Dan  uvijen maglom – Vršačke planine i Gudurički vrh

Magla svuda oko nas a mi krenuli da planinarimo Vojvodinom. Uspon na Vršačke planine i Gudurički vrh

Zadrijesmo, skoro do Alibunara, kroz pramenove sivila.Na raskrsnicama strelice – Devojački bunar. Šta li se tu dešavalo!? Baš, kad pomislih da je kraj iluziji, uđosmo u grotlo. Siva, bez imalo jače, nas ophrva. Ulazak u Vršac, kao u crkvu, skroman i pognutih svjetala. Pitah Boru, vozača: “Vidiš li ti išta, čika Boro“?

Samo je isturio blagu liniju desne usne i rekao: „Ne, ne vidim ništa“

„Kuku meni, ako si ozbiljan“!

„Ma, opušteno“!

„Boro, ako završimo u Rumuniji, ti si kriv! Do duše, možemo na šoping, do Temišvara“…

Uđosmo u centar  Vršca. Hotel Srbija, sav snužden. Parkirasmo se na parkingu iza, dodajući malo bijele boje, sivilu bez kraja. Deset nas je bilo, i kao na zapovjed  izađosmo u curenje vlage. Dočeka nas Valter.Čovjek  zna sve o svom gradu! Toliko nas je i naučio! Saborna crkva, Vladičanski dvor, Muzej apoteka…

Puno lijepih i zgrčenih priča.  Kuda ide ovaj svijet…

Oslobodismo grad, oslobađajući sebe! Kroz sasvim mali broj pogleda, usnulih stanovnika, provukosmo se  pored katedrale.  Skretanje lijevo, pa desno. Mada kroz maglu, raspršiše se vinogradi… Sa svih strana lepet sivila.  Zeleno se jedva probijalo!

Na 3km  od planinarskog doma Bora reče: “Klizavo! Nema dalje“! Dadoh podsticaj!“ Ima dalje, ali pješke“! Šetnju  do doma, obilježi  ćaskanje“. Bora ode sa druge strane. Čekaće nas u Središtu. Pređosmo to brzo i nervozno. Da bude lijepa pauza za kafu! I bi! U domu lijepa, planinarska atmosfera. Dočeka nas i Čapa! Valter me odvede do svoje vikendice!  Kućica: 2,5 x 3,5. Tako ga pitaju, tako odgovara! Sve  je stalo u u tih nekoliko km 2! Čovjek nadležan za dom me provede kroz sobe. Žuto i plavo, sa posteljina se smješilo ka mom oku. „Ako se odlučite da dođete noćiti, evo soba i kreveta, u izobilju“…

Popismo tu, po kafu i neku domaću lozu… Vrlo lijep prijem!

„Valter, hoćemo li“?

„Idemo, Branislave“!

I onda, spusti se staza, kraj igrališta, malo blatnjava i smješna, puštajući  planinare da se igraju sa sjenama sivila…

Zadrijesmo u planinu, kao preko glatkog dlana … O, pa vi ste raspoloženi za pešačenje!? Jok, ti si…

Spuštanje, pa uspon i tako nekoliko puta. Vijugali smo prateći rep zmijolike staze. Samo su glasovi  sjekli tišinu i pomjerali  poneki list na grani. U dubini šume čula se motorna beštija. Sječa je bila u jeku! Kraj proširenog  puta, ubijena stabla, naslagana po m3, nizaše se u sivi beskraj.  Već  u 14h uzpentrasmo se i na krov Vojvodine. Gudurički vrh blijesnu  osunčan i snježan.Drveni vidikovac se šepurioiznad smrznutih stabala. Neki se popeše da bi gledali u prazno. Pojedosmo ono što bješe u rancu. Okupljanje kod obilježene kote, visine 641 m, završi zajedničkom fotografijom.  Potom, par metara niže, utonusmo ponovo u maglu. Silazak je bio brz i čavrljav. Noć nam je već stajala na ramenima, dok smo uplovljavali u luku manastira Središte. Bora se odavno parkirao ispred. Nešto  svjetla popaljenog između crkve i konaka, davalo je mističnu notu  cijelom  dvorištu. Monah, iznikao iz mraka, kružio je oko crkve i drvenim udarcima  pozivao na večernju molitvu. Priđoh mu skrušeno, zbog prekidanja i zamolih da uđemo u crkvu. Ljubazno pokaza na ulaz i jedne i druge. Uđoh najprije u onu smještenu u konaku. Potpuni mrak. Samo  kod  oltara svjetlost. Monasi  u molitvi. Cjelivah krst, sav naježen.  Savršen mir se spuštao sa oslikanih zidova. Bože, sa mnom si i u meni si…

Da ne remetim previše ustaljeni red, povlačih se ka izlazu. U tom trenutku monah, koji je pozivao na večernju, uđe i upali svjetlo u predsoblju. Ugledah dvije sjene u uglovima crkve. Glasovi su  milovali molitvu. Izađoh skoro na prstima, usaglašen sam sa sobom.

Stepenice obložene ledom, odvedoše nas do kombija. Potrpasmo se u već ugrijan prostor. Selo Gudurica nas je zvalo razlivenim svjetlima. Zamisao da subotu potrošimo do duboke večeri, u nekom od vinskih podruma, je propala. Četiri domaćina su nas odbila ,jer se nismo najavili! Može vino, ali klopa, ne! Kakav poslovan duh! Objavih ponovni  noćni pohod na Vršac. Gradska pivnica je nekada bila eminentna. Razočarenje! Prazno, sa nekoliko nezainteresovanih konobara. Cijene kao na Skadarliji. Ipak, nismo dali da nam otmu osmjeh. Unesenu toplinu u taj hladni prostor, uspjeli smo sačuvati.

Najzad, tih 6 sati, popodne, podiže nas, kao da je ponoć. Pozdravih našeg, dobrog domaćina. Valter tog dana nije branio Sarajevo! Stavljao nam je Vršačke ljepote na dlan. Das ist Walter!

Kotrljanje pored onog  Djevojačkog, a sasvim sigurno i Alibunara, je prošlo kao kroz maglu. Ne znam zašto!? Muzika sa CD je tekla u rasponu od  JJ  Caley do Nedeljka Bilkića! Tako raznježeni i pomalo umorni , zabismo se u Beograd. Potpuno nezainteresovan, iznikao iz bjelog, primi nas u vlažno krilo, ispod Hrama Svetog Save. Taj buket od 10 planinara, raspršio se ulicama grada. A ulice, optočene novogodišnjom čarolijom, primiše me u kočije broj 601 i prepustih se čitavoj ergeli sivih konja…

Dopisnik iz džepova prirode:

Branislav  Makljenović