Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

Kojim putem treba ići?

Pitaš li se kojim putem treba ići i živeti, poslušaj duhovnu pouku svetog vladike Nikolaja Žičkog

 

KOJIM PUTEM?

Pitaju nas, kojim putem vi idete i kojim putem treba ići?

Naš je odgovor jasan i zasnovan je na svetom Jevanđelju i na istorijskoj sudbini našeg naroda.

Mi idemo putem Krsta Hristova. Ne smemo se ni nagnuti sa toga puta ni levo ni desno, a kamoli sići sa njega. Jer propast zjapi sa obe strane pravoga puta. Sa jedne strane je propast bezverstva, sa druge propast krivoverstva. Mi moramo držati iut prave vere koja nas snaži i veseli. Jer to i jesu istinske odlike vere koja pravo slavi Boga, koja je pravoslavna. Moralna snaga i duhovno veselje.

Kojim putem treba ići  - Freska katakombe Rima i molitva žene

Mi idemo putem Svetoga Save, koji je išao putem Krsta Hristova. Savin put jeste put nacionalne crkve. Duhom Božjim vođen i rukovođen Sveti Sava je izgradio našu nacionalnu crkvu, da se u njoj kao u nekom dobrom sudu čuva životvorno piće Hristove nauke i Hristove sile za srpski narod kroz vekove i vekove. To je jedan odmeren i umeren sud, ni suviše golem, ni suviše malen. Jer da je suviše golem, piće bi se lako pokvarilo, a da je suviše malen, presušilo bi. To jest: ni crkveni internacionalizam ni protestantski subjektivizam, nego jevanđelski nacionalizam. Da bi tako svaki narod na svetu uredio svoju crkvu i bio kao jedna porodica Božja, a svi narodi sa svojim crkvama, vezani istom verom, istim duhom i uzajamnom ljubavlju, činili jednu svetu vaseljensku crkvu, jednu veliku porodicu Božju. Ni sa ovoga puta mi ne smemo skretati ni tamo ni amo, da ne bismo pali u propast imperijalističkog internacionalizma, niti u propast protestantskog subjektivizma. Mi moramo, dakle, držati put prave crkve, koja nas je vazda herojski snažila, porodično sjedinila i nebeski uveselila. Jer to i jesu odlike prave crkve, koja prvo slavi Boga – da zapaja i snaži narod jevanđelskim heroizmom, da sjedinjuje narod jednim duhom u jednu Božju porodicu i da veseli narod kao decu Božju nebeskim veseljem.

Najzad, mi idemo putem truda i odbrane. naš je trud dvojak: da živimo verom i da širimo veru pravoslavnu. Naša je odbrana od klerikalizma, od protestantizma i od ateizma. Moramo se neprestano i truditi oko vere i braniti veru. I moramo se bez prestanka truditi na snaženju i odbrani svoje pravoslavne crkve.

Ako neko kaže: juče je bila opasnost po našu crkvu, a danas je ta opasnost prestala, strašno se vara. To je trubač koji svira na spavanje. A mi moramo imati u ovo vreme što više trubača koji će svirati na buđenje, na ustajanje, na pripravnost, na odbranu. Jer onaj „nepomenik“, kome je naš sveti narod sa svojim sveštenstvom osujetio „vaploćenje u formi zakona“, ipak ide po ovoj zemlji kao duh, kao avet, dejstvuje, dejstvuje i dejstvuje.

Žičo, crvena Žičo naša, zar ti nisi preživela sa narodom srpskim narodnu sudbu kroz 700 godina? Ko će bolje od tebe posvedočiti deci svetosavskoj put kojim treba da idu?

 

Vladika Nikolaj Velimirović – Duhovne pouke

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: