Srednjevjekovna medicina – arapsko islamska medicina
Arapsko islamska medicina je bila vodeće srednjevjekovna medicina u svijetu ali je od tada u padu. Istorija i principi srednjevjekovne islamske medicine
Umjetnost liječenja u arapsko-islamskoj medicini
Uvod u arapsku medicinu
Al Biruni – u jednom od svojih djela zapisao je da je arapski jezik “istinsko sredstvo međunarodne razmjene različitih znanosti i tehnika” (1).
Značajan razlog da je arapska medicina imala i dala veliki broj filozofa, mislilaca i liječnika, bila je snažna arapska država s izvanredno stabilnom unutrašnjom situacijom na velikom prostranstvu Bliskog i Srednjeg istoka, te dijelu Afrike i jugozapadne Evrope. Svakako da su značajnu ulogu u tome odigrali bogati arapski jezik, arapsko pismo i arapska kultura općenito. Zahvaljujući arapskim pohodima, arapska znanost i kultura tokom nekoliko stoljeća njihove dominacije proširili su se na prednju Aziju, zatim Mediteran a preko arapskog poluotoka i prema Dalekom istoku. Osvajački pohodi Arapa nisu imali samo vojne i društveno-političke efekte u mnogim bogatim zemljama s visokom kulturom koje su Arapi osvojili, već naprotiv gdje god su Arapi došli kao osvajači u tim podnebljima poprimili su kulturu i običaje domicilnog stanovništva osvojenih zemalja, a zatim su dalje razvijali i unaprjeđivali vlastitu kulturu i civilizaciju na novoosvnojenim područjima.
Veličina arapske medicine, čiji se period uspona i najvećeg procvata poklapa sa zlatnim vijekom velike arapske države, leži u tome što su četiri prve arapske halife, a posebno halifa Al-Memun, dali najveći doprinos osnivanju prevodilačkih škola u kojima su se prevodila tada najveća filozofska i medicinska djela s drugih jezika na arapski jezik. Na taj način, zahvaljujući grčkim, indijskim, perzijskim, jevrejskim i arapskim filozofskim i medicinskim pogledima na nauku i život uopće, tadašnji muslimanski naučnici, mislioci i liječnici kreirat će različite suptilne intelektualne poglede koji će postati temelj islamske civilizacije sve do modernog doba. Zahvaljujući njima cjelokupna antička kulturna baština i baština drugih velikih civilizacija prije i poslije, naći će svoje utočište na ogromnim prostranstvima Bliskog i Srednjeg istoka, Afrike i Španije. Pojava i naglo širenje islama kao ideje, filozofije i prakse proizvela je nicanje svjetske kulture koja je gotovo 1.000 godina zračila ljudskom rodu. Nažalost, nakon što su njeni nosioci napustili principe vjere i življenja, tj. principe o istraživanju, radu i osavremenjivanju, arapska medicina je postepeno gubila svoju ljepotu, sjaj i ugled. Najmanje pet vjekova najpoznatiji arapski liječnici prevodili su najbolja medicinska djela s grčkog, indijskog, perzijskog, hebrejskog i drugih jezika a zatim svojim zapažanjima, istraživanjima i iskustvom dopunjavali ta prevedena djela i predavala ih novim generacijama (1).
Islamska nauka, u širem smislu, uprkos povezanosti s drugim tradicijama, dala je takve naučne poduhvate i iznjedrila takva značajna imena koja i danas nemaju premce, bez obzira na tehničke i tehnološke uvjete i komunikacijske sisteme i medije za transfer znanja i tehnologija. Ona je bila trajna odlika naučnih poduhvata srednjevjekovnog islama, tako da je od 8. do 15. stoljeća postala najljepša i najbogatija kultura koje su tadašnja Evropa i svijet imali. Poznati francuski filozof i hemičar Lebon citirao je zlatni islamski princip “izvrši pokus, isprobaj, vidi i razmišljaj, pa ćeš biti učen” a francuski sociolog Gustav Le Bon rekao je: ”Arapi su prvi koji su pokazali svijetu kako se spaja slobodna misao s vjerom”. Jedan drugi filozof rekao je: “znanosti koje su Arapi primili od Grka bili su kod Grka mrtvaci u koricama, zatvoreni u zidove knjižnica ili drago kamenje pohranjeno kod nekih velikana u riznicama. Od njih čovječanstvo nije imalo nikakve koristi osim da u njih gleda. One su kod Arapa postale osnovom odgoja i duševnom hranom, glavnim blagom i sredstvom pomoću koga su ljudske sposobnosti išle do savršenstva. Nema ni jednog objektivnog Evropejca, koji je proučavao historiju razvoja čovječije misli a da bi muslimanima i njihovom učenju zanijekao činjenicu da Evropa ima najviše njima zahvaliti za svoje izvođenje iz tmine neznanja na svijetlo znanja; za proučavanje kako će pristupiti nauci – kako će misliti, kao i za spoznaje da su očiglednost i eksperimenti temelji na kojima se temelji nauka; njima imaju najviše zahvaliti i za razvoj nauke, koju su im oni preko Španije, južne Italije i Francuske prenijeli. Pariske ulice nisu bile pokockane sve do 12. stoljeća. Tek tada su one po uzoru na španske gradove bile pokockane.
Engleski liječnik i hemičar John Wiliam Draper (umro u New Yorku 1882. godine) napisao je u svom djelu: “Povijest intelektualnog razvitka Evrope” za muslimane Arape: “Arapi postadoše iskreni zaštitnici znanosti i s pravom se reklo da su znanstveno polje osvojili istom brzinom kojom su oborili susjedna carstva. Kod njihovih halifa bio je običaj da velike časti u državi daju samo onim ljudima koji su se odlikovali znanošću.
Navodeći dalje stanovnište islama prema znanosti, citira više hadisa i izreka koje se odnose na znanost, kao što je: “Tinta učenjaka je tako dragocijena kao i krv šehida”, a za Haruna ar-Rešida veli: “Harun ar-Rešid je objavio jednu naredbu da se ne smije sagraditi ni jedna džamija što se kod nje neće sagraditi i jedan mekteb. On je zabranio obavljanje liječničke prakse svima onima koji se ne bi podvrgli i udovoljili ispitu pred sveučilišnom profesorskom komisijom.” (2,3).
Govoreći o bibliotekama, ovaj učenjak veli da je svaki ugledniji čovjek imao u svom stanu knjižnicu, da su se muslimanski vladari i sami bavili svim granama znanosti.
Jedan od njih (ne spominje koji) napisao je književno djelo od 50 svezaka, a Al-Hvarizmi napisao jednu knjigu o algebri. Samo u Kordobi, biblioteka je brojila preko 600.000 arapskih rukopisa iz svih znanosti, a oko 6.000 njih je bilo iz oblasti medicine i astronomije. Ali kako to reče ugledni profesor Sorbone Redža Garodi, “zavjera šutnje protiv islamske kulture bila je krajnje organizirana”, i to ne samo u njegovoj postojbini Francuskoj, nego u gotovo svim zapadnjačkim zemljama pa, normalno, i bivšim jugoslavenskim. Rijetki su oni koji su znali ili su smjeli izustiti imena Ar-Razija, Ibn Sina-a, Ibn Haithama, Ibn Nafisa, Hajjama, Al-Gazalija, Al-Kindija, Al-Birunija, Ibn Nedima, Ibn Usaibije i drugih islamskih velikana, a da nisu gorko platili za njihovo javno spominjanje. Zapad je to radio u svom stilu, krao je njihove ideje, njihova otkrića, njihove praktične dokaze i iskustva u primjeni i potpisivao pod svoja ili, pak, ondje gdje to nije mogao, mijenjao je imena tih velikih mislilaca, filozofa, liječnika i predstavljao ih po svom ukusu.
Osnovne karakteristike Arapsko-islamske medicine
Božiji poslanik Muhammed a.s. zahtijevao je od vjernika da stiču znanje “pa makar to bilo i u Kini” (Kina je u to vrijeme imala paradigmatičko značenje daljine), te uspoređivao utrošak tinte s prolivenom krvlju šehida. Takvi stavovi Božijeg poslanika probudili su u ranim musimanima neutaživu želju za učenjem. Rezultat ove neutažive žeđi bio je da je ključ naučnog progresa i učenja kroz nekoliko stoljeća bio isključivo u vlasništvu muslimana. Poslije 13. vijeka nastupilo je vidno opadanje ovog progresa i ono se nastavilo do danas. Nije nam prvenstvena želja istaći ili interpretirati lanac uzroka koji su doveli do ovog pada. Ali, istina je da je svježina novog učenja i traganja za novim prostorima znanja, koja je tekla arterijama i venama Arapa i drugih pripadnika arapskih krajeva Srednjeg vijeka, nestala kod učenjaka kasnijih generacija arapsko-islamske civilizacije. Pojavila se inercija, a ona je dovela do toga da su Arapi novog doba postali zaboravni i indiferentni na svjetlo vodilju koje je muslimane ranog islamskog perioda vodilo kroz stranputice mraka.
Jedan poznati naučnik je jednom prilikom rekao: “Nauka nema svoju zemlju, ona je internacionalna; mi svi dijelimo plodove istraživanja ljudi svih vrsta i tradicija i svih dobi” (1). Nauka izražena u najjednostavnijim riječima je smisao neobičnosti života i naše traženje pravog odgovora o životu vodi nas na stazu otkrića. U svakom slučaju, ne postoji takva stvar kao što je “slučajno otkriće”. Otkriće je proizvod jedne promatrane (možda neobične ali nekada i sasvim obične) činjenice u pripremljenom umu. Neki umovi su pobuđeniji, manje maštoviti, manje odgovaraju nego ostali, ali, ukoliko nisu pripremljeni, značajnost događaja može da im promakne. Tako, prije nego što pokušamo shvatiti zašto i šta je naučnik postigao, neophodno je da znamo niz ranijih dostignuća i ljudi koji su kreirali proizvod njihovog metoda, i osigurati tkanje njihovog iskustva. Neophodno je shvatiti, također, trenutne okolnosti – istraživanja koja se sada vrše, kolege na čije iskustvo mi možemo da se oslonimo, i o čijim eksperimentima zavisi potvrđivanje naših vlastitih.
Do ranog cvjetanja ljudskog intelekta došlo je na obalama Mediterana. Sumerska, babilonska i egipatska civilizacija utrle su put Grcima i Rimljanima. Kada je ona počela propadati, postojala je opasnost od prekidanja kontinuiteta u razumijevanju prirodnih fenomena, ali srećom za cijelo čovječanstvo ono je pokupljeno od strane velikih muslimanskih naučnika iz perioda između 8. i 13. stoljeća. Oni su ga ojačali i obogatili svojom vlastitom mudrošću, oštroumnim opservacijama i eksperimentima i proslijedili ga Zapadu. Zija-paša je, rekavši: “Da nije bilo Španije, zar bi Evropa mogla zasjati!” – aludirao na značaj doprinosa Arapa razvoju i procvatu nauke, filozofije, medicine i drugih disciplina modernog doba.
Postoji mnoštvo istaknutih imena arapskih naučnika koje prepoznaje cjelokupan Svijet: Al-Kindi, Ar-Rhazi, Al-Biruni, Ibn-Sina, Az-Zahravi, Al-Farabi, Al-Haitham, Ibn-Nafis i ostali. Oni su vidne figure u korpusu univerzalnlo obrazovanih muslimanskih naučnika koji karakteriziraju zlatno vrijeme islamske nauke. Bilo je u to doba živog rasta, stalnog prerađivanja ideja misaonog procesa koji je doveo umove na okup. Jedan misaoni proces koji je živio hiljadama godina može, onoliko koliko mi znamo, prelazeći s uma na um i iz dobi u dob, produžiti svoj život zauvijek, i mi smrtnici odgovaramo na poziv besmrtnih ideja, postajući dio ljudskih ideja i misli.
Značajnosti arapsko-islamske medicine
Jedan od spomena vrijednih i fascinantnih aforizama koji se propisuju Božijem poslaniku Muhamedu a.s. je izreka “al-,ilmu,ilman,,il al-adyan wa-,ilm al-abdan”- “Postoje dvije vrste nauke: nauka o vjeri i nauka o tijelu”, naglašavajući važnost povezanosti učenja i prakse u medicini sa teologijom i islamskim zakonima. Ovi i slični koncepti, religiozni i socijalni, daju dodatni impuls i poštovanje medicinskoj profesiji i naglašavaju bitnu vrijednost liječničke vještine, dajući liječniku ugledno mjesto u njegovoj zajednici i učenim krugovima. Također, islam je bio taj koji je naglašavao prava ljudskog tijela na njegu svakog vjernika koji želi da to osigura ishranom i da produži zdrav život. Ovo je uistinu bilo navedeno u religijskim izvorima. Dragi Allah uvijek osigurava prirodno liječenje ljudskih bolesti u pravo vrijeme i na pravom mjestu – “Ma khalaq Allah ad-da’, illa wa-kha-laqa lahu ad-dawa’” – “Allah nije stvorio bolest a da joj nije stvorio i lijek”. (2).
A liječnik s druge strane, bio je zainteresiran i cijenio je ljudsku relaciju prema njegovom okruženju. Za njega su zdravlje i ekologija bili usko vezani. On je vidio vezu tehnologije i ekonomije u prirodi, tj. vidio je da se, ustvari, ništa ne proizvodi uzalud. Muslimanskim liječnicima dragi Allah je sve stvorio sa dobrim razlogom.
Liječnik-filozof Ibn-Rušd, promatrajući zamršenost anatomije ljudskog tijela, izjavio je da će ljudska vjera u Boga sigurno biti ojačana (i) kada jednom otkrije i razumije čuda anatomije tijela i prepozna neuporedivu Božiju mudrost pri kreiranju ljudske rase. U smislu svoje profesije i statusa, muslimanski liječnik cijenio je i poznavao savršenstvo u stvaranju Božijem i oštroumnost u udešavanju i oblikovanju kreacije.
Dalje, u promatranju svoje okoline, muslimanski liječnik i prirodnjak nastojao je naći lijekove koje priroda osigurava za liječenje ljudskih fizičkih bolesti. I zaista, u islamu se desilo to da su farmacija i farmakologija kroz srednji vijek dostigli svoj najveći uspon, mnogo viši i širi nego što su ga ikad dostigli njeni prethodnici za vrijeme ranih grčko-rimskih i orijentalnih civilizacija.
Sredstva i principi umijeća liječenja arapaske medicine
Medicinu su definirali znameniti muslimanski liječnici kao što su Ar-Razi (865.-925.) i Ibn-Sina (980.-1037), i to na slijedeći način: da je to vještina koja se bavi očuvanjem dobrog zdravlja borbom s bolestima i ponovnim uspostavljanjem zdravlja bolesnog.
To je bilo tumačenje u ranim tridesetim godinama devetog stoljeća, kad se u većini medicinskih tekstova medicinsko umijeće dijelilo na dva dijela: teoriju i praksu. Po teoriji medicine, učenik i praktikant studirali su elemente, tjelesne sokove i njihovu funkciju, moć tijela i duha, dušu, bilo životinjsku ili vitalnu, organe i njihovu korisnost i temperament. Ali, u praktičnom dijelu učile su se sljedeće grane: terapeutika (uključujući upotrebu jednostavnih i kombiniranih lijekova i medicinskih recepata), namještanje kostiju i manji hirurški zahvati. Također, tokom iste trećine 9. stoljeća vrijedili su osnovni principi liječničke vještine, ustanovljeni u arapskoj medicini, koji su bili modificirani principi iz grčkih rukopisa, s važnim dodacima. Tumačeno je uglavnom šest zajedničkih principa zdravlja i bolesti, poznatih (pogrešno) u latinskim prijevodima arapskih djela kao 6 “neprirodnih”.
Arapska verzija ovih modificiranih principa projektira da, ako se ovi uzroci koji pogađaju ljudsku konstituciju, ispravno i umjereno primjenjuju, to će rezultirati ravnotežom i manifestirati se u dobrom zdravlju koje neko održava. Ako se ovim glavnim principima, ili bilo kojim od njih, nenormalno upravlja, ako se oni pogrešno primjenjuju, onda se javlja neravnoteža (disharmonija) u ljudskoj konstituciji koja rezultira bolešću. Ono što je interesantno je to da je većina ovih principa, o kojima se ozbiljno diskutiralo i koje su muslimanski liječnici u Srednjem vijeku učili, važna na polju medicinske nauke i danas (3). Tih ključnih nekoliko principa, kojih su se držali prilikom liječenja bolesnika muslimanski liječnici, opisani su u poglavlju o Ar-Raziju, jer ih je on prvi ozvaničio u svojim djelima. Najpoznatiji liječnici islamske civilizacije naglašavali su važnost interpretiranja i primjene “medicine duše” (At-Tibb ar-Ruhani). O ovoj temi istaknuti medicinski učitelj i kliničar Abu Bakr Muhammad B. Zakariyya ar-Razi izdao je opsežnu knjigu, koja je nosila isti naslov (prevedena i publicirana u Engleskoj 1950. godine pod naslovom “Spiritualna fizika Razesa” od A.J. Arberry-a). Ar-Razi je prvi napisao svoj enciklopedijski tekst “al-Mansuri” o različitim aspektima vještine liječenja bolesti i lijekovima kao i očuvanju fizičkog zdravlja. Uskoro se otkrilo da je realna potreba postojala u sličnim tekstovima o bolestima duše i njihovim liječenjima, i isto tako i njegova druga poznata knjiga o medicini duše. Ove i druge njegove knjige bile su poznate i na latinskom jeziku i evropski liječnici su ih konsultirali čak do renesanse (4). Iako je islamska medicina sazrijevala sa radovima Ar-Razija i njegovih savremenika u 10. stoljeću, stvarale su se nove medicinske teorije i koncepti.
Izvor: Srednjevjekovna arapska medicina – Izet Mašić