Ma Tko čovjek  i Nitko gradjanin

Ma Tko čovjek je nestao a nastao je Nitko gradjanin. Heroj i štreber, drama i skandal. Piše i razotkriva lucidni Bela Hamvaš

.

Početkom dvadesetih, odmah nakon svjetskog rata, Hofmannsthal je uočio da se građanin preobrazio u ma koga (Jedermann). Profil građanina nikad nije ni bio nešto oštro, izuzimajući slučaj genija, koji pak, naravno, nije bio ništa drugo do protest građanina protiv sebe samog, rjeđe prerastanje sebe samog. Prije se duhovnika još moglo razlikovati od kuhara. Granice su se od te vremenske točke u potpunosti počele brisati. Bilo je to kao kad se probuše kutije za boje, pa se sve boje pomiješaju. Ili kao kad se cijeli ručak saspe u kantu. Ma tko je nastao u takvo doba splačina. Kod čovjeka se još mogla naći nekakva karakteristična crta, ali više kao dekoracija. Svejedno je tko je tko. Ma tko kaže da karakterističnost i nije važna. Bitno je da se računica isplati. Ljudi su postali zamjenjivi. I žene većinom. Jer ma tko ma koju može oženiti. Brak je takav kakav je. Društvo je takvo kakvo je. Država isto. Samo bi posao trebao biti bolji od ostalih, ali, na kraju krajeva, i to je takvo kakvo je.

Nakon drugog svjetskog rata, na cijelom svijetu, ma tko je opstao tek ponegdje, u Švedskoj ili u Švicarskoj, već se samo balzamiranjem mogao održati, inače je iščezavao. Ma tko je bio fenomen demokracije, tako izbrisan i beskarakteran, ali je još imao, ako već ne lice, barem svoju karikaturu. I još je umio biti zavidan, gramziv, intrigant, lukavac, i umio je drhtati kao da o tome što to znači nema pojma, ali je za sve to još govorio: dosta licemjerja, budimo ono što jesmo. Ali čak i prije ovako: tijekom povijesti uvijek je bilo tako. Jer ma tko je bio snob, pozivao se na povijest, kao pravi građanin, zato je imao potrebu za genijem. Ma tko je vjerovao u darovitost i radi toga je podizao institute za otkrivanje  talenata, gdje bi kipar bio poslan pekaru ili obrnuto, jer je i tako bilo svejedno. Nakon drugog svjetskog rata pojavio se onaj na kojeg se nije računalo. Spram toga više nikakvo mjesto nije bilo stabilno. Čovjek koji se pojavio poslije ma koga, iliti nitko, nije više lice, ali niti karikatura. U najboljem shema. I to rijetko. Već samo maska, uniforma, ali i to je samo izlika. Većinom tek značka koju nosi u zapučku, kao član nogometne ekipe ili stranke. Čovjek se tetovira kao pokraj Konga. Da bi se mogli razlikovati, numeracija postaje neophodna, baš kao u koncentracijskim logorima. Žene se preobražavaju u crteže iz modnih časopisa, u suprotnom se niti ne uzimaju u obzir.

Ranije su humoristički listovi bili puni karikatura kraljeva i predsjednika. Bilo je vladara koji su te groteskne crteže skupljali i bili ponosni na njih, jer su ih smatrali znakom svoje velike popularnosti. Dijelom je i bilo tako. Ministri bi se osjećali uvrijeđeni ako im se humoristički listovi ne bi podsmjehivali. U doba nikoga karikature se ne crtaju ne zato jer je vlast bez humora, pa bi joj moglo pasti na pamet zatvoriti crtača, nego zato jer su državni poglavari i ministri upravo bezlični, nepostojeća bića, već ne ni maske ni karikature, jer se ni ne broje više, i već ih ne treba ni zaboravljati, jer nisu nikad ništa ni značili. Kad se skinu s ulica njihova imena, iščeznut će u nepostojanju.

Ma kog karakterizira kompromis. S njim se još moglo pogađati. Otpor se već nije pokazivao ni na koji način, cijene su međutim bile više-manje čvrste. Bilo je to još doba štrebera. Tko je pak štreber? Nasuprot mu se može postaviti onaj koji ne samo da nije štreber, nego se nalazi upravo na drugoj strani. Herojskim čovjekom bi ga se moglo nazvati. Za herojskog čovjeka smjernice nužnosti drugačije su od onih uobičajenih. Specifična, ali tvrda činjenica, koju mi nazivamo realitetom, pred njim – ali isključivo samo pred njim – popušta. Što je za nas kameni zid, za njega je najgipkija opna i može je toliko napeti koliko je u interesu njegovog poduhvata. Velikim stvarima treba velikog prostora. Jer realitet je rastezljiv. Kao uzori odmah mogu poslužiti Heraklo ili Gandhi. Nije to kao putovanje, kada čovjek pođe od kuće pa mu se svijet otvara, i što dalje ide, perspektive su mu sve veće. Putovanjem se samo podiže zastor jedan za drugim, jer sve je prizor, ne sloboda. U junačkoj sudbini svakim korakom paraju se slojevi bitka i ne pojavljuju se drugi predjeli, kao u panorami. Nepoznate mogućnosti se otvaraju, kože pucaju, nije dovoljno tek blenuti s palube broda, uvijek treba nešto  učiniti, uvijek prekoračiti nekamo gdje opet treba činiti, sa potpuno nepoznatim posljedicama.

Junački život nije Heraklova povlastica. Grci su nazivali i držali herojima borce, kraljeve, umjetnike, mislioce, liječnike. I ne samo takvog čovjeka koji se morao slomiti zbog krivice. Heroj je onaj, kaže Seneka, kojeg se ne može pobijediti; u najboljem slučaju tek ubiti. Kojem uspije da bar u velikom trenutku svojeg života bude jači od sudbine. Koji ostvaruje veličinu, bez obzira na to hoće li u tome propasti ili neće.

Realitet ni za štrebera nije krajnja granica. Taj realitet međutim nije, kao u junačkom životu, stjenoviti zid, nego nekakva ljigava materija, smola, iliti nešto takvo. Štreber se u toj sluzavosti ne bori s realitetom, nego se u njega uvlači. Realitet ni za štrebera nema punovažnost; smjernice nužnosti za njega nisu ništa. Malim stvarima malo prostora treba, samo da ga ima. Poslije će pak, ako mu uspije postati bezočnim, početi riti i za više mjesta. Gura se, i to naravno k onima od kojih nešto očekuje.

Heroja i štrebera povezuje ponos; isto tako to je ono što ih razdvaja. Herojski ponos kulminira u žrtvi, što znači da na kraju plaća i samim sobom. To je otmjenost junačkog života. Zbog toga je heroj plemenit.  Jer žrtva je: znati da postoji nešto što je više od života i predati život za to. Junački život je zaokruženo djelo, i onda kada se cijeli slomio.

Štreber se ne lomi, u najvišem nagrabusi. Štrebera se ne može ubiti, u najvišem tek zgaziti. Žrtvovati se? Ne pada mu na pamet. Mala korist. Realpolitika. Što jeftinije, to bolje. Ako ima uspjeha, drzak je i ne može propustiti da se ne pozove na svoje zasluge. Štreber je bez razine i zato je nemoguće da bude kako tragičan, tako i komičan. Nije dramatičan i, što je bitno, ne sukobi se. Štreber je bez suprotnosti, vjerojatno se ni beščasnik ne bi prihvatio toga da se njemu usprotivi. Ne osvrće se i ne obazire ima li koga tko bi mu prigovorio za ono što čini. A to je pak jednako tome kao kada bi se reklo da je ispod mjere. Takav se čovjek najviše približio bezbitnosti. Samo grebe naprijed, a to je herojskom proboju upravo obrnuto. I štreberov realitet je proširljiv, jer puzi tvrdoglavo po blatu, ali zato što se nalazi ispod mjere, nikada se ne može reći je li taj realitet ispunjen. Što on može ispuniti? Može činiti i govoriti što hoće, beznačajno je, razbješnjuje samo činjenica da se ljudski život na takvo što može potrošiti.

Nitko ne poznaje otpor, i zato je u doba nikoga prekinuto sa svakovrsnim kompromisima. Nema se što napustiti. Zato nema pogađanja. Nema više konflikata. Prije bi još predstavljalo teškoću kada je čovjek morao birati između zločina i laži. Poslije drugog svjetskog rata zločinac je bio već potpuno predodređen, u neku ruku morao je biti karakter iz drame da bi bio priznat. Pravo krivično djelo postalo je dosta rijetko. Ali ni to više nije kompromitiralo; ako uspije, zavide mu, ako ne, sliježu ramenima. Bio je nespretan. Ali i sa sâmom dramom je prekinuto, jer sukob većinom znači naprezanje radi onog dobrog. Umjesto drame došao je skandal. U skandalu čovjek ne propada, nego se zaprlja. Događaj drame je naprezanje, događaj skandala razotkrivanje (frojdizam). Centar drame je krivica, centar skandala je sramota. Ali u doba nikoga već nema ni skandala, jer čovjek živi u prljavštini. Nema sramote, jer je svako prljav unaprijed. Čudno, ono što su činili Mussollini ili Hitler, mada izgleda kao bezdana prljavština, nije skandal od kojeg se diže kosa na glavi, već od toga što se desilo nije bilo ništa, iliti bila je rupa, jama i praznina, iz čega više ništa nije uslijedilo i u čovjeku nije ostalo ničeg drugog do jeze i gađenja. To se u još višem stupnju odnosi na epigone diktatora. Jer u doba nikoga preuzimanje i primjena vlasti ne znači neku posebnu teškoću, kao ni karijera. Stvarno, ona je srazmjerno lako usvojiva vještina, koja se u priručnicima baš tako točno opisuje, kao, na primjer, način na koji treba spremiti nitroglicerin. Karijerizam je metodičan postupak koji moderni ekstrovertirani Europljanin primjenjuje u širokim razmjerima za uređenje života umjesto joge i drugih spiritualnih pravaca. Jer samo je vanjština važna. Afirmirati se. U interesu svoga cilja Europljanin će bez prisile postati i asket, jer se bez samoprijegora više ništa ne može postići. Odricanje se međutim ne događa radi onoga što je više od života, nego radi onoga što je manje od života. To je lakoumnost. Ono što Europljanin postiže svojom tehnikom afirmacije nije slava, u najvišem je tek uspjeh, nije veličina, u najvišem tek glasina, nije djelo, u najvišem tek atrakcija. Karijera ima recept. Najvažniji sastojak je, kao što znamo, bestidnost. Nedostatak obraza, nitkovluk je potreban za to. Zato su diktator, bestidnik, policajac, doušnik, rukovoditelj postali vladari; bestidnost ili bezobraznost preduvjet su da se netko s omalovažavanjem može odnositi prema ljudskoj biti.

Koga si kompromitirao? Nikoga. Sebi pred sobom samim ionako ništa ne znači. Jedino poštenje. Nikoga karakterizira nepovjerenje prema poštenju. Vjeruje samo u podvalu. U doba ma koga poštenje je bilo komično. Ismijavalo se, ne zato što je moralni valer, nego zato jer su karakter i obraz i čvrstina nešto što postoji. Za nikoga poštenje je prijevara. Predočivo je tek kao vic. Inače su stvari u doba nikoga podnošljive samo u obliku vica. Vic nije humor, nije satira, nije ironija. Vic ne stoji u vezi sa smiješnim, nego s neozbiljnim. Nitko je taj koji život pravi vicem. Važno je oduzeti stvarima oštricu. Velike stvari nazvati malim riječima. Bagatelizirati. Javni život je već razumljiv samo kao vic. Privatni život još i mnogo više. Nije komično, nego neozbiljno. Točno onako kako se to u humorističkim listovima ocrtava. Kako se čini, donijeli smo sa sobom ništa od koga smo stvoreni.

Nitko ne nastaje tako da se čovjek skvrči, postajući sve manji, kao točka, pa zatim nestane. Čovjek je postajao sve žitkiji, supstancija mu se razrjeđivala, i tako mu se i oblik raspadao, bivao sve prazniji i bezbitniji. Biti nitko znači upravo biti beskarakteran. Nije da nema osobnosti, jastva, dostojanstva, samopoštovanja, jer sve je to dijelom predato, dijelom oduzeto; biti nitko znači da tamo gdje bi nekoga trebalo biti nema nikoga. Ne zbog nekakvih vanjskih utjecaja. Nitko hoće jedno, živjeti; ali što se razumije pod tim, već znamo.

Kao jedno od predaka nikoga, u Dostojevskog nalazimo biće koje živi u mraku velegrada, stanara kanalizacije, prljavog asketu bijedne podlosti, mračnog sveca podmuklosti koji bjesomučno razjeda u sebi sve ono što još može biti ljudsko, inače je razbješnjela bijedna podlost kod njega već ponos, u razlici spram kasnijih kod kojih je uprljanost samorazumljiva konvencija, prihvaćeni svakodnevni način života, kao jutarnje umivanje i ispeglana košulja. Stanar kanalizacije formulacija je najvažnijeg pojma modernog evropskog čovjeka, realiteta. Realitet je zbirni pojam pojava stvorenih korupcijom bitka, recimo, realitet su splačine u kojima živimo. Za stanara kanalizacije to je međutim pobjedonosno otkriće, kroz podvojenost se cereka sebi samom kad se hvali opscenom egzistencijom i pljuje na svakog tko je toliko blesav da nije u stanju to uvidjeti. Onda još nitko nije smio pomisliti na totalnu izdaju. Niti stanar kanalizacije nije smio vjerovati u to da će čovjek degradiran u nikoga tako brzo izgubiti svoj demonski karakter, da neće postati tek uobičajenim, nego obaveznim, dapače, normalnim. Danas bi sasvim sigurno – od sramote užarenog lica – shvatio da je izgubio svoju izuzetnu poziciju, jer je njegova vizija, na nultu točku reducirano biće, postala općom. Nije bio dovoljno nizak. Nije bio dovoljno nitko. Gord je bio na to što plazi jezik. Danas nečeg takvog već nema. Nema više skandala. Nema dostojanstva. Samo hazarda ima i svatko može biti otpuhan.

Drugi predak nikoga je agitator. Jer agitator ne proglašava nikakav svjetonazorski program, nego, neovisno od bilo kakvog programa, uznemirava i poremećuje i uzrujava čovjeka, bolje rečeno, budi golu uzrujanost i bez cilja i smisla buni čovjeka. Agitator ne saopćava teze i misli, nego lišava čovjeka njegove sigurnosti, dapače ravnoteže, dapače mira sâmog. Teza je tek izlika. Nije važno zašto se čovjek buni, samo nek se buni. Agitator ne vjeruje u to što govori i, što je još svojstvenije, ni ne govori zato da bi mu se povjerovalo, ali ni ne laže, ne zavodi, niti podvaljuje nekome, nego budi bijes i zavist i zlo i krvoproliće. Radi čega? Radi onog što govori, sigurno ne. Radi nemira, radi uzrujanosti, radi gole pobune, da bude nereda i velike zbrke, ali, dalje, ni toga već, ni uzrujanosti, ničega da ne bude.

Nitko je inače, kao pokušaj masovnog rješavanja egzistencije, nastao iz socijalne gladi. Preduvjet ostvarivanja nikoga je dobrovoljno odricanje čovjeka od svoje supstancije. Stupnjevi su sljedeći: građanska osrednjost (idol talenta, genij) – ma tko – svejedno je li tko – lakoumnost – besupstancijalnost – nitko.

Opće je poznato da je u prošlom stoljeću s miješanjem i raspadanjem kasta zajednica upravo prestala postojati. Postojeći društveni oblici bili su surogati zajednice i u nedostatku zajednice u čovjeku se morala javiti socijalna glad. Anarhističko samovlašće, što individualizam jest, nije bilo održivo. Zajednica se morala tražiti; glad je nepodnošljiva. Naravno, kad u povijesti navale goruće potrebe, za mirno promišljanje nema vremena. Smjesta. Baš to je povijest. Zato je nacionalizam, socijalizam, fašizam, komunizam očajni improvizirani pokušaj, i neistinski, nego pseudo egzistencijalni. Čovjek se više i ne broji, samo nek’ bude kolektiva. Čovjek je nitko. I čovjek je to, u tom prividu da se živi zajedno, prihvatio. Naravno, to nije bio izbor, nego bijeg. Ne traženje prirodne zaštite, nego skrivanje. Kolektiv nikoga je totalna država, kao što je baza totalne države da čovjek bude nitko. Ne osrednji čovjek, bez ponosa, ne ma tko, ne licemjer, ne neozbiljni, nego nitko koji nije važan, ne zato što ga se omaložava, nego zato jer sebe sâma omalovažava. Nitko ipak mora biti privržen totalitarizmu, jer ako ne bi bio, ni biološki ne bi više opstojao. Totalna država bar laže, bar izrabljuje, bar internira i bar kaže da je to napredak.

Totalnu državu nije napravio nitko, kao što totalna država nije napravila nikoga. Oboje su nastali najednom, iz aparata iz kojeg potječu moderna birokracija, industrijsko poduzeće, banka, vojska, a čija je baza racionalistička znanost. Jer znanost je stvorila pojam bezličnog svjetskog aparata. Moderna država nastala je iz znanstvene misli totalnog svjetskog pogona postavljenog na nikome. Što se više živi u aparatu, to se više biva nitko. Skrivati se u organizaciji, potkradati bivstvovanje za sitne, male životne užitke, dok čovjek čini sebe sama neprimjetnim. Da mu ipak nešto i pripadne, ako bi slučajno ipak htio nešto zadržati i skriti. Ali najčešće ne dolazi ni do toga. Diktator nije izuzetak. Diktator nije vladar, nego jedna od funkcija aparata, i ako bi poželio biti slobodan, aparat bi ga u tom trenutku odbacio. Sa socijalnošću se prekida. Samo aparat postoji. Kao što je i s individualizmom prekinuto i samo nitko postoji.

Heidegger, a gotovo istovremeno i Camus, kažu kako je karakteristika doba koje je uslijedilo poslije drugog svjetskog rata ne-mir i ne-rat, nešto bezlično i beskarakterno. Čovjek ih ne može razlikovati. Jer ne može načiniti razliku između istine i laži. To je ono što totalitarističke države upotrebljavaju i zloupotrebljavaju, istina, laž, svejedno. Granice su se u doba ma koga slile, u doba nikoga su iščezle. Samo pogon postoji. U pogonu su zajedno istina i laž, kao mir i rat, bez razlike. Istinom se naziva ono što u datom trenutku osigurava kolotečinu u pogonu. Sutra će biti drugačije. Prekosutra će onaj tko to izgovori biti zatvoren. Kao što u znanosti nema istine, samo statistička vjerojatnost postoji. Aparat mora funkcionirati. To razlikovanje istine i laži nesuvremeno je. Pitanja o istini ne postoje. Postoje samo pitanja administracije i organizacije. Ono što se naziva znanošću nije drugo do potkrepljivanje teze da je svijet bezličan aparat. Kada se pak ljudski bitak podređuje aparatu, čovjek gubi supstanciju. Nitko čak nije više ni loš. Isprva je bio lakouman iliti neozbiljan. To se zbivalo još onda kada se suprotstavljao poštenju i istini, kada je – recimo – bio racionalist i ateist i pravio viceve, jer je bar idiotizma bilo. Tko je kasnije nešto takvo, bilo to dostojanstvo ili ozbiljnost, nalazio pogodnim za cerekanje, postao je na kraju staromodan čovjek. Zašto? Laž je moment tehnike afirmacije. Zašto iz toga treba praviti veliku stvar. Bazu za sud konstruirala je znanstvena nepristranost. Kassner kaže da će znanost završiti u kolosalnoj laži. Krivo. Znanost polazi od kolosalne laži, od toga da je univerzum aparat. Nitko je stanovnik tog svjetskog aparata. Ta činjenica nije niti tragična niti komična, jer u tome nema drame, ali nema niti skandala, i to također nije ni sramota ni vic, tek činjenica.

Bela Hamvaš