao 1903, kada je na ratnom brodu Benington eksplodirao parni kotao.

Ed Radaković je u toku Drugog svetskog rata bio načelnik Obaveštajne službe ratnog vazduhoplovstva za područje Evrope.
Brigadni general Džordž M. „Buč“ Karamarković je bio višestruko odlikovani komandant u Vazduhoplovstvu Marinskog korpusa SAD i veteran rata u Vijetnamu. Kraj karijere dočekao je kao komandant marinskog Prvog Vazduhoplovnog vinga.

Po čuvenom američkom kontraadmiralu srpskog porekla, Stevanu Mandariću (1911‐2001), danas nosi naziv i jedan masiv na Antarktiku ‐ Mandarić masiv (80°41’S 157°40’E), visok 1860 metara. Mandarić je višestruko odlikovani heroj iz rata na Pacifiku, ali i iz civilnih naučnih operacija američke Ratne mornarice, kao što je bila operacija Duboko zamrzavanje 1955/56. godine.

.

Antrfile

Mele „Mel“ Vojvodić (1929‐2003) je bio general‐major Ratnog vazduhoplovstva SAD. Učesnik je Korejskog rata, u kome je imao 125
borbenih letova, i Vijetnamskog rata, u kome je bio jedan od petorice pilota koji su upravljali špijunskim avionima A‐12. Odlikovan je većim brojem odlikovanja, među kojima su i Medalja časti i Medalja za hrabrost u oblasti obaveštajne delatnosti, koju mu je dodelila CIA.

.

Hrabri Lazar iz Milvokija

U vreme kada se 1942. godine Mihailo Pejić junački borio protiv Japanaca na Gvadalkanalu, daleko odatle u SAD, njegovom sunarodniku Slobodanu Šijanu rodio se sin‐prvenac Lazar Šijan. U tom trenutku niko nije ni sanjao da će četvrt veka kasnije upravo Lazar Šijan biti veliki heroj i svojom mučeničkom smrću postati jedan od simbola vojničke hrabrosti među Amerikancima.

Roditelji Slobodana „Silvestra“ Šijana doselili su se u SAD iz Srbije. Slobodan je u Milvokiju, u državi Viskonsin, prvo radio kao radnik, da bi potom otvorio sopstveni restoran. Oženio se Džejn, ćerkom irskih emigranata i sa njom dobio troje dece ‐ sinove Lazara‐Petra (čije je amerikanizovano ime Lens‐Piter), Marka, i kći Dženin. Slobodan, a potom i njegovi sinovi, bili su poznati igrači američkog fudbala u svom gradu. Lazar je u sedamnaestoj godini sa svojim školskim klubom postao i gradski šampion.

Po svršetku srednje škole Lazar je završio pripremu u Pomorskom trenažnom centru u Bejnbridžu, da pi se potom upisao na Vazduhoplovnu akademiju SAD u Kolorado Springsu. Diplomirao je 1965, dobio čin potporučnika i postao pilot na mlaznom lovcu Fantom F4C. Drugovi iz srednje škole i rodnog mesta opisivali su ga kao momka iza čije se „fasade grubog ragbiste krije veoma osećajan mladić“. Njegovi drugovi sa Akademije govorili su da je bio „mentalno najčvršći čovek koga su ikada upoznali“. Po diplomiranju Lazar je sa svojim 366. borbenim vingom, iz sastava 480. taktičkog borbenog skvadrona upućen u vazduhoplovnu bazu Da‐Nang u Južnom Vijetnamu.

.

Srbin u paklu džungle

U toku Lazarovog 52. borbenog zadatka, bombardovanja položaja Vijet‐mina na teritoriji Severnog Vijetnama, njegovu letelicu je pogodila vijetnamska protivvazdušna odbrana. Avion je eksplodirao, ali je Lazar, iako teško ranjen, uspeo da se katapultira. Prizemio se u sred nepristupačne džungle, a neprijatelj je odmah otpočeo sa gonjenjem. Zbog velikih gubitaka, usled jake protivavionske vatre i prekida radio veze sa Šijanom, spasilačke ekipe su posle prvog dana prestale da ga traže i on je proglašen za „nestalog u akciji“. Naprsle lobanje i sa polomljenom rukom i nogom, Lazar je ipak uspeo da 46 dana izbegava zarobljavanje. Iznemoglog i izgladnelog, Vijetnamci su ga konačno zarobili, na Božić te 1967. godine, na oko 5 km od mesta pada. Lazar je prilikom sprovođenja u logor uspeo da onesvesti jednog stražara i pobegne. Vijetnamcima je ovog puta trebalo nekoliko časova da ga ponovo uhvate. U tim trenucima, verovatno su mu na umu bile reči kojima mu je otac Slobodan objašnjavao kakav je njegov narod: „Srbi su poznati po junaštvu. Žestoki su borci i jedan na jedan i jedan na pedeset.”

Lazar je sproveden u logor Vin, gde je bio izložen monstruoznoj torturi, ali neprijatelju nije odao ništa više od svog imena i čina ‐ onoliko koliko to dozvoljava Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima. Kasnije su u logoru o njemu brinula dvojica kolega pilota ‐ pukovnik Robert Krejner i kapetan Gaj Graters. Kada su ga prvi put ugledali nisu ga prepoznali, koliko mu je telo bilo unakaženo od mučenja. Sa dvojicom kolega Šijan je godinu dana kasnije prebačen u Hanoj, u zloglasni zatvor Hoa Lo, poznatiji kao „Hanoj Hilton“. Bio je u teškom fizičkom stanju, usled redovnog mučenja i nedostatka medicinske nege.

Lazar Šijan je preminuo 8 dana kasnije od upale pluća, iako postoje neke sumnje da je ubijen u toku mučenja. Sahranjen je u Vijetnamu, a njegov grob je otkriven tek 1974. Posmrtni ostaci su mu prebačeni u SAD i sahranjeni na vojnom groblju Arlingron Park u Milvokiju.
Nedugo posle Šijanove smrti, u istom zatvoru završio je i Džon Mekejn, kasnije senator i predsednički kandidat, koji je takođe zarobljen posle pada aviona. U svojim ratnim memoarima on je zapisao: „Mnogi od nas su u jednom trenutku popustili pod zlostavljanjem, ali kapetan Šijan nije. On je zakletvu poštovao do poslednjeg slova.” „Nisam upoznao Lensa Šijana, ali voleo bih da jesam. Voleo bih da sam imao samo trenutak da mu kažem koliko ga cenim, koliko mu dugujem što mi je pokazao, što je pokazao svima nama, šta nam je dužnost”, rekao je u jednom svom predizbornom govoru senator Mekejn.
.

Počasti i igra sudbine

Lazar Šijan je posthumno unapređen u čin kapetana. Odlikovan je Purpurnim srcem i Madaljom ratnih zarobljenika. Kada ga je odlikovao Madaljom časti, američki predsednik Džerald Ford je rekao da se pokojnom Šijanu ovo najviše odlikovanje dodeljuje „za vanredno junaštvo i neustrašivost veću od one koju je njegov poziv zahtevao, a koja ga je koštala života”.

U Lazarevoj srednjoj školi Bej vju, u Milvokiju, osnovan je stipendijski Fond „Lens Šijan”. Jedna spavaonica na Vazduhoplovnoj akademiji SAD u Kolorado Springsu od 1976. nosi ime Šijans hol. Svim novim kadetima se na početku školovanja ispriča priča o Lazaru Šijanu. Pentagon je 30. letačkoj brigadi dao Šijanovo ime. Od 1981. godine u svečanoj sali Ministarstva odbrane SAD najhrabrijim američkim vojnicima, podoficirima i oficirima dodeljuje se nagrada „Lens Šijan“. U početku je ova nagrada dodeljivana samo pripadnicima Ratnog vazduhoplovstva SAD, a kasnije i drugim pripadnicima američkih oružanih snaga. Žalosnom igrom sudbine neki od dobitnika ovog najprestižnijeg vojnog priznanja u SAD nagrađeni su za „junaštvo“ iskazano u toku operacije pod ciničnim imenom „Milosrdni anđeo“ 1999. godine. Ni Đorđe Šagić ‐ Džordž Fišer, ni Aleksandar Mandušić ‐ Džejk Aleks, ni Lujo Čukelja, ni Mihailo Pejić ‐ Mič Pejdž, ni Lazar Lens Šijan, kao ni nijedan od stotina hiljada Srba koji su u poslednja dva veka hrabro i časno služili u oružanim snagama SAD, verovatno nikada nisu ni sanjali da će njihova Domovina ikada zaratiti sa njihovom Otadžbinom.

.

U vrhu

Dvoje američkih oficira srpskog porekla danas se nalaze visoko u vojnoj hijerarhiji SAD. Brigadni general Ratnog vazduhoplovstva SAD, Tereza Đurić, danas je zamenik direktora Svemirske i obaveštajne kancelarije i Kancelarije podsekretara odbrane za nabavku, tehnologiju i logistiku u Pentagonu. Ona rukovodi programom strateškog planiranja programiranja svemirske odbrane, čiji je godišnji budžet vredan 12 milijardi dolara.

General‐major Ratnog vazduhoplovstva SAD, Geri Batinić, pomoćnik je komandanta za mobilizaciju pri centralnoj komandi Vazduhoplovnih snaga SAD za jugoistočnu Aziju. Oboje su u aktivnoj službi od 1983, odnosno 1978. godine. Na svu sreću nisu bili angažovani u ratnim operacijama koje su Oružane snage SAD vodile protiv Srbije 1999. godine.

Nikola Giljen

Tekst je publikovan u reviji „Istorija“ i nastao je kao deo naučno-istraživačkog rada Fonda „Princeza Olivera“   www.princezaoliverafond.org.rs