“Putin“ 8-i nastavak feljtona

 

Rat u Čečeniji i Putin kao premijer i vd predsednik Rusije od 2000 godine

Kako je Vladimir Putin počeo da vlada Rusijom kao premijer a zatim i vd predsednik Rusije od 2000 godine. U pozadini dogadjanja traje rat u Čečeniji i obračun sa oligarsima

 

PREMIJER PUTIN 1999 g

Porodica Putin krajem 90-ih

Putinovi su prešli u veliku vilu blizu Moskve. Radi bezbednosti, Maša i Katja su napustili moskovsku nemačku školu „Deutsche Schule Moskau“ i učile su kod kuće. To je bilo razumno rešenje. Za čečenske teroriste ne bi bilo privlačnijeg cilja otmice nego što su Putinove kćerke. Osim toga, devojčicama se činilo da je novi očev položaj, otežao njihov školski život. „Počeli su nam se odnositi sa velikim uvažavanjem, to je bilo odmah primetno, – priča Maša. – Neki su nam laskali ili pokušavali uspostaviti dobre odnose sa nama. A sve to mi je jako smetalo“.

Pošto je Putin tokom mnogih godina živeo u strogom režimu, njemu je bilo lako održavati svoju formu. Nova njihova vila imala je 12-metarski bazen, u kome je plivao posle svakodnevnih treninga. Takođe je vodio računa o zdravoj ishrani. Doručak se sastojao od voća i kefira, ručak je propuštao, ali je obavezno večerao. Ponekad je gledao sa decom crtane filmove, mada, nikako nije mogao odvojiti vreme da pogleda njihov novi omiljeni film „Matrica“, iako je obećao da će to uraditi odmah posle uhodavanja sa poslom.

Tog meseca, Putin je odradio svoj prvi radni dan na dužnosti premijera. Dok je njegova pratnja sa naoružanim saradnicima službe bezbednosti žurila da stigne u Kremlj, koji je zauzimao 30 hektara površine u centru Moskve, on je imao vremena da osmisli program za predstojeći radni dan. Kada se njegov automobil zaustavio na ulazu u glavnu zgradu administracije, on je već rešio koga sa spiska ljudi treba pozvati u prvom redu. Skinuvši kaput, prošetao se kroz niz kabineta s ukusnim enterijerom, razmišljajući o svom uspehu. Prošlogodišnja finansijska kriza se završila, cene nafte i gasa su rasle, kamate na međunarodne kredite .Sastavljajuci Kabinet ministara,Putin je neočekivano, tada pozvao, nikoga drugoga, a novonastalog magnata-milijardera Romana Abramoviča, i zamolio ga da se sretne sa kandidatima na ostale dužnosti u kabinetu ministara. Izbor povučenog tajkuna za ostvarenje te uloge činio se veoma čudnim. Dok je novi premijer bio zauzet rešavanjem drugih pitanja, visoko postavljeni politički radnici čekali su u redu pred kabinetom na višem spratu. Jedan za drugim političari su ulazili u kabinet na kratak razgovor sa Abramovičem, koji klimao glavom i slušao, ocenjujući svakog kandidata po podobnosti za rukovođenje važnim državnim odsecima.

Zbunjivala je činjenica, da je čovek, koji je postao milijarder pomoću Jeljcinovog projekta „krediti za akcije“, osvojio blagonaklonost novog reformatora. Ali, Putin je prekrasno znao šta radi. Abramovič je bio slaba karika u lancu oligarha. Najbogatiji ljudi Rusije postali su istovremeno i najuticajnijima, a da bi razorio njihovu omču oko Kremlja, Putin je morao ući u njihove krugove sistemom „zavadi i vladaj“. U kratkom vremenskom periodu njegovog poznanstva sa Abramovičem, Putin je ocenio da, za razliku od drugih oligarha, taj čovek ne predstavlja pretnju vlasti, pošto ga politika nije zanimala njegov interes bio je samo želja „praviti pare“. Berezovski je bio potresen, kada je saznao o zadacima koje je Putin preneo na njegovog bivšeg učenika. „Ja ništa nisam znao o tome“, – izjavio je on, iz svog kabineta u Mejferu. Njegova zaprepaštenost je porasla, imajući u vidu da je Berezovski preporučio Putina na taj položaj, računajući da će mu diktirati izbor ljudi, koje bi on hteo videti u kabinetu ministara. U tom periodu, on je još uvek, smatrao Putina popustljivim. Putinova taktika osnivala se na izdvajanju Abramoviča među drugim oligarsima. No, njegovu glavnu pažnju privlačili su čečenski problemi.

ZAVRSETAK RATA U CECENIJI

Početkom avgusta 1999. godine, islamska vojska je upala u Dagestan iz Čečenije. Sergej Stepašin je razradio pouzdan plan borbe sa pobunjenicima, i Putin ga je samo trebao slediti. Stepašinova strategija zasnivala se na podeli Čečenije, odvajajući utvrđenja separatista u južnim planinskim rejonima od promoskovskog severa. Bivši premijer je računao da će to omogućiti ruskim oružanim snagama, sprečavanje uzimanja i držanja talaca zbog otkupa ili ubistava. Tog proleća, na aerodromu u Groznom oteti su i zverski ubijeni, Jeljcinov lični agent general-major Genadij Špigun i general iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Opkoljeni vojnici ruske armije predavali su se u robstvo, a drugima, uključujući šest inostranih saradnika organizacije Crveni krst i četiri zapadna inženjera telekomunikacija, bile su odsečene glave.

Putin je zaključio da je taktika predložena od strane Stepašina, bila nedovoljno efikasna za uništavanje pretnji. Zahvati talaca i ubistva, podrivali su prestiž Rusije kao moćne države. Još više od toga, upad u Dagestan pretio je raspadu same Ruske Federacije. Putin je morao delovati silnije od svojih protivnika. Šamilj Basajev, vođa upada, nije skrivao svoju ideju o formiranju zajedničke kavkaske islamske republike. Svoju surovost je pokazao pre četiri godine, kada je u toku opsade bolnice u Buđonovsku ubijeno 150 ljudi. Osim Basajeva, bio je još i Hatab, (pravo ime – Samir Saleh Abdula Al-Suvajlem), koji je došao iz Saudijske Arabije, poznati pomoćnik Osame bin Ladena, koji je preneo svoju pažnju na Kavkaz 1995. godine, posle borbi u Afganistanu. Sponzorisan bin Ladenom, Hatab je u pograničnom selu osnovao štab gerilaca od oko 1500 pripadnika, deleći ideju Basajeva o islamskoj državi.

Putin je jasno stavio do znanja da za polovična rešenja nema vremena. Jedina njegova dilema je bila ta da će svetska javnost, a možda i ruski građani smatrati njegova dejstva suviše žestokim. Tako ili drugačije, njegovo se rešenje pokazalo ispravnim. Zahvaljujući njegovom kursu koji je sprovodio, rat u Čečeniji se najzad završio, a teroristički akti su se ređe dešavali.

U svojim memoarima, Jeljcin iznosi svoje razmišljanje da Putin, koji će ga zameniti na mestu Predsednika sledeće godine, ima sve potrebne kvalitete, da bi mogao smelo gledati u lice teškim vremenima. „Putin je spreman na sve što mu može doneti život… On može svakome odgovoriti na tradicionalan ruski način – odmahnuti rukom“. Jeljcin dodaje da „čeličnim zubima sakrivenim iza njegovog osmeha“ Putin može rešiti sve zadatke. Međutim, Jeljcinova čečenska politika izaziva sumnje. Podpisujući, često razmatrani u novinama, Hasavjurtski sporazum sa čečenima, Jeljcin je priznao pravo Čečenije da u svakom momentu može izaći iz sastava Rusije. Ne treba uopšte sumnjati u to, da, ako bi Jeljcin ostao na vlasti, raspad Rusije bio bi neminovan. On je već razvalio Sovjetski Savez, na redu je bila Rusija.

***

Bez obzira na neka mišljenja da su eksplozije u velikim zgradama siromašnih rajona Moskve, Volgodonska i Bujnakska, kada je poginulo 300 ljudi, podozrivo išle na ruku Putinu, oni su mu dali opravdanje za kaznene operacije. Za eksplozije su optuženi čečenski ratnici. Dezerter-begunac, koji je zatražio politički azil u inostranstvu, podpukovnik FSB Aleksandar Litvinjenko i njegov učitelj Boris Berezovski, kasnije su izmislili teoriju, sličnu sa popularnim verzijama o teoriji zavere 11. septembra, po kojoj je Kremlj organizovao eksplozije da bi dobio podršku za energična ratna dejstva u Čečeniji. Malo ko je verovao, da bi Putin mogao dozvoliti masovna ubistva građana Rusije, samo za dobijanje propagandne kampanje. Svejedno čudan incident je pokazao, da je FSB, kojim je sada rukovodio njegov stari prijatelj iz Sankt-Peterburga Nikolaj Patrušev, mogao delovati u korist teoretičara zavere.

Postoji mišljenje, da su ranije akcije terorista, dale sasvim dovoljno opravdanja za podršku javnosti za vojne operacije koje je provodio Putin u Čečeniji. Većina Ruskih podržalo je Putina, kada je on poslao vojsku brojnosti više od 80 hiljada ljudi, da nanesu udar na Grozni, pri čemu je poginulo hiljade civila, a skoro pola miliona ostalo bez krova nad glavom. To je bio žestok rat, osuđivan Zapadom, ali je Putin izjavio da su njegova dejstva bila analogna dejstvima NATO-a na Kosovu, kada su bombardovanja trajala 70 dana. Kasnije su njegove pristalice obraćali pažnju na napad na Irak, gde je bilo više od 100 hiljada civilnih žrtava.

Kampanja je bila toliko efikasna koliko i žestoka, a Putin je postao heroj dana. Odmah posle događaja u Čečeniji, Putin je izvojevao još jednu pobedu, ovaj puta u decembarskom ratu u Dumi, koja se ranije dugo vremena nalazila pod vlašću komunista.

Dok je Abramovič radio na popularizaciji partije „Jedinstvo“, Berezovski je organizovao kampanju za protivtežu Lužkovu, Primakovu i partiji „Otadžbina – cela Rusija“. Najmoćniji njegov instrument, koji je imao na raspolaganju, bio je bezobrazni i vulgarni televizijski spiker Sergej Dorenko, široko poznat kao „omiljeni neprijatelj političara“. Berezovski se upoznao sa Dorenkom posle eksplozije automobila, kada je bio ranjen a njegovom vozaču odvaljena glava. Berezovski je tada odleteo u Švajcarsku na lečenje. Prvo veče posle hospitalizacije, ležeći na bolničkoj postelji, gledao je Dorenkov šou i čuo komentare lišene bilo kakvog sažaljenja tog zlobnog čoveka, o atentatu na njega – Berezovskog. „Danas je od eksplozije bombe stradala još jedna vreća novca – loše, vrlo loše“, – kako je saopštio Dorenko. Umesto da se uvredi, Berezovski je u njemu video potencijalnu zvezdu za svoju televiziju, i naredio sekretaru da nađe Dorenka i zakaže mu sastanak kada se oligarh vrati u Moskvu. TV voditelj je odbio sastanak, ali ga je Berezovski pratio, dok taj nije prihvatio poziv za zajednički ručak. Tada ga je Berezovski ubedio da potpiše ugovor sa ORT.

Zahvaljujući Dorenkovoj zajedljivoj satiri, Berezovski je proveo nemilosrdnu kampanju sa ciljem ponižavanja Putinovih protivnika. Tako je imsevan bio i gradonacelnik Moskve Lužkov, koji je navodno učestvovao u „misterioznim transferima novca“ iz Moskve u inostrane banke. Njegov san o predsedničkoj dužnosti, razbio se u prah i pepeo, pošto je bio isključen iz liste kandidata. U to vreme, za Putina je jedino značajno upozorenje bio NTV kanal Gusinskog, gde je podvrgavan seriji napada, mada relativno bezopasnih.

BIL KLINTON O PUTINU

Rat u Čečeniji i Putin kao premijer i vd predsednik Rusije od 2000 godine - u poljuBil Klinton, koji se prvi puta 9. septembra, sreo sa premijerom Rusije u njegovoj novoj ulozi je o tome pisao „Putin je bio veliki kontrast Jeljcinu, – pisao je Klinton u svojim memoarima „Moj život“. – Jeljcin je bio krupan, zdepast, Putin – dobro građen u odličnoj formi, zahvaljujući dugogodišnjem treniranju borilačkih veština. Jeljcin je bio verbalan, bivši agent KGB – rezervisan i pedantan“.

Posle radnog susreta, Klinton je stekao utisak, da je Jeljcin našao naslednika, koji ima znanja i sposobnosti za efikasnije upravljanje burnim političkim i ekonomskim životom Rusije.

Za vreme jednog od ručkova organizovanih APEC-om, Klinton je izrazio svoju visoku ocenu jednostavnim gestom. „Obišao je oko stola, za kojim su sedeli svi delegati OPEC-a i šapnuo mi na uho: „Volodja, predlažem da odemo zajedno“, – priča Putin. – Za mene je to bilo potpuno neočekivano. Mi smo ustali, naše kolege su odstupile unazad, napravivši nešto kao koridor, a mi smo zajedno išli duž tog koridora uz aplauz prisutnih. Ja to nikada neću zaboraviti, i uvek ću mu biti vrlo zahvalan za to“. U to vreme Putinova podrška je resko rasla, od samo 2 procenta u avgustu do 15 procenata krajem septembra, 25 procenata u oktobru, a krajem novembra 40 procenata. Neočekivano je, u toku predizborne kampanje, izbio na videlo smisao za humor tog čoveka, sa reklo bi se apsolutnim puritanskim manirima. U jesen 1999. godine, za vreme njegove posete Primorskom kraju u funkciji premijera, guverner Evgenij Nazdratenko je izgovorio o Putinu tako mnogo velikodušnih komplimenata, da je ovaj odgovorio: „Evgenij Ivanovič, vi me tako hvalite, da mi se čini, kao da sam već umro“.

Prijatelji Vladimira Putin su znali da je on veoma dobar poznavalac istorije Napoleona Bonaparte, „malog generala“ koji je zaveo red u Francuskoj posle haosa i krvoprolića Francuske revolucije. Anatolij Sobčak, naravno, je to znao. „Putin ima iste principe i ciljeve koji su bili kod Napoleona, – izjavio je on u intervjuu 2000. godine. – Uspostavljanje državne vlasti“. Sobčak je bio uveren u to, da će njegov bivši učenik, nalazeći se na vlasti, uspostavit takvu vlast u Rusiji. Mada je moguće, da on još nije imao predstavu, koliko će to biti težak zadatak , i koliko će to polagano ići u ostvarivanju.

Sobčak je proveo jednu i po godinu u dobrovoljnom izgnanstvu u Francuskoj, pre nego što će se vratiti u Rusiju, jula 1999. godine , mesec do toga kada će Putin biti imenovan premijerom. Više od sto novinara gužvali su se na sankt-peterburgskom aerodromu čekajući njegov avion. Kao i uvek patetičan, Sobčak je rekao da nikada više neće otići. „Nemate potrebe za žurbom, – rekao je on, – zato što sam se ja vratio zauvek. Doleteo sam u svoj grad i sretan sam što se nalazim kod kuće“.

Kada je njegov pulem postao premijer, Sobčak se ponadao da je zaštićen od sudske istrage. Krajem 1999. godine, sve optužbe za prestupe, podignute protiv njega, bile su zatvorene, a bivši profesor prava bio je spreman da se vrati u nacionalnu politiku.

PUTIN – VRSILAC DUZNOSTI PREDSEDNIKA UOCI 2000 GODINE

Ako su Primakov i Lužkov smatrali da imaju dovoljno vremena za dobru pripremu za predsedničke izbore, koji su trebali biti iduće godine, čekalo ih je neočekivano duboko razočarenje. Dvanaest dana posle izbora za Dumu, Jeljcin je uradio neverovatno: za vreme redovnog novogodišnjeg obraćanja Predsednika naciji, pred mnogomilionskim televizijskim gledalištem najavio povlačenje u penziju. On je sve uradio vrlo lukavo. Snimio je svoje novogodišnje obraćanje na traku, kao i uvek 28. decembra, ali je završivši svoj govor, rekao režiseru da nije zadovoljan promuklim glasom. On je rekao da će sve ponovo snimiti za kratko vreme do prenosa pred Novom godinom. Za sve to vreme, on je prekrasno znao šta se sprema da uradi.

Objaviće u vreme udarnog televizijskog termina, da se on povlači i imenuje Putina vršiocem dužnosti Predsednika. Jeljcin je svoje namere hteo zadržati u tajnosti od svih, osim Putina, do poslednjeg momenta, i u tome je uspeo.

Dve nedelje ranije za vreme susreta u Jeljcinovoj vili, on je pokušavao saznati Putinovo mišljenje. Pitao je Putina direktno, da li je on pogodan za tu dužnost, i po njegovoj tvrdnji, Putin mu je odgovorio da nije spreman za to. Pošto ga je ubedio na suprotno, Jeljcin je počeo rešavanje sopstvenih pitanja – doživotna zaštita od sudskog gonjenja i isleđivanja. Slična situacija bila je u SAD, kada se kompromitovani Ričard Nikson, po predpostavkama, dogovorio sa Džeraldom Fordom pri predaji predsedničkih punomoći. Jeljcinovi zahtevi time nisu bili iscrpljeni. Imunitet se trebao odnositi i na njegovu bližu familiju i pomoćnike. Većina od njih je trebala ostati na postojećim dužnostima, a on je hteo sačuvati neke povlastice svoje dužnosti, uključujući predsedničku vilu u Gorki, gde je proveo veći deo prošle godine. Osim toga, trebalo je osigurati obezbeđenje samog Jeljcina i njegove porodice, obećanje koje košta ruske poreske obveznike 1,4 miliona dolara svake godine sve do njegove smrti, i do sada približno milion dolara koji se troše na osiguranje bezbednosti preostalih članova porodice. I dodatak svemu, on je trebao dobijati solidnu penziju iz budžeta zemlje, bez obzira na garantovanu darežljivost milijardera-oligarha, kojima je on pomogao u sticanju bogatstva.

Putin je prihvatio sve uslove. Pošto je bio svedok toga, kako je Jeljcin mahom ruke otpuštao sve koji su nastojali zauzeti njegovo mesto, Putin nije hteo da se konfrontira. Saglasivši se sa svim zahtevima Jeljcina, pošao je kući da novost razmotri sa ženom.

Novost je u Putinovoj porodici izazvala pomešana osećanja. Jedna od „kremljevskih žena“ prenela mi je, da kada je Vladimir Putin rekao supruzi Ljudmili, kako mu je Jeljcin predložio viši položaj, ona je pitala: „I šta si mu ti rekao?“. Na to je on nehajno odgovorio: „No, šta, ako je to neophodno…“. Jedino, ta verzija se ne smatra tačnom. Verodostojnije su reči same Ljudmile, koja priča, da je bila šokirana, kada je saznala šta treba da se dogodi odmah posle podne, poslednjeg dana odlazeće godine. „Prijateljica me nazvala i upitala „Jesi li već čula?“. „A šta se dogodlo?“ – pitala sam ja. Eto tako sam ja i saznala o tome od nje. Zatim sam ceo dan plakala, zato što sam shvatila da je to kraj mog ličnog života“.

A Putinove kćeri? Evo šta priča Katja: „Ja sam bila šokirana, kada sam saznala, da je tata postao vršilac dužnosti Predsednika. Kada mi je mama to rekla, pomislila sam, da me zavitlava, ali sam, zatim, shvatila da se ona ne bi tako šalila. U ponoć smo uključili televizor i gledali kako ljudi čestitaju tati. Meni se to svidelo. On je bio tako ozbiljan… ili staložen. Kao i uvek. Tata je tata“.

Maša dodaje: „S jedne strane, ja nisam želela da on bude Predsednik, a s druge strane sam htela. Tog dana mi smo slušali i izjavu Borisa Jeljcina“. A zatim, pokušavajući da opiše osećanja koja su je preplavila, mlađa Putinova kćerka navela je poređenje: „Osećanje je bilo slično tome, kao da vas boli grlo a niste prehlađeni. To je dirnulo moju dušu“.

Ljudmila nije izrekla nikakvu primedbu, kada joj je muž potvrdio novost o svom novom statusu. U suštini, ona se već delimično počela navikavati na obilježja njegove dužnosti, koja je postajala sve viša i viša. „Ja nikada nisam pokušavala ni imala potrebu štedeti na obrazovanju naše dece, ili na njihovom raspustu“, – izjavila je ona u intervjuu listu „Pravda“. Takve prednosti kompenzirale su te teškoće, sa kojim se morala miriti žena takvog ciljno usmerenog čoveka. Nedostacima se mogu smatrati njegov crni humor i ironija. „Ja volim jednostavan i dobar humor“, – dodala je ona. Osim toga, ona je primetila da Vladimir ima sentimentalnu notu, priznavao to on ili ne. „Jednom mi je za rođendan poklonio zlatni krst i lančić. Oni su stajali na noćnom stočiću, kada sam se probudila. Pokazalo se da ih je on kupio dva meseca ranije u Jerusalimu. Uvek me poražava njegova samokontrola i strpljivost. Ja, kada kupujem poklone, imam potrebu da ih odmah predam“.

Sledećeg dana, posle snimanja prvog novogodišnjeg obraćanja naciji, Jeljcin je u tajnosti probavao svoj sentimentalni oproštajni govor, kada mu je neočekivano došao Putin. Putin ga je uverio da će Aleksandar Vološin ostati na mestu rukovodioca štaba, a uručio je Predsedniku pismo sa potrebnim garancijama. Jeljcin je predložio Putinu da ostane premijer i istovremeno vršilac dužnosti Predsednika do redovnih izbora u martu sledeće godine, sa čime se on i složio.

Traka sa novogodišnjim obraćanjem naciji, u kome je Jeljcin najavio penzionisanje, dostavljena je u Ostankinski TV toranj u pratnji naoružanih čuvara, i u Moskvi je emitovana danju, da bi je stanovnici Dalekog Istoka videli u ponoć. U Jeljcinovom kabinetu su sakupili mnogo ministri i visokopostavljene osobe, da bi čule tu novost i čestitali nasledniku do početka prenosa novogodišnjeg obraćanja naciji. Među njima je bio i glavar Ruske pravoslavne crkve Patrijarh Aleksej II, koji se duboko poklonio novoizabranom Predsedniku, a ovaj mu je uzvratio na isti način.

Pre nego što će poslednji puta otići iz zgrade u svojstvu Predsednika, Jeljcin je Putinu predao nuklerni „crni koferčić“. „Putin se tome odnosio , – priča posmatrač. – kao što se vaša Kraljica odnosi kraljevskim regalijama“. Tokom znamenitih događanja toga jutra, on je izgledao relativno mirno, ali „nuklarni koferčić, reklo bi se, nešto je izazvao u njemu. Verovatno mu je dao osećaj vrlo moćnog čoveka“. To nije bio jedini slučaj kada je Putin pokazao svoje emocije u tim trenucima. Kako priča drugi svedok, kliznula mu je suza niz obraz, kada je slušao Jeljcinovu izjavu o penzionisanju, a njegov predhodnik je govorio o „novim, pametnim, jakim i energičnim ljudima“ koji treba da dođu na smenu. Njegove oproštajne reči pri obraćanju Putinu bile su „Štiti Rusiju“.

U RANIM SATIMA NOVE GODINE – PUTIN U CECENIJI

Rat u Čečeniji i Putin kao premijer i vd predsednik Rusije od 2000 godine u pilot u borbenom avionuOporavivši se od šokantne noćne novosti o novom glavnokomandujućem ruskom armijom, vojnici, bazirani u utvrđenom čečenskom gradu Gudermesu, koji se nalazi na manje od 30 kilometara od ratom razorenog Groznog, jedva su mogli suzdržati svoje zaprepaštenje, kada se u ranim satima Nove godine, teškonaoružani konvoj približio njihovom logoru, a napred je izašao novi vršilac dužnosti Predsednika. On je tu već bio prošlog meseca kao premijer, a ovaj dolazak bio je sa ciljem ispunjavanja obećanja danog prošli put vojniku, da će doći na novogodišnje praznike, a Putin uvek drži svoja obećanja. Više od toga, on je ubedio suprugu, što nije bilo lako, kako je sam priznao, da ga u svojstvu prve dame Rusije, prati za vreme te potencijalno opasne misije.

Kao dokaz Putinovg stvarnog boravka, vojnicima su poklonili fotografije, na kojima je on svakome od njih uručivao lovački nož. Putin je planirao svoj neočekivani put, čim je bio konačno uveren da Jeljcin odlazi do novog milenijuma. Iako se to pokazalo kao prvo od mnogobrojnih poziranja pred štampom, provedenih pred martovske izbore, on se posvađao sa svojim sekretarom za štampu po povodu korištenja sličnih materijala za ciljeve izborne kampanje. On je više davao prioritet tome da ga se vidi „na delu“, nego tradicionalnoj izbornoj kampanji. Banalne prezentacije političkog programa i vatrene agitacione reči nisu za njega. Televizija i novine su saopštavali o Putinovim izvršenim delima, svojstvenim već izabranom Predsedniku, kada je on još bio premijer u Kremlju, delio nagrade i slično Kraljici, posećivao škole, fabrike, bolnice, gde mu je sva obaveza bila da se osmehne i pokaže milosrđe. Za podršku borbenog duha, on je odletio na vojnu bazu u Čečeniji na mlaznom lovačkom avionu.

Putin je uskoro jasno pokazao da je spreman zaustaviti (ugušiti) uticaj bilo kojeg oligarha, koji mu se bude suprotstavljao, uvek podcrtavajući da interesi države moraju biti viši od svih interesa pojedinaca. Njegov glavni cilj bio je Mihail Hodorkovski, koji je potpuno zavladao „Jukosom“ i Vladimir Gusinski, koji je nerazumno dozvolio NTV-u da ga napada. Bez obzira na obećanje dano Borisu Jeljcinu o podršci njegovim rođacima i bliskim ljudima, jedno od prvih dejstva Putina, posle penzionisanja prethodnog predsednika, bio je zahtev Jeljcinovoj kćerki Tatjani Djačenko, da oslobodi svoj kabinet u Kremlju. Vladanjem „Tanje-Valje“, a uz Putinovo sadejstvo, u vrhove je izbio Mihail Kasjanov.

Putinovo obećanje o „uništavanju korupcije“, očigledno je bilo ciljano na oligarhe, jedino je on ostao u tesnim odnosima sa Abramovičem, koji je dobio basnoslovan profit od prodaje ruskih aktiva, uključujući ogromni deo aluminijske industrije države. A kada su se u protivorečnim reportažama iz Čečenije, koje je vodio Andrej Babicki na radio „Sloboda“, čuli napadi na Kremlj, ruskoj vojsci je naređeno da ga uhapsi i zameni sa čečenima za tri ruska vojnika. Babicki je uvredio javno mnjenje izjavivši: „Čečeni kolju vojnike ne radi svog sadizma i zadovoljstva zbog posebno surovog odnosa prema vojnicima, nego jednostavno pokušavaju na taj način rat učiniti izraženijim, vidljivijim, da bi doprlo do javnog mnjenja kako stvarno ide rat, strašan i žestok rat“.

 

 

Nastavice se …

Odlomci iz knjige K Hacinsa I A Korobko “PUTIN”

Copyright za teritoriju ex Jugoslavije- Milka Kresoja, Moskva