“Putin“ 9-i nastavak feljtona

 

Putin i Berezovski. Tragedija podmornice Kursk

Slučaj Putin i Berezovski. Ostali ruski oligarsi i nova vlast. Tragedija podmornice Kursk i porodice poginulih mornara. Intervju sa Lari Kingom

 

 

Vladimir Putin i Berezovski -  Tragedija podmornice Kursk

Kada je Putin zauzeo položaj Predsednika, godišnji nivo smrtnosti u Rusiji prevazilazio je broj novorođenih za 70 procenata.

Dve trećine stanovništva su bile ispod granice siromaštva. Upotreba narkotika, alkohola i duvana, dovela je do najvišeg nivoa smrtnosti u Evropi, i najnižeg nivoa rađanja.

U svom prvom državnom obraćanju, Putin je upozorio: „Mi se sudaramo sa ozbiljnim pretnjama pretvaranja u izumiruću naciju“. On je govorio o mračnim demografskim perspektivama Rusije. Posle raspada Sovjetskog Saveza, brojnost stanovništva se momentalno smanjila za pet miliona ljudi. Eksperti su mu saopštili da se sredinom sledećeg veka očekuje smanjenje brojnosti stanovništva za 30 procenata i tada će to biti oko 100 miliona ljudi. Tako mala brojnost stanovništva, u tako velikoj zemlji kao što je Rusija, predstavlja potencijalno katastrofičnu situaciju, posebno posmatrajući daleko više impresivne cifre kod susednih Kine i Japana, što daje predpostavke za pretnje najezde na suverenu teritoriju Rusije.

German Gref, mladi reformator i liberal, Putinovom odlukom naznačen je za ministra trgovine, nosio je odgovornost za rad centra za strateška istraživanja, rezultatom čega je nastao plan strateškog razvoja Rusije za sledećih 10 godina. Gref i Putin su se dobro poznavali još od vremena života u Sankt-Peterburgu. Birajući te kojima je verovao tokom niza godina, Putin je učvršćavao svoje pozicije. Njegov uticaj bio je tako visok, da su oni menjali svoje prioritete, kako bi se prilagodili njegovoj politici, ne samo Gref, nego i Kudrin, Čubajs pa čak i Vitalij Ignatenko, koji je tokom dugog vremena rukovodio informacionom agencijom „ITAR-TASS“.

Izveštaji, koje je dobijao Predsednik od „kuhinjskog“ kabineta, bili su neblagonakloni prema Grefu. „Bio je predložen program nagrađivanja roditelja, – priča čovek „V V P“. – Bila je ponovo uvedena zastarela shema, po kojoj su roditelji trebali dobijati prostranije ili kvalitetnije stanove, i dodatno novčano-kreditno stimulisanje u direktnoj proporciji sa brojem dece. Gref je maštar. On je hteo stimulisati ljude na zaseljavanje nenaseljenih teritorija, gde niko neće da živi. Te teritorije Rusije, koje je on imao u vidu, faktički su nepodesne za život, a osim toga, tamo nije razvijena infrastruktura. Tamo nema ni puteva ni aerodroma, i mogućnost njihove pojave u bliskom budućem je isključena. To je bio sumanuti plan“.

TRAGEDIJA PODMORNICE KURSK

Posle mesec dana, pet meseci od kada je Putin bio izabran za Predsednika, kod Berezovskog se pojavila šansa da nanese povratni udar. U subotu 12. avgusta oko 11,30 sati, podmornica Kursk najvišeg tehničkog nivoa, naoružana vođenim balističkim raketama, potonula je u Barencovom moru Severnog ledenog okeana. Dužine kao dva gigantska aviona, podmornica Kursk je nekada bila ponos ruske Severne flote. Ona je bila sagrađena za zaštitu prostora od nosača aviona i njihovih grupa obezbeđenja. To nije samo bila podmornica, nego simbol sile države. Ona je potonula sa celom posadom usled dve eksplozije za vreme nesretnog ispitivanja torpeda. Gubitak tog moćnog plovila, uzdrmaće tada još ne učvršćenu predsedničku vlast.

U momentu katastrofe, Putinova pratnja je napuštala Kremlj, vozeći Vladimira i Ljudmilu na prvoj etapi njihovog putovanja na crnomorsko letovalište Soči, gde su planirali provesti letnji odmor. On je saznao novost o potonuvšej podmornici Kursk tek sutradan rano ujutro, a tada je sudbina posade od 118 ljudi bila neizvesna. Iskusniji predsednik države bi moguće, osetio da nešto nije u redu, kada mu je u 7 ujutro pozvonio vremešni ministar odbrane Igor Sergejev i saopštio da plovilo „ne podržava vezu“. Komanda vojno-pomorskim snagama predala mu je informaciju sa zadrškom u nadi da će problem biti rešen. Sergejev je uverio Putina da se situacija nalazi pod kontrolom i nema nikakve potrebe prekidati odmor. Torpeda za ispitivanje na podmornici bila su dovezena sa skladišta negde u Dagestanu. Pet do deset godina ranije, sličan problem je izazvao potonuće britanske podmornice, ali je informacija o tom incidentu sakrivena.

Kao rezultat kašnjenja, za vreme dok se elita ruske flote davila na dnu mora, Putin još uvek neinformisan o tragediji, vozio se na hidrociklu, sunčao i pisao čestitku za 70-i rođendan omiljenoj glumici. Za to vreme porodice članova posade podmornice Kursk uzaludno su pokušavali saznati više informacija o svojim rođenima. Istovremeno flota je odbila sve predloge Zapada u organizaciji spasilačkih operacija.

Tek posle telefonskog razgovora sa predsednikom Klintonom, dužim od pola sata, Putin je shvatio, da je stradanje posade postalo predmet međunarodne brige. Klinton je smatrao da ako Putin ne prihvati predlog za pomoć za spašavanje posade, on će pokazati takvu nehumanost kao i njegove sovjetski predhodnici. Putin je morao tražiti kompromis između Klintonovih argumenata i oštrog protesta njegovih generala, koji su smatrali, da Zapad hoće da ukrade njihove vojne tajne. Ipak, on je prihvatio Klintonov savet, na kraju krajeva, upravo on je izazvao pažnju oko ličnosti novog premijera Rusije, za vreme njihovog upoznavanja u Ouklendu. Jedino, kada je britanska mini podmornica bila predložena od strane Toni Blera za pomoć u vanrednoj situaciji, admirali su pokazali neposlušnost Predsedniku, ne dozvoljavajući korištenje te podmornice zbog strogo sekretnog statusa podmornice Kursk. Oni su ostajali pri svojim ubeđenjima da mogu rešiti situaciju, ali dok su oni mudrovali, cela posada je stradala, a SMI su okrivili Putina za tu tragediju.

Izgubivši svaku nadu za spasavanje plovila, vojno-pomorska komanda je produžavala da potpuno blokira informacije. Tek kada je „Komsomoljskaja pravda“, vlasništvo oligarha Vladimira Potanjina, u celosti prokremljevski list, platila mito 600 dolara oficiru Severne flote, dobijen je potpuni spisak članova posade, a rođaci su saznali ko se nalazio u podmornici, koja ležala na dnu mora. Zatim su išli vanredni događaji. Zamenik premijera Ilja Klebanov i admiral Vladimir Kurojedov, odleteli su u luku Vidjajevo, da bi se sreli sa porodicama. Kružila je neproverena informacija, da su većini rođaka davali veće doze trankvilizatora u cilju sprečavanja masovne histerije, kako se kasnije pokazalo lažna. Jednoj od žena, Nadeždi Tilik, čiji je sin bio u spisku poginulih mornara, kako se tvrdilo, dali su injekciju sedativa, posle toga kada se ona izvikala na Klebanova, pa su je morali iznositi iz sale za sastanke, ali je ona sama izjavila da je to „laž“. Dali su joj injekciju po preporuci ljekara i molbi muža, i posle pet minuta, popivši šolju vrućeg čaja, ona se vratila u salu za sastanke.

Nacionalna tragedija se pretvorila u međunarodni skandal. Tek ranim jutrom u subotu 19. avgusta, nedelju posle potonuća podmornice Kursk, Putin se vratio u Moskvu, da bi dobio potpuni izveštaj o uzrocima tragedije. Te noći dobijena je službena potvrda da je sva posada stradala. Cela zemlja je bila u žalosti, a Putin je bio bio pred jednim od najozbiljnijih ispita njegovog života. Ocenjujući svu težinu tragedije koja se dogodila u njegovoj zemlji, 22. avgusta otputovao u Vidjajevo na susret sa porodicama žrtava, mada je bio informisan o surovom prijemu koji su već pokazali Klebanovu.

Pocrneo posle odmora, odeven u crno odelo i košulju zakopčanu na sve dugmiće, ali bez kravate, on se pojavio u oficirskom klubu i sreo se sa neprijateljski raspoloženim auditorijem od 600 ljudi, koji su ga napadno ispitivali i iživljavali se nad njim tokom šest mučnih sati. Nikada još ruski lider nije naišao na tako neprijateljski prijem. Ulažući sve napore da bi promenio svoj uobičajeno strogi izraz lica, on je rekao okupljenima, da je tragedija ranila njegovo srce i obećao zajedno sa njima dodati sve odgovore na pitanja, zašto je tragedija bila dopuštena. Ali, sve to nije bilo dovoljno, da bi utešilo rođake slomljene tragedijom, koji su hteli znati, zašto je on izgubio toliko dragocenog vremena, pre primanja pomoći inostranih spasilaca. Zašto je on nastavio sunčanje na plaži umesto da dođe na mesto događaja i lično rukovodi operacijom?

Po povratku u Moskvu, Putin je izjavio, da je saznavši o nesretnom slučaju, hteo prekinuti odmor i odmah poleteti na mesto događaja, „ali sam se suzdržao i mislim da sam postupio pravilno. Dolazak u zonu nesreće nespecijalista i visokopostavljenih zvaničnika, ne pomaže, a češće se javlja smetnjom. Svako treba da radi svoj posao.“ Takav je bio njegov odgovor na kritiku za „nereagovanje“ od strane SMI koji su naveli primere, da je Klinton prekinuo svoj odmor, da bi se sreo sa vatrogascima, koji su se borili sa požarima na zapadu SAD, nemački kancelar Gerhard Šreder prekinuo je odmor, da bi prisustvovao na sahrani poginulih sugrađana poginulih pri padu pariškog Konkorda.

Neki od rođaka mornara bili su zadovoljni predlogom kompenzacije udovicama u razmeri plate za 10 godina, mada su mnogi smatrali sebe kupljenim i na opšte čuđenje, to javno izjavljivali.

Kada su ga pitali, zašto je spasilačka oprema flote tako loša u poređenju sa tehnikom, koja je došla iz zemalja, koje su pružile pomoć, Putin je izgubio samokontrolu i na iznenađenje povišenim tonom rekao: „Ja sam spreman preuzeti odgovornost za mojih 100 dana na vlasti, no, kada je reč o poslednjih 15 godina, i ja sam tačno kao i vi spreman da im postavljam ta pitanja“.

Snaga gneva familija mornara je bila tako velika, da su Putinu posavetovali, što je on prihvatio, da otkaže planiranu ceremoniju počasnog spuštanja venca u more na mestu događaja. Kasnije je objasnio da je svaka udovica i majka dobila po više od 30 hiljada dolara, kuću u gradu po svom izboru. To je bio pravi imetak za porodice mornara, koji su na kraju Jeljcinove epohe zarađivali manje od 50 dolara mesečno. Kapetan podmornice je dobijao tek 2400 dolara godišnje. Još 130 miliona dolara je na kraju potrošeno na vađenje ostataka 18000 tona olupine podmornice i pristojnu sahranu poginulih mornara. Osim toga izgrađena su četiri nova vojno-pomorska spasilačka centra. Cinici su to nazvali najskupljom operacijom spasavanja svog dobrog imena u ruskoj istoriji.

Putin i Berezovski. Tragedija podmornice KurskTa tragična epizoda skupo je koštala Putina s gledišta popularnosti. Ankete su pokazale da mu je podrška pala za celih osam procenata. Međunarodna štampa je organizovano napadala njega i vladu Rusije zbog očigledne ravnodušnosti. Londonski list „Dejli Telegraf“ opisivao ga je kao vražjeg i neodgovornog čoveka. Međutim, najsuroviji napadi su ga očekivali u Moskvi a išli su od kanala Berezovskog ORT i još pripadajuće Gusinskom, radiostanice „Eho Moskve“ i televizijskog kanala NTV. Više od toga, Berezovski je upravo dao ostavku na dužnost deputata Dume, objavivši o organizovanju svoje „konstruktivne opozicije“ Putinu. Sve tri organizacije SMI tvrdile su da je Kremlj „pokušao kontrolisati rasvetljavanje susreta Predsednika sa gnevnim porodicama poginulih u sredstvima masovnih informacija“.

To su bila upravo ta dejstva za koje je Putin opomenuo oligarhe, da ih nema nameru tolerisati, i njegov odgovor je bio neverovatno lukav i nemilosrdan. U početku je Predsednik nazvao Berezovskog i ljutito mu izrazio nezadovoljstvo zbog napominjanja o Černobilju, koje je prikazano na ORT-u. Kao rezultat razgovora, dogovorili su se o susretu, međutim, kada je Berezovski stigao u Kremlj, nije ga dočekao Putin, nego rukovodilac štaba Aleksandar Vološin. „Ili će te u roku dve nedelje ostaviti ORT, ili idite za Gusinskim“, – rekao je Vološin. Berezovski je odbrusio kao odgovor: „Vi zaboravljate da ja nisam Gusinski“. Rekavši to , tražio je lični susret sa Predsednikom.

Putin je shvatao da ne može proignorisati zahtev, i sledećeg dana u 15,00 sastanak je održan. Posle besplodne rasprave o rasvetljavanju tragedije od strane novinara ORT, Putin je uzeo dosije i pročitao informaciju iz njega. Suština njegove lekcije bila je u tome da je ORT korumpirana organizacija, koju kontroliše jedan čovek, koji dobija sav novac – Boris Berezovski. Putin je izvadio izveštaj, za koji je materijal sakupio davni protivnik Berezovskog, Evgenij Primakov, koji je naručio pretres njegove organizacije.

Abramovič je trebao otkupiti od Berezovskog privatizovanu polovinu ORT-a, i po dogovoru sa Putinom, ako ne po njegovom naređenju, brzo predati svoj deo državi. Dok su se iza kulisa izvodili svi ti manevri, Putin je otvoreno najavio o svom napadu na oligarhe. Na kraju obraćanja naciji, za vreme kojeg se kod njega dogodilo nešto kao „promena ličnosti“, on je preuzeo na sebe „potpunu odgovornost i krivicu za tragediju sa Kurskom“. Predsednik je oštro napao na sredstva masovnih informacija u celini i oligarhe, izjavivši: „Oni hoće da utiču na mase. Hoće da dokažu armiji i političkom rukovodstvu države, da su nam neophodni, da zavisimo od njih, da treba da ih se bojimo, slušamo ih, i dozvolimo im da opljačkaju državu, armiju, flotu. Evo to su njihovi stvarni ciljevi“. Na žalost, mi ih ne možemo ubediti da se zaustave, mada bi to trebalo uraditi.

Putinov govor je sadržavao oštre primedbe na adresu onih koji su tokom dugog vremena doprinosili uništavanju armije i flote, a zatim dali milion dolara porodicama žrtava katastrofe Kurska. To je bila strelica na fond, koji je osnovao časopis Berezovskog „Komersant“. „Njima bi bilo bolje da prodaju svoje vile na obali Sredozemnog mora u Francuskoj i Španiji, primetio je Putin, uzimajući populističku notu. – Tek tada oni mogu objasniti, zašto su nekretnine registrovane na izmišljena imena i veštačke firme. A mi bismo, molim, mogli upitati: Gde su oni prvobitno uzeli pare?“.

Berezovski je shvatio aluziju, on je bio vlasnik raskošne vile na Antibima, kao i Gusinski, koji je imao slično opremljenu vilu na jugu Španije u Sotogrande.

Izazov je bio bačen. Trpeći stalne napade od strane SMI, u za njega teškim trenucima, Predsednik je jasno stavio do znanja, da objavljuje opšti rat oligarsima, koji vladaju tim SMI. Bez obzira na to , što je Berezovski bio jedan od tih, ko je tajno „rukovodio pobedom“ na izborima Putina, oligarha su počeli isleđivati državni tužioci i poreska inspekcija. Po svim pokazateljima, u krajnjoj liniji, za njih je putinska Rusija postajala mnogo opasnije mesto od jeljcinske. Berezovski i Gusinski nisu želeli zadržavati se da to provere na svojoj koži. Do početka zime, oba su zauvek pobegli iz zemlje, prvi u Francusku, a zatim u Veliku Britaniju, a drugi u Španiju, zatim Grčku, da bi se na kraju naselio u Izrael.

Prodavši akcije ORT-a Abramoviču, Berezovski je svog pulema napravio instrumentom u Putinovim rukama. Hodorkovski je bio bogatiji, ali nije imao Abramovičevu sposobnost da sve shvata u letu. Kada su Berezovski i Gusinski otišli u izgnanstvo, Abramovič je radio to što mu sugerisano, kandidovao se na dužnost guvernera Čukotke. On se već udaljio od svog partnera, koji je zapao u nevolje, izjavljujući: „Nekada smo mi bili bliski prijatelji, ali Berezovski mi nije pomagao, on je pomagao samo sebi“.

Istovremeno, tragedija koja se dogodila sa podmornicom „Kursk“, pružila je mogućnost Mihailu Gorbačovu da se obračuna sa Putinom za njegovu podršku, ili odsustvo kritike, generalu Krjučkovu u organizovanom državnom puču 1991. godine, i optužio ga je, da je on doprineo raspadu nekada moćnog SSSR. „Čini mi se da Putin nije utvrdio činjenice u početku krize, izjavio je Gorbačov u intervjuu za BBC“. Problem je u tome što je on morao da se umeša, a umesto toga on je razvlačio vreme. Jasno, da je to bilo nepravilno rešenje. Bio je lanac događaja. Putin dozvolio grešku, znajući da se događa nešto ozbiljno, on nije reagovao. Sa zakašnjenjem je otišao na mesto događaja, sretao se sa porodicama mornara, pokušavao kompenzovati proisteklu štetu. Ali već do toga on je napravio grubi propust. To će mu biti lekcija.

Pozivajući se na svedočanstva težih vremena, Gorbačov je dolio ulje na vatru, rekavši, da je netačna i protivorečna informacija predstavljena Putinu od strane uprave pomorske flote, njega podsetila na „dimnu zavesu“ sovjetske epohe, za čiji završetak krivicu prebacuje na Putina. „Ja sam prošao kroz sve to. Šta vi mislite, zašto sam ja forsirao politiku glasnosti i dozvolio određene ljudske slobode? Ja sam uvek izjavljivao da kod nas ne treba biti za javnost zatvorenih zona. To je to na račun čega cveta birokratija – na račun nedostatka informacija“. Međutim, to je bilo u prošlosti. Putin se na dužnosti Predsednika nalazio tek nekoliko meseci i tek počinjao „čistiti Augijeve konjušnice“, koje je za sobom ostavio Jeljcin. Zbog toga, kako je sam izjavio, ne može biti odgovoran za za ono što se dešavalo petnaest godina pre njegovog izbora.

U drugim pitanjima, Putin je koristio iskustvo stečeno u kontaktima sa Toni Blerom. Predsednik Rusije je zadivio nemačkog kancelara Gerharda Šredera. Ta dva lidera uspostavili su tesne veze, zahvaljujući Putinovom odličnom poznavanju nemačke kulture i slobodnom govoru na njegovom jeziku, što je bila neočekivana prednost, koju je Putin sticao tokom školovanja na univerzitetu i za vreme njegovog boravka u Drezdenu. I stvarno je izgledalo da je Šreder ignorisao činjenicu, da je Putin tamo radio kao oficir ruske obaveštajne službe. Samo, Putin je imao više teškoća kada je stigao red na Francuze. Predsednik Širak mu nije priredio posebno srdačan prijem. Od svih evropskih zemalja najoštrije negodovanje zbog situacije u Čečeniji dolazilo je iz Francuske. Francuska štampa je osvetljavala događaje užasnog rata obimnije i detaljnije od drugih, i francuska inteligencija je stalno pritiskala ministra inostranih poslova, da ni on ni Širak ne trebaju imati odnose sa „ratnim huškačem iz Kremlja“. Kada su se oni, ipak, sreli u raskošnoj sali Širakove rezidencije u Parizu, u početku je izgledalo, da se njihovo druženje zasniva na uzajamnoj ljubavi prema velelepnim plesnim salama sa ogledalima, više nego na zajedničkom shvatanju pitanja demokratskih sloboda. Jedino, ton francuskih novina se izmenio, kada je postalo očigledno, da Širak sve više popušta pred šarmom mladog Predsednika Rusije,, zahvaljujući uticaju, koji je Putin pokazivao na ruskogovoreću Elen Karer d’Ankos, sekretara francuske Akademije, koja je uživala blagonaklonost Širaka.

U prvoj godini svoje vlasti, Putin je mnogo putovao, popravljajući odnose, čemu se nije posvećivala dovoljna pažnja u Jeljcinovo vreme. Demonstrirajući namere dobre volje, posetio je Indiju, Kinu i Vijetnam, ali nije pridao veći značaj svom kratkom boravku u Americi, gde se namerno ponašao uzdržano, čekajući mogućnost razgovora sa predhodnikom koji je napuštao predsedničko mesto.

Ipak je ceo čas razgovarao sa Lari Kingom u programu CNN, a dijalog je jasno bio namenjen ušima Bele kuće.

Na kraju, u intervjuu se došlo do teme potonule podmornice Kursk. Mada King nije mogao mnogo očekivati kada je na njegovo prvo pitanje – „Šta se dogodilo sa podmornicom?“ – presretnut kratkim odgovorom: „Ona je potonula“. To je na američke gledaoce proizvelo tvrdo uverenje da oni slušaju reči najciničnijeg lidera u zapadnom svetu. Putin je bez sumnje znao, da je on tada, tradicionalno, trebao uzdahnuti i izraziti saučešće, da bi osvojio simpatije auditorija. Kada je King zadao nezgodno pitanje, zašto se on nije odmah obratio za pomoć i drugim zemljama, Putin je zaobišao odgovor, upuštajući se u tehničke detalje operacije koju je organizovala njegova sopstvena flota. Ali američki televizijski impresario je insistirao razmatrajući prošlo, dali je bilo šta Putin mogao uraditi drugačije?

„Ne“, – kategorično je odgovorio on. Jedinstveno što je on mogao uraditi kao glava države, bilo je odložiti susrete zakazane na njegovoj bazi za odmor, i vratiti se u Moskvu. No, to bi bila PR-akcija, vešto je primetio, pošto nevažno od njegovog mesta nalaženja, on je držao kontakt sa oružanim snagama, u danom slučaju sa vojno-pomorskom flotom.

On je predpostavio da bi mogao doputovati na mesto tragedije. Svejedno je King rekao: „Mislim da vam obezbeđenje ne bi dozvolilo da to uradite“. Saslušavši to, ruski lider je bio primetno razdražen: „Obezbeđenje nema veze sa tim, ja ne bih pitao obezbeđenje za dozvolu. Obezbeđenje služi meni, a ne ja njima… Ja sam glavnokomandujući…“.

King je upitao da li se Putinu dopadao rad u KGB? „To je bio interesantan posao. On mi je omogućio znatno proširiti vidike, steći određene navike, naviku kontaktiranja sa ljudima, raditi sa informacijama. Naučio sam se pravilno deliti prioritete“.

Posle jedne od čestih reklamnih pauza, bio je direktan prenos, King se na kraju dotakao važnog pitanja, zašto Putin hoće da spreči SAD da izgrade protivraketni sistem koji bi štitio tu zemlju od nuklearnog napada? Putin je odgovorio: „Kada su se naše države dogovarale o ograničenju sistema protivraketne odbrane, to nije bilo slučajno. Kada mi gradimo na našim teritorijama protivraketne sisteme, mi postavljamo specijalne uređaje, koje je teško probiti raketnim udarom. Ako mi probamo obuhvatiti svu teritoriju, ta misija je neostvariva. Ali, dajte da predpostavimo da se to pokazalo moguće. To bi stvorilo utisak, iluziju, da neka država može, ne bojeći se uzvratnih mera, po sopstvenom nahođenju nanositi udare, napadati na druge. To može narušiti bilans strateških interesa i snaga, što je, po meni vrlo opasno. Za vreme razmatranja takvih pitanja s našim američkim kolegama, uvek sam u iskušenju da im napomenem o tome kako je počinjala trka u nuklarnom naoružanju. Ja uvek pamtim činjenicu da je prvo nuklearno naoružanje napravljeno u SAD.

A zatim, naravno, neki naučnici, koji su učestvovali u razradi tog oružja, predali su tajne Sovjetskom Savezu. „Zašto su to oni uradili?“ – Ja zadajem pitanje našim američkim kolegama. Naučnici su bili pametniji od nas zajedno. Oni su dobrovoljno predali te tajne Sovjetskom Savezu, zato što su hteli da uspostave ravnotežu. I zahvaljujući toj ravnoteži čovečanstvo je izdržalo bez krupnih konflikta, velikih ratova, posle 1945. godine. Ako mi narušimo taj balans, dovešćemo celi svet na ivicu realne opasnosti, što ne odgovara interesima ni jedne od zemalja… Evo zbog čega se trudimo da očuvamo balans, evo zašto smo mi protiv postavljanja nacionalnih protivraketnih sistema.

Putin i Berezovski. Tragedija podmornice Kursk penjanje ka vrhuBio je to odgovor koji nije mogao promaći pažnji Bila Klintona, s kojim se Putin oprostio na ručku u Kremlju, koji je pratio koncert džez muzike. Vrhunac programa bio je Igor Butman, omiljeni Klintonov tenor-saksofonista.

Posle još jedne pauze, King je dotakao problem progonjanja medijskih magnata Borisa Berezovskog i Vladimira Gusinskog, zadajući pitanje Putinu koji je već za to vreme prikupio samouverenost: „Vi bi ste hteli završiti sa opozicijom?“. „Opozicija? – počeo je Putin svoj odgovor. – Na čijoj strani? Na strani tih ko je zainteresovan da sačuva svoju vlast, koja je po mom gledištu veoma opasna i pogubna za današnju Rusiju… Slučajevi, koje ste vi pomenuli, nemaju ničeg zajedničkog sa sa slobodom štampe. U prvom od njih imamo posla sa holdingom „Medija-Most“, od koje 70 procenata akcija pripada g-dinu Gusinskom“. Ta kompanija, po rečima Putina, dužna je kreditorima više od milijardu dolara, a zbog toga Gusinskog očekuju neprilike. U slučaju s Berezovskim, kako tvrdi Putin, vodeći kanal Rusije sa 49 procenata pripadao je njemu, a 51 procenat državi, što je u skladu sa ustavom kanala dalo vladi određivanja politike. Poreska politika je ista za komercijalne i državne informativne agencije, te na taj način svi razgovori o nepostojanju slobode štampe, su samo pitanja profita prijašnjih vlasnika.

Posle toga King se okrenuo problemu koji je predstavljao veliki međunarodni interes: „A sada dajte da porazgovaramo o Čečeniji. Da li je taj problem rešiv? Hoće li vojska tamo ostati? Ja znam da kada ste Vi počinjali tu kampanju, podržavala Vas je većina stanovništva. No, danas stanovnici Rusije, imaju svoja pitanja. Kakva je situacija na današnji dan?“.

Operacija u Čečeniji uzdrmala je svet, međunarodni novinari su osuđivali nemilosrdnu taktiku Rusije. Ali mnogi su zaboravljali da je u toku konflikta u Čečeniji Rusija izgubila oko 400 hiljada ljudi, svoga stanovništva. Ogromna količina civilnog stanovništva bila je surovo ubijena, drugi su bežali iz države, posle „konfiskovanja“ njihove imovine. A tu, vidite, američki anketar , pita Predsednika da obrazloži svoja dejstva.

Oni su pričali preko prevodioca, i Putin je počeo svoj odgovor na sledeći način: „Danas se situacija u korenu izmenila. Ako može, ja bih vam ukratko ispričao sve od samog početka, do današnjih događaja“.

No, nažalost, njegova reč bila je prekinuta reklamnom pauzom, posle koje je on produžio svoje razloge: „Dozvolite da vam napomenem od čega je sve počelo prošle godine. Rusija, de jure, ne priznaje nezavisnost Čečenije, ali od 1996. godine, ta republika, de fakto, dobila je status nezavisnosti.

Sve strukture državne uprave Rusije u Čečeniji bile su raspuštene, milicija, oružane snage, tužilaštvo, sudovi, sve državne agencije su bile porušene, a predsednik republike, bio je izabran sa kršenjem procedure utvrđene za Rusku Federaciju.

„Šta se dogodilo potom? Vi svi znate“.-odgovorio je Putin. Oni nisu ostvarili nikakvu realnu nezavisnost i de fakto teritorija republike je bila zauzeta inostranim plaćenicima i religioznim fanaticima, fundamentalistima, iz Avganistana i drugih blokova arapskog istoka. To su činjenice. Zatim su oni počeli vršiti napade na najprometnijim saobraćajnicama, masovno zarobljavati ljude, nekima odsecati glave, uzimati taoce kako na graničnim teritorijama Ruske Federacije tako i u unutar same Čečenije. U tom periodu oni su uzeli kao taoce više od 200 hiljada ljudi. U Čečeniji u uslovima savremenog sveta postojalo je pravo tržište robova.

No, Rusija, nalazeći se otprilike u takvom položaju, u kakvom se nalazila Amerika posle rata u Vijetnamu, nije reagovala na sve što se tamo dešavalo. I tako je, naravno stimulisala teroriste, koji su tamo napravili svoje gnezdo. Sve se završilo time, da su oni letom prošle godine izvršili direktan napad na Avganistan i Dagestan, uništavajući ljude i njihovu imovinu. Rusija je bila dužna na neki način odgovoriti na to, da bi zaštitila svoje ljude i svoju teritoriju“.

U tom momentu King je dodao: „I ona još uvek odgovara…“.

Direktan Putinov odgovor iznenadio je ispitivača: „Ne, suština naših dejstava se izmenila. Kada je naša vojska ušla u Čečeniju , naišla je na topao prijem od strane mesnog stanovništva. Tih godina, dok je u Čečeniji vladao novi režim, mi nismo obraćali pažnju na celi niz pojava. Pokazalo se, da pustivši u republiku inostrane najamnike, koji su realno zahvatili određene sfere vlasti na teritoriji Čečenije, čečenci nisu oformili jedinstveni aparat vlasti, on je bio razrušen, a vlast nad različitim segmentima zajednice, zahvatili su takozvani gerilski komandiri.

Zatim se pokazalo da su najamnici doneli, sa sobom, u Čečeniju novu ideološku platformu, religioznu platformu iz zemalja bliskog istoka, koja se trebala uspostaviti u Čečeniji. Oni su pokušali ubediti mesne stanovnike u sunitsku varijantu islama. A naši građani koji žive na Kavkazu su većinom šiiti, tako da se određeni deo stanovništva u tom regionu pobunio protiv najamnika, a među tim dvema snagama se pojavila napetost.

Zato kada je federalna armija ugušila otpor organizovanih odreda u Čečeniji, počeo je proces političke stabilizacije u kome učestvuje mirno stanovništvo, i koji nakuplja moć, a danas mi tamo već ne vodimo nikakva velika borbena dejstva.

Tada je King postavio pitanje: „Nema više eksplozija sa učešćem samoubica? Ne? Ruski ljudi Vas podržavaju?“. Putin je očigledno bio spreman na slično pitanje i bez razmišljanja je odgovorio: „Da, nesumnjivo, oni me podržavaju. No ta faza je već prošlost, kako sam rekao, i sada je nastalo vreme traženja političkog rešenja. Danas u Čečeniji bivši muslimanski kler, muftije, su se našli u vlasti, a kada smo proveli izbore deputata za ruski parlament u Čečeniji, rezultati izbora i broj glasača koji su učestvovali u njima su nas zadivili – više od 69 procenata stanovništva Čečenije, aktivno je učestvovalo u izbornoj kampanji i izabrali su svoje deputate u parlament Rusije“.

Nastavice se ……

Odlomci iz knjige K Hacinsa I A Korobko “PUTIN”

Copyright za teritoriju ex Jugoslavije- Milka Kresoja, Moskva