Narodno sujeverje i praznoverje vezano za Svete Tajne Crkve

Masovno je prisutno narodno sujeverje, bilo kao pagansko verovanje ili kao pseudo crkvena verovanja i sujeverja vernika. To se zove praznoverje

 

Narodno sujeverje vezano za Svete Tajne Crkve

Za Srbe postoji uzrečica da su kršteni pagani. Kršteni a veruju u paganske stvari i obmane.

Krštenjem Svetim Duhom su Srbi postali hrišćani ali žive paganski. Kao i pagani, puni su besmislenih rituala i praznoverica koje pripisuju tradiciji, predačkom predanju, naizgled očiglednom simbolizmu, lažnom duhovnom svetu. Takvo narodno sujeverje i praznoverje je i verovanje u snove, simbole, amajlije, stavljanje crvenog konca oko ruke, ostavljanje novca na ikonama, hranjenje pokojnika na grobu, i tako redom.

Najčešća uzrečica kojim te radnje opravdavaju je „valja se“, „treba se“, „tako mi se čini“ a da nisu ni svesni a ni ne znaju šta rade i koliko je to Bogu mrsko.

Jedno posebno zabrinjavajuće narodno sujeverje je vezano za Svete Tajne Crkve i crkvene obrede kojima vernici daju iskrivljeno značenje, u kojima traže neki znak, potvrdu, tumačenje. Sve su to i grešna razmišljanja i grešna dela lišena razuma.

 

Narodna sujeverja vezana za Svete Tajne Crkve i objašnjenje besmislenosti takvih verovanja

Sveta Tajna Krštenja

Po crkvenom pravilu gotovo odmah posle krštenja detetu se odseče pramen kose. Poznato je da se pritom kumu daje vosak kojim on obavije odsečene vlasi novokrštenog deteta, a kasnije ga po običaju baca u kupku sa, vodom. Čim sveštenik završi krštenje i sve obrede vezane za njega, kum odmah otvori četvore oči i gleda u vodu, nestrpljivo želeći da sazna da li je vosak potonuo. Treba reći da je vosak lakši od vode, tako da nikada ne može u njoj potonuti, ali kum se može prevariti u prvom momentu kada je vosak bačen, ponekad i malo jače i sa dovoljno velike visine, pa može na trenutak potonuti.

Ne daj Bože da kum upravo u tom trenutku uspe da pogleda u vodu i vidi da vosak nije na površini. On odmah obaveštava o tome roditelje i to je, po njihovom mišljenju, znak da dete neće dugo živeti, te roditelji od tog trenutka počinju posebno da se brinu o detetu, da ga paze i maze, i da ga na kraju sasvim razmaze. „Još samo malo da se nagledam moga milog deteta – govori rastužena majka – možda će mi uskoro umreti!“ Takvo neprijatno ubeđenje se teško i veoma sporo iskorenjuje kod roditelja.

Svete Tajne Pokajanja i Pričešća

Mnogi veruju da blagodatno dejstvo ovih Svetih tajni traje šest nedelja, pa su prema tome ubeđeni da se nema potrebe ponovo pričešćivati pre nego što istekne tih šest nedelja, pa makar čovek bio i na samrti. Ali grešno je ne znati pravu istinu, a to je da čovek ne samo u toku četrdeset dana, nego i u samo jednom danu može načiniti mnoge grehe: Ko je to čist od greha? Niko, ako i jedan dan proživi na zemlji – kaže se u Svetom Pismu (Knjiga Jova, 14, 4-5).

Ima dosta i malovernih koji se boje da prime Sveto Pričešće, jer ne mogu „podneti“ tu Svetu Tajnu. Po njihovom mišljenju čovek pre pričešća celih šest nedelja treba da živi kao pravi otšelnik, da izbegava gotovo bilo kakve odnose sa porodicom. „Ja imam decu, oče, – obraća se svešteniku jedan od njih – imam posla, desi se da ne izdržim pa podviknem na njih, pa vas molim da me ispovedite, ali i da me oslobodite pričešća, jer ga nisam dostojan!“

Ti mu kažeš: „Pa kako su prvi Hrišćani svake nedelje bili spremni da prime Svete Tajne?“

Odgovor na takvo pitanje je uobičajen: „Oni su, možda, bili bolji od nas, a mi smo mnogo grešni“, ali to je samo opravdanje za maloverje i nespremnost da se živi istinskim hrišćanskim životom svakodnevnoga podvizavanja.

O Sveštenstvu

Mnogi nisu svesni važnosti svešteničkog čina i nemaju dovoljno poštovanja prema onima koji nose taj čin. Ide, na primer, sveštenik ulicom, pošao kod svog parohijanina, možda da poseti bolesnika, ili iz nekog drugog razloga, i naravno, usput sreće mnogo ljudi koji idu ulicom nekim svojim poslom: „E ljudi, – kaže jedan od njih svome saputniku i menja se u licu – ide nam pop u susret, to je loš znak“. Ili: „Pop nam je prešao put, znači neće se na dobro završiti ovo što smo započeli“. Rukovodeći se takvim sujevernim pomislima mnogi na svoju sramotu bez ikakve griže savesti, umesto da se učtivo poklone, oni ljutito govore svešteniku, kad ovaj hoće da pređe put: „Stani, pope, prvo ja da prođem, posle ćeš ti“.

Naravno, svešteniku je poznato narodno sujeverje i razlog takvog obraćanja. A neki se čak sa negodovanjem vraćaju kući, kada na putu još izdaleka ugledaju sveštenika. Eto, takvo duhovno slepilo postoji u narodu. Prolazeći mimo sveštenika, naročito ako on ide sa Svetim Darovima da poseti bolesnika, zašto ne bismo sa poštovanjem skinuli kapu i učtivo mu se poklonili, i njemu i Svetim Tajnama koje su mu na grudima skrivene, zašto ne bismo uzeli od njega blagoslov? Tada bi preko sveštenika i Gospod blagoslovio nas i naš posao da ga uspešno privedemo kraju.

Interesantno je razmotriti poreklo ovog ružnog i u svakom pogledu žalosnog sujeverja. Istorija svedoči da je ravnoapostolni Vladimir, primajući hrišćansku veru, naredio da se pre svega krste njegova deca, a zatim i svi Kijevljani. Međutim, narod je toliko vekova pre toga vegetirao u paganskim verovanjima koja su podsticala najgnusnije poroke i podgrevala potpunu razuzdanost svih ljudskih strasti, i nije tako lako pristajao da prihvati pravila nove vere, jer su ta pravila propisivala moralnu čistotu i strogo uzdržanje. Sveštenstvo je obaveštavalo Vladimira da ne ispunjavaju svi njegovu kneževsku volju i da mnogi i dalje ostaju u ranijim zabludama. Vladimir je strogo kažnjavao narodnu tvrdoglavost, tako da je i sveštenstvo pored sveg svog staranja u obraćanju zabludelih u slučaju potrebe moralo da primenjuje i stroge mere, u skladu sa duhom toga vremena. Upravo tu se, po svemu sudeći, krije poreklo današnjeg sujeverja u pogledu susreta sa sveštenikom.

Kroz istoriju je isto ovo sujeverje našlo pogodno tle u raskolu. Poznato je da niko nije toliko mrzeo pravoslavne sveštenike, kao raskolnici koji su se borili protiv Svete Pravoslavne Crkve. Krećući se kroz narod oni su, prirodno, još više podgrevali u njemu predubeđenje protiv pravoslavnog sveštenstva, pa tako i sujeverje, vezano za susret sa sveštenikom i monahom. Ovo sujeverje je po svome štet-nom uticaju pogibeljno za moral, jer ga razjeda i odvaja od vere i srdačne predanosti Crkvi i njenim služiteljima.

Pa ipak, mnogi možda i ne podozrevaju da pridržavajući se pomenute predrasude oni u stvari oživljavaju mračne paganske običaje i verovanja, i daleko je lakše naći opravdanje za tadašnje ljude koji se nikada nisu sreli sa Hrišćanstvom, nego za ove savremene, obrazovane, koji su imali sreću da se od detinjstva upoznaju sa hrišćanskom verom. Međutim, oni ne samo da su prihvatili toliko grubu predrasudu paganske prošlosti, nego su joj još dodali i druge praznoverice. Pri susretu sa sveštenikom, jedan pljuje u stranu (pu-pu-pu), drugi ga dočekuje psovkama, treći se drži za dugme, četvrti baca iglu. Inače, sa iglom je kod naših sujevernih ljudi povezana mračna misao o nekakvoj svađi ili nesreći. Često smo imali prilike da vidimo kako neke sujeverne žene neće da daju muškarcu za uspomenu iglu, jer može doći do svađe, ili će onaj koji uzme iglu doživeti nesreću.

Nešto nalik na takvo sujeverje može se naći u paganskim verovanjima naših predaka. Iz najstarijih istorijskih zapisa vidi se da su naši preci, dok su još bili neznabošci, naročito poštovali zlato i kada su se kleli, stavljali su zlato kraj nogu svojih idola Peruna i Velesa, proklinjući sami sebe da postanu žuti kao zlato ako naruše zakletvu. Tako je veliki knez Svjatoslav, sklapajući 971. godine dogovor sa Cimishijem u ime svih Rusa, u tome dogovoru između ostalog naveo sledeće: „Ako ja ili neko od mojih podanika ne ispoštujemo ove uslove, neka nas stigne prokletstvo od boga u koga verujemo, od Peruna i Velesa, stočnog boga, i da budemo žuti kao zlato, i sopstvenim našim oružjem posečeni“.

Znameniti ruski istoričar Karamzin, objašnjavajući ove reči, kaže: „U našem jeziku zlato je dobilo naziv od žute boje. I u prevodu naše Biblije reč „zlatenica“ (na srpskom – „medljika“) upotrebljena je u značenju žuči: Bih vas sušom i medljikom (na slovenskom – „zlatenicom“, a pored je dopisano: „žutom bolešću“) (Knjiga proroka Amosa, 4, 9). „Da budemo žuti“ je isto što i „da budemo mrtvi““. Ovi citati pokazuju kakav je strašan značaj imalo zlato sa svojom žutom bojom u životu i verovanjima naših predaka-pagana. Ono ih je podsećalo na užasne nesreće koje su ih čekale u slučaju narušavanja ili nepoštovanja datih zakletvi.

Sveta Tajna Braka

Za vreme obavljanja ove Svete Tajne od sveštenika se traži velika pažnja, jer ako se slučajno ispusti burma jednog od mladenaca, po narodnom verovanju će to značiti da će onaj čija je burma ispuštena umreti ubrzo posle sklapanja braka.

Ako neko od mladenaca sam ispusti svoju burmu, to je njihova nepažnja, ali ako sveštenik ispusti, onda je to neposredno delovanje Promisla Božijeg i mladencima ostaje samo da se pokore volji Božijoj i očekuju gorke posledice takvog nehotičnog slučaja, mada su u stvari sve to sami izmislili.

Isti takav značaj se u našem narodu pripisuje slučaju kada sveća jednog od mladenaca gori brže. Narod veruje da će onaj čija je sveća više izgorela pre umreti od svog bračnog druga.

U maju mesecu se u narodu izbegava sklapanje braka, jer će se oni koji se venčaju u tom mesecu tobože čitavog života zamajavati, to jest loše živeti. To nije ništa drugo do besmisleno i smešno verovanje, nastalo zbog slučajne sličnosti među rečima.

Sveta Tajna Jeleosvećenja

Ovu Svetu Tajnu mnogi ljudi iz naroda smatraju nepotrebnom ili joj pribegavaju samo onda kada već ne postoji nikakva nada na ozdravljenje bolesnika, ili on već više ne zna za sebe. Uzrok tome je praznoverica da će onaj koji je osvećen jelejem uskoro obavezno umreti. Ako, međutim, osvećeni jelejem ozdravi, onda svako ko ga sretne treba pred njim nisko da se pokloni kao da je došao sa onoga sveta.

Drugi, naprotiv, smatraju da se svako obavezno mora osvećivati jelejem, ali istovremeno veruju da ako se posle jeleosvećenja zaboravi kadionica ili neka druga crkvena stvar, bolesnik neće ustati. Dim od ugašenih sveća, kada izlazi na vrata, može označavati da će bolesnika izneti kao pokojnika, ali ako dim krene uvis ili prema prozorima, onda će bolesnik ozdraviti. Sujeverni ljudi sa nepoverenjem slušaju sveštenikova objašnjenja da je Sveta Tajna Jeleosvećenja jedna od najblagodatnijih Svetih Tajni u Crkvi, koju je ona kao čedoljubiva mati uspostavila da bi bolesnici ozdravljali ne samo od telesnih, nego i od duševnih bolesti (tj. od greha) i da sve molitve ove Svete tajne govore o ozdravljenju bolesnika i oproštenju njegovih grehova.

Izvor: Sujeverje – klanjanje đavolu. Sveti Oci o sujeverju – praznoverju