“Putin“ 7 nastavak feljtona

Putin – Narastajući car

Biografija Vladimira Putina i kako se uspinjao i kako je došao do vlasti u Rusiji. Putin postaje narastajući novi ruski car

 

Putin - Narastajući car. Kako je Putin došao do vlasti u Rusiji

Putin je počeo osmi proces reorganizacije FSB, dok je u isto vreme išla borba za razvoj ekonomike. On je ukinuo dva odseka, ekonomsku kontrašpijunažu i zaštitu strateških objekata, i otpustio oko 40 general-potpukovnika general-majora, i približno trećinu sastava, smanjivši broj činovnika sa 6000 na 4000 ljudi. Pošto je udar pretrpio uglavnom sastav koji se približavao penzijskom uzrastu ili ga već dostigao, mnogi su tvrdili da se federalna služba lišila svojih najiskusnijih kadrova, a Putin je stvarno hteo da se reši onih koji su imali najčvrće veze sa starom Sovjetskom vlašću.

To su bila teška vremena za njega, potrešenog smrću voljene majke Marije, koja je posle duge borbe s rakom , umrla 1998. godine. On je uzeo odsustvo da bi bio pored nje u poslednjim danima. Iako joj je zatvorio oči na samrtnom odru, u svom karakterističnom maniru, nije pokazivao velike emocije. Ako je i plakao, radio je to bez svedoka. Njegov trud nije ostao nezapažen u Kremlju. Jeljcin je kasnije izjavio da ceni taktičnost svojstvenu Putinu. Za obezbeđenje lakšeg prilagođavanja životu, otpušteni iz FSB dobijali su novi posao ili solidnu penziju. Sada se dovodi u sumnju činjenica da je Jeljcin u to vreme bio dobro upoznat o težnjama Putina, za smanjenjem troškova ili o njegovoj filantropiji, ali vrlo brzo je morao dobro da ga upozna. Vrlo dobro. Na zasedanju kabineta ministara, 28. januara 1999. godine, Primakov je obećao da će voditi rat protiv špekulanata i trgovaca na crnom tržištu, koje je on smatrao krivcima za ekonomske prekršaje protiv države. Boris Berezovski je zauzimao prvo mesto na tom spisku. Uskoro posle toga, islednici i brigada naoružanih maskiranih ljudi, izvršili su pretres kompanija Berezovskog u Moskvi, uprave „Sibnjefti“ i „Aeroflota“, tražeći kompromitujuće dokumente. Napustili su zgradu „Sibnjefti“ sa nekoliko kutija dokumenata. Na svoje nezadovoljstvo, Berezovski je saznao da je pretres lično naredio premijer.

Istovremeno, Jurij Skuratov? Javni drzavni tuzilac, je počeo isleđivati predmet Pavela Borodina, koji je po tvrđenju, uzimao mito veoma velikih razmera od švajcarske inženjering firme „Mabeteks“, (ciji vlasnik je siptar sa Kosova-prim MK) koja je radila višemilionske restauracione radove u Kremlju. Skuratov je tvrdio da ima dokumentaciju kao dokaze, dobijenu od kancelarije „Mabeteks“ iz Lugana, Švajcarska, da je ta firma davala kreditne kartice Jeljcinu i njegovim dvema kćerkama, Tatjani Djačenko i Jeleni Okulovoj. Postojanje tih dokumenata značilo je da je firma „Mabeteks“ plaćala račune od kupovine tim karticama, što su bili iznosi na desetke hiljada dolara. Istraga po predmetu je tek počela, kada je otkrivena Kuratova slabost. Pojavio se film gde se čovek sličan Skuratovu, u pijanom stanju, zabavlja sa dve prostitutke u sauni. Film su prvo prikazali na kanalu državne televizije RTR. Film je izazvao senzaciju, kadrovi iz video snimka bili su objavljeni u većini ruskih novina. To, da li je na snimku bio baš Skuratov, nije potvrđeno, a on je tvrdio da je to nameštaljka njegovih neprijatelja iz Kremlja, kako bi mu uništli reputaciju. Mada niko nije mogao naći autora tog video snimka, ni aktere koji su učestvovali u snimanju, sve je mirisalo na zamku FSB. Putin je potvrdio da je obnaženi čovek okruglog lica na snimku, upravo glavni tužilac.

.

PRIMAKOV OKRECE AVION PRED WASINGTONOM, SAZNAVSI ZA BOMBARDOVANJE BEOGRADA

Dvadeset četvrtog marta, Evgenij Primakov je leteo u službenu posetu Vašingtonu, ali je čuvši za početak NATO-vskog bombardovanja Jugoslavije, naredio da se avion okrene nad Atlantikom i vrati nazad u Moskvu. Ruski SMI su to rešenje okarakterisali kao „Primakovu odvažnost“, što je dobilo burnu podršku javnosti. Zaista, zbog svog dostojanstva, Primakov je postao izuzetno popularan, ambiciozna i opasna ličnost. Pažnja usmerena na njega u Kremlju, dovela je do toga da je Jeljcin počeo sumnjati da premijer sa jednim svojim bliskim savetnikom, generalom Nikolajem Bordjužem, priprema zaveru za smenjivanje Predsednika.

 

PUTIN STAJE NA CELO SAVETA BEZBEDNOSTI RUSIJE

Putin - Narastajući car. Kako je Putin došao do vlasti u Rusiji - u avionuPosle nekoliko dana, dužnost predsednika saveta bezbednosti preuzeo je Putin.

Putin je znao ili osećao da ima čvrsto tlo pod nogama. 12. maja Jeljcin je otpustio Primakova. Posle tri dana u Dumi je pripremljen pokušaj objave impičmenta Predsedniku. Taj pokušaj je završen ponižavajućim porazom, kada je Kremlj ili njegovi saradnici navodno platio po 30 hiljada dolara za svaki glas podrške Predsedniku. Jeljcin sa svojim slabim zdravljem nije mogao podneti taj stres. Zbog bolesti nije se mogao sresti sa premijerom Španije Hoze Marija Asnarom, dajući Lužkovu novi povod za sumnje u njegove sposobnosti za obavljanje dužnosti. Po njegovoj izjavi, Rusijom nije upravljao Jeljcin nego „kremljevski režim“, uključujući u sastav Berezovskog, njegovog saveznika Aleksandra Vološina, a takođe „Tanju i Valju“ (cerka Jeljcina-prim MK)

Jeljcin se brzo oporavio i naznačio na dužnost premijera Sergeja Stepašina, koji je do toga bio ministar unutrašnjih poslova. Duma nije imala primedbi, i imenovanje je potvrđeno većinom od 301 prema 55 glasova. Novi premijer je obećao da će se obračunati sa prestupnim kapitalizmom, povećati poreze na alkohol i gorivo, a takođe uvesti efikasniji sistem sakupljanja poreza. Uz sadejstvo Čubajsa, koji je imao podršku 180 hiljada pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova, preuzeo je obavezu uvesti zakone zahtevane MMF-om, kao garanciju za dobijanje kredita od 4,8 milijardi dolara, očekujućeg da spasi Rusiju od neispunjavanja obaveza po vanjskim dugovima.

Jedino je Mihail Hodorkovski iskoristio mogućnost diskontiranja duga konzorcijumu zapadnih banaka na sumu 236 miliona dolara i rešivši se celog niza investitora, preuzeo potpunu kontrolu nad „Jukosom. „Ako čovek nije oligarh, – rekao je on jednom novinaru, – sa njim nešto nije u redu. Svi su imali iste polazne uslove, svako je to mogao postati. Ako to čovek nije uradio, , to znači da sa njim nešto nije u redu“. Početkom 1998. godine on je stekao još jednu naftnu kompaniju, „Tomsknjeft“, i počeo crpiti naftu iz njenih bogatih nalazišta, umesto da razrađuje ležišta „Jukosa“. “. Jedan od investitora „Tomsknjefti“ bio je amerikanac Kenet Dart, koji je držao 13 procenata akcija . On je iskoristio svoj glas da bi sprečio planove Hodorkovskog za uključenje firme u sastav „Jukosa“, nadajući se na dobijanje velikog profita pri prodaji svog dela. Odgovor Hodorkovskog bio je sniženje cena akcija finansijskim mahinacijama, skoro do obezvređivanja. Dart je dobio ogromno nasledstvo zarađeno na proizvodnji plastičnih posuda, i imao je mnogo novaca. Proveo je skupu PR-kampanju, sa ciljem razotkrivanja ruskog oligarha kao prevaranta u sredstvima masovnog informisanja po celom svetu. Sukob je bio izglađen posle tajnog dogovora, kojim je Hodorkovski kupio Dartove akcije, ali mu to nije pomoglo da povrati reputaciju.

U to vreme Putin je produžavao sa uspesima. 11. juna je prisustvovao na napetom sastanku s američkom delegacijom, gde je razmatrana rastuća kriza na Kosovu. On je ostavio utisak na zamenika državnog sekretara SAD, Strauba Talbota „svojim staloženošću i samopouzdanjem, izraženim u suzdržanom i spokojnom maniru“. Po rečima Talbota, Putin je „bio oličenje izvršne nadležnosti, sposoban da postigne cilj bez muke i trvenja (takva je bila njegova reputacija u Sankt-Peterburgu, kada sam prvi puta čuo za njega)“. Talbot je takođe, izjavio, da Putin nije imao ničeg pompeznog: „Nikakvog zastrašivanja, nikakvih upornih zahteva i optužbi, koje su me uvek asocirale na ponašanje ruskih političara“. On je smatrao Putina „možda najvedrijim Ruskim od svih koje je bilo koga bilo gde sretao. On je slušao sa takvom pažnjom, koja se mogla smatrati kao ljubaznost“.

Putin je rekao Talbotu da je on „uradio svoj domaći zadatak“, koji se odnosi na dela ruskih pesnika, koje je Talbot izučavao na Univerzitetu Jejl i u Oksfordu, Vladimira Majakovskog i Fedora Tjutčeva, čija se filozofija odražava u sledećim redovima:

„Umom Rusiju ne razumeti,

Zajedničkom merom ne izmeriti,

Ona je posebna,

U Rusiju se može samo verovati“.

Na amerikanca je to delovalo zastrašujuće.

Krajem jula, premijer Izraela, Jehud Barak, poleteo je u Moskvu na pregovore sa Jeljcinom o bliskom istoku. Vratio se kući sa vešću da će, za nekoliko dana, Stepašin biti smenjen sa dužnosti. Na kraju je Jeljcin dodao da njegov „verni pas“ nema nikakve šanse da postane njegov naslednik. „Još kada sam postavljao Stepašina, – piše on u „Ponoćnim dnevnicima“, – znao sam da ću ga otpustiti“. Ko će biti sledeći imenovan na kobnu dužnost premijera?

„Novi premijer, čije je ime pomenuo Jeljcin u razgovoru sa mnom, – saopštio je u telefonskom razgovoru izraelski premijer Bilu Klintonu, – će biti neki čovek sa prezimenom Putin“.

 

Premijer Putin

Putin - Narastajući car. Kako je Putin došao do vlasti u Rusiji - vozi motorKrajem jula 1999. godine, Boris Jeljcin je pozvao Sergeja Stepašina u svoju rezidenciju u Gorki-9 i otpustio ga. U uglu sobe gledajući šta se dešava, sedeo je uvek prisutni šef saveta bezbednosti i još uvek direktor FSB, Vladimir Putin. Putin se neprijatno osećao kao svedok pri otpuštanju Stepašina, za šta je zamoljen da bude, a potom je imenovan za šefa revizorskog suda, koristeći ga, kao ključnu ličnost, u borbi protiv upravo tih oligarha, koje je Jeljcin štitio.

Otpustivši već četvrtog premijera za manje od godinu i po, Jeljcin je našao čoveka, kome je mogao poveriti kako upravljanje delatnošću vlade, tako i obezbeđenje sopstvene slobode i prosperiteta na duži rok. Do rešenja za imenovanje Vladimira Putina došao je prostim skidanjem imena sa spiska, a na kraju je Putin ostao jedini koji je zadovoljavao njegove stroge zahteve.

„On me pozvao u svoj kabinet i rekao da razmišlja da mi predloži dužnost premijera, ali prvo mora da porazgovara sa Stepašinom, – priča Putin. – Stepašin zna da ja nisam imao nikakvog uticaja na njegovo otpuštanje. Jedino sam se ja našao u krajnje neprijatnom položaju, kada mi je te večeri zvonio Jeljcin i zamolio me da sutra ujutro dođem u Gorki. Možete predstaviti u kakvom sam stanju ja bio. Sve to je bilo vrlo neprijatno“.

Pošto je Jeljcinovo zdravlje, kao i njegovo ponašanje, na kraju 1990-ih bilo nepredvidivo, on je insistirao da njegovi pomoćnici „pronađu čoveka, koji će produžiti demokratske reforme u zemlji, neće dozvoliti povratak totalitarnom režimu, i vodiće Rusiju u smeru izgradnje civilizovane države“. Jedino nije pomenuo da je njegov naslednik dužan da mu obezbedi apsolutni sudski imunitet, posle njegovog odlaska iz Kremlja.

Prema tvrdnjama Lilije Ševcove, „politički krugovi su se već pitali kada će Jeljcin napustiti položaj i ko će upravljati Rusijom posle njegovog odlaska. Kako sada stoje stvari kod „cara Borisa“, da li je pri zdravom razumu? Sve ostalo palo je u drugi plan“. Jedinstveno u šta ne treba sumnjati je da će on neprekidno menjati svoje mišljenje, ili će to Tatjana raditi za njega, bilo da on leži bolestan u postelji u Kremlju, ili u solariju u svojoj rezidenciji. Jeljcin je menjao mišljenje, kao drugi rukavice, tako da je kampanja traženja njegovog naslednika bila potpuna propast. Mnoge je pozivao, ali niko nije bio izabran.

U stvarnosti , biti određenim za Jeljcinovog naslednika, bilo je isto što i popiti čašu otrova. „Ako Jeljcin objavi nekoga za naslednika, – žalio se spiker državne Dume Genadij Seleznjev, – to znači postavit krst na njegovu političku budućnost. To se već nekoliko puta dešavalo“.

Jedna od malo privlačnih Jeljcinovih taktika bila je provociranje pretendenta na dužnost , da bi on izneo svoje mišljenje o po povodu kontinuiteta na dužnosti. Svaka pokazana spremnost za preuzimanje višeg položaja ocenjivana je kao neprihvatljive ambicije. Kada je svetinja „crni koferčić“ bio privremeno predan premijeru Černomirdinu, taj je sebe već vidio na mestu logičnog naslednika, te je zbog toga njegova kandidatura odbačena.

Sledeća tri premijera – Sergej Kirijenko, mart-avgust1998. godine, Evgenij Primakov, septembar 1998 – maj 1999. godine, i Sergej Stepašin, maj-avgust 1999. godine, nisu dobili „saglasnost Tanje“ ili su otpuštani iz drugih razloga. „Svojim skromnim prisustvom i ponekad savetom Tanja mi je veoma pomagala“, – pisao je Jeljcin u „Ponoćnim dnevnicima“, jedino, po verziji Lilije Švecove, „ta mila mlada žena“ je u to vreme upravljala državom.

Zabacujući svoju mrežu dalje i šire, Jeljcin je razmatrao najrazličitije kandidature, među njima Sergeja Šahraja, Vladimira Šumejka, Olega Soskovca, Aleksandra Lebeda, Borisa Njemcova, Nikolaja Bordjužu i Nikolaja Aksenjenka. Neko vreme je razmišljao da izabere gradonačelnika Nižnjeg Novgoroda Njemcova, mladog svetlog liberala, koji je kasnije postao jednim od lidera „Saveza desnih snaga“ (SPS), ali je njegov entuzijazam završio na odbijanju, pošto Njemcov nije mogao dobiti podršku javnosti. Sledeći za Njemcovim bio je kandidat Bordjuža, ali kako smo već videli, razočarao se u njemu, pošto je na njegovo ogorčenje taj držao čvrste veze sa Primakovim.

Sledeći Predsednikov izbor, morao je sve šokirati. Vladimir Putin bio je čovek koji se nikada nije kandidovao na izborima na bilo koji položaj i nije pokazivao političke ambicije. Faktički je, upravo, Boris Berezovski preporučio Putina Jeljcinu, posle njihovog upoznavanja u Sankt-Peterburgu. Po rečima samog Berezovskog, Predsednik je je poslao oligarha u Francusku, gde je u to vreme Putin bio na odmoru sa porodicom, da mu predloži dužnost. Kako priča Berezovski, proveli su dan razmatrajući tu temu u iznajmljenom Putinovom stanu, na kraju je Vladimir pogledao Borisa u oči i rekao: „Dobro, dajte da probamo. Ali vi razumete, da mene to treba pitati sam Boris Nikolajevič“. Berezovski je potvrdno klimnuo: „Volodja, naravno. Ja sam doputovao ovamo , da ne bi bilo čuđenja , kada vas on počne pitati o tome“. Putin je , kako on prenosi, odgovorio: „Nema problema, ja sam spreman“.

U tom periodu, Putin je svakog vikenda letio u Sankt-Peterburg, da posećuje neizlečivo bolesnog oca. Vladimir Spiridonovič, heroj blokade Lenjingrada, umro je 2. avgusta sa 88 godina života. Putin je tugovao zbog gubitka oca, kada ga je Jeljcin pozvao u Kremlj i saopštio mu svoje rešenje da će ga imenovati premijerom. On je takođe nagovestio da je to tek korak na putu „tom najvišem položaju“. U toku poslovnog razgovora Putinovo lice je bilo bezizražajno kao maska, ali, po svemu sudeći njegov razum je radio grozničavom brzinom. Njegova prva pomisao je bila da će ga to uvući u politički vrtlog na predstojećim parlamentarnim izborima u Rusiji. Razmišljajući o gorkom iskustvu predizborne kampanje Černomirdinove partije NDR u 1995. godini, i Sobčakove 1996. godine, on je izrazio negativno mišljenje o izbornim kampanjama. „Ja ne znam kako da ih vodim, – rekao je Jeljcinu, – i meni se ne sviđa taj posao“.

.

PUTIN- JELJCINU „Ja ću raditi na svakom mestu na koje me vi postavite“.

Putin - Narastajući car. Kako je Putin došao do vlasti u Rusiji - sa srnomJeljcin nije prihvatio tu primedbu, to je bila tek tehnička strana problema. Razgovor je završen Putinovim rečima: „Ja ću raditi na svakom mestu na koje me vi postavite“. Jeljcin je to prihvatio kao saglasnost i 9. avgusta predstavio je Putina državi, nazvavši ga „premijerom sa velikom budućnošću“, a takođe čovekom „sposobnim da ujedini javnost, koristeći široki spektar političkih sredstava, i obezbedi nastavak reformi u Rusije“. Putinovo mišljenje o novoj dužnosti, bilo je pragmatičnog karaktera. „Ja sam pomislio: „No, i šta, radiću u toku godine, odlično. Ako ja uspijem pomoći u spašavanju Rusije od propasti, imaću se čime ponositi“. To je bio poseban period u mom životu. A zatim, ja sam došao do slećeg stepena“.

Jeljcin je potvrđivao, da je njegova ocena Putina značajno porasla, posle njegovog njegovog imenovanja za šefa FSB, jula 1998. godine. „Što sam duže poznavao Putina, sve sam više bio uveren da je on u sebi sakupio veliku predanost demokratiji i reformisanju tržišta sa stabilnim patriotizmom, – pisao je on u „Ponoćnim dnevnicima“. – On nije dozvoljavao da se njime manipuliše u političkim igrama. On nikada ne bi uradio nešto što je suprotno njegovom shvatanju poštenja. On je uvek bio spreman napustiti visoku dužnost, ako to zatreba njegovo poštenje.

Putinu takve pohvalne reči prolaze mimo ušiju. „Nisam bio u posebno bliskim odnosima sa Borisom Nikolajevičem, jednostavno, bili smo u dobrim poslovnim odnosima, priča on. – Tek kada je on samnom počeo razmatrati pitanje ostavke, ja sam osetio njegov topao odnos prema meni“. 16. avgusta Duma je odobrila imenovanje Putina po glasovima 233 za, 84 protiv, 17 uzdržanih. Mnogi deputati su predpostavljali da će on kao i njegovi predhodnici nestati. On je bio isuviše stidljiv, neiskusan, neprimetan i malo poznat, da bi rukovodio vladom sa statusom najnestabilnije u svetu. Izgleda da još niko nije shvatao da je ovaj put Jeljcin, praktično, izabrao svog istinskog naslednika.

Za Putina nije postojao veći izazov od podcenjivanja predpostavljenim rukovodiocima. Verovanje da se o njegovom karakteru može suditi po njegovim očima, bilo je toliko pogrešno kao i predpostavka da on ima kompleks niže vrednosti zbog prostog porekla i relativno niskog rasta. To su u stvari bila njegova svojstva, koja su ga još u detinjstvu primoravala da u svemu prevazilazi konkurente.

Kako je to čudno, – razmišljala je Ljudmila Putin, – udata sam za čoveka, koji je do juče bio nepoznati sankt-peterburgski činovnik, a sada je on premijer“. Kako bi se reklo, neprimetni momak, sa kojim se ona na slepo upoznala pored lenjingradskog teatra, i koji se tada nije imao čime pohvaliti, postao je predsednik vlade najveće države u svetu. Kako će se on izboriti sa tim zadatkom? Zaista, novom premijeru, kao nikada, trebala je snaga duha, da bi preživeo predstojeće burne mesece.

 

Nastavice se …

Odlomci iz knjige K Hacinsa I A Korobko “PUTIN”

Copyright za teritoriju ex Jugoslavije- Milka Kresoja, Moskva