Sarajevo
.
Jutra ga zasipaju klizavim, sunčevim zlatom.
Trebević namiguje Humu, čupavom šumom mrda,
A Mojmilo uporno suši sa jedne ulice blato.
Igman se proteže i grebenom oblake goni,
Iz svoje utrobe porađa vodu- vrelo Bosne.
Prozirno čistom, začuđeno oko pliva, roni,
Po žednim ustima se slivaju kapi rosne.
Robusna Bjelašnica zabijena u podne, ćuti,
Nestaju sjene pod navalom sjevernog vjetra.
Željeznica grgolji, skorašnji zagrljaj sluti,
Dok Miljacka zaneseno, obalu mjeri bez metra.
Ogrnuta kaputom od rasčupanih borova i jela,
Jahorina se mršti, grebući iglicama lice noći.
Zimi postaje potpuno svijetla, sasvim bijela,
Snježnoj kraljici, da stavi krunu, mjesec će doći.
Jednom je bila smrt, sad je ruka u ruci,
Nekad je cijepao grom, udaro, sijevo!
Čuje se neka muzika, uhu ugodni zvuci,
Sa usana grca pitanje: gdje mi je Sarajevo?
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović