ŠARADA
Onda je počela da ćuti minutama, još uvek gledajući svakog dobrovoljca pravo u oči. Tek nakon toga je, skokom gazele, uletela u višečasovnu ćutnju, skrećući pažnju svojom nenametljivom elegancijom. Zagonetnost?’! Zbilja ima toliko lica… Baš koliko ih imaju i ljudi! Nastupilo je okretanje glave, gledanje ili negledanje u prazno, ili u oči…
Razlika? Zijanje unaokolo ili zurenje u jednu tačku…
Sve dok nije naišla Carica šarade – višednevna ćutnja! Tek tada je shvatila da je bila amaterka. Ova je videla sveta, dno i nebo same vasione, bez straha se nije izuvala u gostima i savijala je noge pod sebe kada seda. Bila je svugde kod kuće! Nepristojno i slatko je jela prstima i, uz sve to – ni reči! Živela je sama. Bila je to novina u ovozemaljskom životu, ovom, u kom su muškarci imali potrebu da je žene. Bilo joj je neprijatno da ih ostavi da kleče i pokušavaju da kažu nešto štoooo… o čemu baš i ne znaju mnogo.
Živela šarada?! Nek živi ćutnja!
Jadranka Čavić
Izvor: Hilandar – Najlepša ostvarenja sa XII konkursa za najkraću kratku priču (priredio Djordje Otašević)